On, Ludilo i Ja
Bile jednom neke tećice
Jučer sam bila u selu. Krizmala mi se rodica (imam i ja svojih rodica u njegovom selu!).
Srela sam njegovog prijatelja koji je i sam rastavljen. Rastavili se unazad 4 godine, kako on kaže, jer su bili k'o pas i mačka.
"Neka", kažem ja, "kad je bilo tako i ako ste to nekako zajedno odlučili, možda i bolje. Zdravije sigurno, pogotovo za dicu."
"A vi? - pita on iako zna priču, pričali su mu je seoski dušebrižnici.
"A mi se stvarno nismo svađali, mi smo se stvarno volili..." - započnem ja.
Blagi osmijeh mu se odmah razvukao licem, a poznavao nas je površno, nas kao par, njega dobro.
"Pa znam..." - reče, blago se smijući kao kad se čovjek prisjeća nekih sretnih dana, makar to ne bili njegovi sretni dani - "...pa ti si njemu nosila tećice na Cetinu!"
Ja sam koju sekundu pauzirala jer se odavno ni sjetila nisam tećica po Cetini pojedenih, s ljubavlju spravljenih, njemu kao tjelesnu i duševnu okrepu donesenih. Ni sjetila jer meni ništa neobično u tim tećicama nema. Nisam ni slutila da su drugi moje tećice iti primijetili. Da su moje tećice u očima slučajnih prolaznika bile romantični presedan, rijetko ili možda nikad viđen među našom generacijom. Toplo mi je odmah postalo oko srca.
Navikla sam tako ljubav iskazivati. Trudom i hranom. Ne možeš nekoga koga voliš sendvičima hraniti, ili ne daj Bože, dostavu naručiti. To ne govori "volim te" na način na koji sam ja htjela reći "volim te". Ne, ne...
I to, kao i sve drugo u životu, sam odradila onako temeljito, štreberski, po ps-u. I nisam žalila.
Radio je on tada kao skiper na raftingu, a ja sam bila u istom poslu, samo na drugoj funkciji. Jedna od rijetkih žena za volanom kombija. Samo što nisam još bila žena, već ranjeno dijete koje je naprasito ostalo bez oca. A otac je bio moja osoba. Onaj tko me razumio i bez izgovorene riječi. Velika praznina je nastala njegovim odlaskom, a ja sam je morala nekako popuniti.
Tada se pojavio on. Kome sam nosila tećice hrane i ljubavi na Cetinu.
