On, Ludilo i Ja
Mi se više ne volimo!!!
"Mi se više na volimo!!!" - sumanuto je ponavljao kao odgovor na moje pitanje zašto to radi? Zašto me tjera od sebe? Zašto odustaje? Diže ruke od svega nakon toliko borbe? Muke i truda, njegove i moje...Zaaaaašto??
Urlala sam cijelim svojim bićem. Svaki moj atom i molekula su mu jednoglasno postavljali to pitanje, a odgovor uvijek isti. Od riječi do riječi isti. Identičan: sadržajno, intonacijski, ortoepski, fonološki... Jebački. U mozak jebački.
Mi smo se, po njegovome, preko noći prestali voljeti. Dan prije, ljubav cvjeta. Živimo renesansu svoga braka. Oni svi atomi i molekule od maloprije koji sad u očaju vrište, samo jedan dan prije su slavili.
Ali to prije, kao da nikad nije ni postojalo. To negira u potpunosti. Tada je bio u zabludi. Teškoj zabludi. Sad napokon sve vidi jasno. Sve vidi i sve zna. Jasnije nego ikad. Bez iti mrvice sumnje!!!
A sasvim slučajno, tako jasno je progledao nakon što je na nos ušmrkao 'ko zna koje količine psihodelične droge koja mu uopće nije utjecala na mozak!?! Mozak koji je kroz godinu i pol' dana bio izložen terapiji antidepresiva i antipsihotika. Sitnica. Skroz zanemariva sitnica u cijeloj ovoj priči. I antipsihotici i šmrkanje bijelog. Sve je to nebitno jer njegov mozak njemu govori da je ovaj put u pravu. A on će vjerovati svome mozgu jer to je jedino što u životu ima. Do sad ga je u životu spašavo bezbroj puta, neće ga valjda ovaj put iznevjeriti????
Kad se samo sjetim da mi je taj isti njegov mozak bio najprivlačniji dio njega od početka. Najveća njegova kvaliteta se pretvorila u najveće prokletstvo.
"Genijalni" um caruje, a oni najbliži mu, ispaštaju.
