On, Ludilo i Ja
Onoj koja ima nevinije ruke (part 2.)
Dok sjediš u mojoj kući i tepaš mome mužu, ne mogu se ne zapitati na koju si njegovu priču ti nasjela? Zanima me jer sa mnom je podijelio najintimnije svoje priče, bar je tako rekao, pa se pitam što je točno ostalo za tebe? Trebaju li tebi upće priče ili se zadovoljiš sa onih 5-7 min u spavaćoj sobi?
Ja sam oduvijek padala na priču. Ne na titule, stanja na računu, automobile i druge "bitne" stvari. Samo na priču.
A meni je pisao priče. Srcedrapajuće, emotivne, stvarne. Ja sam ih tako barem doživljavala.
Iz današnje perspektive, sve mi je sumnjivo i ne sviđa mi se što je tako, što na sve gledam razumom, a ne srcem, i uvijek s dozom opreza. Jebeš takav život, ali šta je tu je...do daljnjega je tako.
Tako je, na jednu moju priču iz mladosti o tome kako sam na Hit depo-u osvojila potpisani cd Alanis Morissette, on odgovorio sljedećom pričom:
- - - "Brzo će mater doći. Odo ja u sobu." - misli M.
Mater mu loče. Večeras će ko obično doći pijana, bit će skandal. M će biti u sobi. Misli kako mu je bilo lakše dok su mu brat i sestra bilo tu. Ona je sad u Zagrebu, on na fakultetu, M u pubertetu. Sam. Misli se ubit, misli pobić od kuće...baš mu je teško.
M kad mu je teško, priča s Bogom.
Išli su leć. M silazi i pali tv. Gleda Hit depo. To vode Hamed i Danijela. Cili je u kurcu, teško mu je. Gleda kako se Hamed priko emisije dopisuje s nekim. Daruje neki cd od Alanis Morissette. Neka cura ga kuva priko poruka. Ne mogu je dobiti. Kad su je dobili, osvojila je cd. Bila je to K iz Grada.
M cilo vrime idalje priča s Bogom.
Govori mu: "Bože, meni je teško. Al nek bude volja tvoja."
Govori njemu Bog: " A šta bi ti tio?"
"Tio bi ženu koja nije ko moja mater!" - odgovara M.
"A kakvu bi tio? Ja te pitan reci mi šta oćeš, a ti mi govoriš šta nećeš!"
Stane M misliti i jedina ženska koja mu pada na pamet je K iz Grada.
"Evo ko ova K iz Grada!"- odgovori Bogu i stavi taj težak, težak dan u škafet i zaboravi.
M je teške stvari stavlja u škafete i zaboravlja. Jedino je tako moga preživiti djetinjstvo.
Desetak godina je prošo. Voze se M i cura u Zagreb autom. Minjaju cd-ove, pričaju, zajebaju se, vole se. Ona vadi cd od Alanis Morissette i govori mu kako ga je osvojila na Hit depou.
Njemu se otvori škafet i govori joj da zna, da se sića. Očima punih sjaja.
Njegova cura je K iz Grada." - - -
A kakve je priče tebi napričao, da mi je znati....
Bile jednom neke tećice
Jučer sam bila u selu. Krizmala mi se rodica (imam i ja svojih rodica u njegovom selu!).
Srela sam njegovog prijatelja koji je i sam rastavljen. Rastavili se unazad 4 godine, kako on kaže, jer su bili k'o pas i mačka.
"Neka", kažem ja, "kad je bilo tako i ako ste to nekako zajedno odlučili, možda i bolje. Zdravije sigurno, pogotovo za dicu."
"A vi? - pita on iako zna priču, pričali su mu je seoski dušebrižnici.
"A mi se stvarno nismo svađali, mi smo se stvarno volili..." - započnem ja.
Blagi osmijeh mu se odmah razvukao licem, a poznavao nas je površno, nas kao par, njega dobro.
"Pa znam..." - reče, blago se smijući kao kad se čovjek prisjeća nekih sretnih dana, makar to ne bili njegovi sretni dani - "...pa ti si njemu nosila tećice na Cetinu!"
Ja sam koju sekundu pauzirala jer se odavno ni sjetila nisam tećica po Cetini pojedenih, s ljubavlju spravljenih, njemu kao tjelesnu i duševnu okrepu donesenih. Ni sjetila jer meni ništa neobično u tim tećicama nema. Nisam ni slutila da su drugi moje tećice iti primijetili. Da su moje tećice u očima slučajnih prolaznika bile romantični presedan, rijetko ili možda nikad viđen među našom generacijom. Toplo mi je odmah postalo oko srca.
Navikla sam tako ljubav iskazivati. Trudom i hranom. Ne možeš nekoga koga voliš sendvičima hraniti, ili ne daj Bože, dostavu naručiti. To ne govori "volim te" na način na koji sam ja htjela reći "volim te". Ne, ne...
I to, kao i sve drugo u životu, sam odradila onako temeljito, štreberski, po ps-u. I nisam žalila.
Radio je on tada kao skiper na raftingu, a ja sam bila u istom poslu, samo na drugoj funkciji. Jedna od rijetkih žena za volanom kombija. Samo što nisam još bila žena, već ranjeno dijete koje je naprasito ostalo bez oca. A otac je bio moja osoba. Onaj tko me razumio i bez izgovorene riječi. Velika praznina je nastala njegovim odlaskom, a ja sam je morala nekako popuniti.
Tada se pojavio on. Kome sam nosila tećice hrane i ljubavi na Cetinu.
Ludilo s velikim L
"Nitko ne zna šta je između muža i žene." - kaže meni njegova neudana teta od 80-ak godina kad sam je iznenadila kratkim posjetom. Nisam došla zbog nje, došla sam zbog svoje dice koja su na duži period otišla u ćaće, a meni fale.
Došla san vidjeti zavu i zeta (bivšu zavu i bivšeg zeta doduše, ali ja tu formalnost ne osjećam pa je ni ne izgovaram, čak i muža idalje zoven samo muž, a priko godinu dana smo razdvojeni) i njihovu dicu koju volin, s kojima san provela puno kvalitetnog vrimena.
Koji me idalje zovu ujnom.
Teško ih je bilo samo sresti, a ne ostati. U 5 min stisnuti sve emocije i događaje koje bi podijelio s njima. U 5 min gotovo nemoguće.
Zato nisan ni pričala puno, samo san grlila i plakala. Plakala, smiješeći se.
I tako kaže meni teta, da dokaže još jednom svoju reputaciju dame koja ne zabada nos gdje mu nije mjesto - nitko ne zna šta je izmeđa muža i žene - i nastavi lamentirati nad mojim odlaskom (na tome joj hvala, baš mi je to trebalo jer ni od koga iz te kuće to nisan dobila, a zaslužila sam itekako), a ja se mislim....da, nitko ne zna pa čak ni mi!!
Između mog muža i mene, voljela bih i ja znati što je stalo?! Nešto toliko jako da je sve sjebalo. Do temelja urušilo, a gradilo se dugo i strpljivo. Gradilo se ljubavlju.
To nešto ja zovem Ludilom. Ludilom s velikim L. I ne zato jer hoću reći da mi je muž lud, nije u tome stvar, lud nelud, moj je. Bio. Voljela sam ga i luda i neluda. Ali ludilo s velikim L jer je od njega napravilo potpuno drugu osobu. Jer je toliko moćno. Jer je uspjelo natjerati ga da posumnja u moju ljubav, u moju vjernost. A sve to dok sam ja ginila na bračno/obiteljsko/majčinskom bojištu. Borila se i čupala svim snagama da odradim sve najbolje što mogu. Bez puno njegove pomoći.
Nije mi ni mogao pomoći, sad razumijem, jer je bio već opsjednut Ludilom. Već ga je razdiralo iznutra i svaki atom snage je trošio da bi se izborio protiv njega. Za mene nije ostajalo ništa. A ja sam u tome vidjela njegovu sebičnost.
Može, a ne želi. Bira lakši put. Sve prebacuje na mene. A on je svo to vrijeme, izgarao na svom bojištu. Na bojištu Ludila.
Dobro smo mi i izdržali, sad kad pogledam. K'o Ukrajina. Ne bi da nije te proklete ljubavi bilo. A bilo je na bacanje. Na izvoz.
I tako život mene, na teži način nauči, da ljubav jednostavno nekad nije dovoljna. A što se dogodilo između mog muža i mene, nije ostala nepoznanica samo teti. Ne znam to ni ja.
Bolje ruglo, nego prokletstvo
Jedna je od životnih filozofija kojoj me on učio, a svodi se na to da je bolje u životu biti u poziciji izruganog nego prokletog.
Kad ti se rugaju zbog nečega, vrijeđaju ti ego, nije nikako ugodno, ali to govori možda više o njima, nego o tebi. Rugaju se da bi pokazali da su oni bolji. Rugaju se da bi te ponizili. Prikazali nebitnim. Ruganje isto tako ima poznati bumerang-efekt, tko se drugome ruga, vrlo brzo postane predmetom izrugivanja pa je zato bolje izbjeći u potpunosti takve niske pobude jer kad se bumerang vrati, ošine te jače i žešće nego što si ga ti bacio. I tome me je učio, a sam se toga nije držao.
Rugao se glupim pandurima. Uvijek i bez iznimke. Hvalio se svim svojim pothvatima u kojima je nadmudrio glupe pandure i na taj način im se narugao. S ogromnim ponosom je te priče pričao.
A sad je glupu pandurku kući doveo. Da mu vida rane koje mu je napravila lažljiva žena kurvetina.
Njegova jubav. Njegova bol.
I postao je ruglo. Ali bolje ruglo, nego prokletstvo! Samo što na žalost jedno ne isključuje drugo, iako tako poslovica sugerira.
Proklet je on od rođenja. Prokleta je kuća u kojoj živi, proklet mu je ćaća koji ga je stvorio, prokleta mu je sudbina. Zna on to vrlo dobro. U momentima kad Ludilo ne nastupa. Svjestan je on toga toliko da je sam pomišljao kako je bolje i za mene i za dicu da živimo bez njega. Jer se boji prokletstva. Bori se on protiv njega, ali zna da je ono jače. Ako već njega mora progutati, nek se bar mi spasimo.
I spasio nas je. Potjerao iz proklete kuće. Ostao je sam na fronti pa si je našao pojačanje. Snage MUP-a u borbi protiv duhova. Bit će to jedna zanimljiva priča koju ćemo tek ispričati.
