One More Teenage Blog

petak, 14.12.2012.

Miris knjige

Rijetko koja osoba koju poznajem voli knjige koliko i ja.
Kad odlučim početi čitati neku knjigu, ne počnem odmah bjesomučno otvarati knjigu i vrtiti stranice. Prvo malo zastanem. Omirišem knjigu. Obožavam miris knjiga, naprosto ga obožavam. To je onaj posebni, starinski miris kojeg imaju SAMO knjige i ništa drugo. Malo provrtim knjigu u rukama. Pogledam naslovnicu, pročitam sadržaj s korica. Pročitam predgovor, ako ga ima. Tek onda osjećam da sam spremna početi čitati.
Volim knjige još otkad sam pročitala svoje prve riječi. I ne pamtim kada je to bilo.
Moja prva pročitana knjiga bila je Vlak u snijegu Mate Lovraka. Tu sam knjigu kasnije pročitala barem petnaest puta. Inače, sve do prije nekoliko godina imala sam naviku čitati iste knjige po deset puta. Kad bi mi nestalo novih knjiga, jednostavno bih otvorila staru. I nijednom mi nije bilo dosadno. Uvijek bih bila napeta do samog kraja, iako sam već znala točno što će se dogoditi i kako.
U zadnje vrijeme čitam krimiće. I one misteriozne knjige pune tajni, starih obiteljskih priča i mračne atmosfere. Volim kad me knjiga prestraši. Što ne znači da volim recimo R.L Stinea. Volim kad me knjiga zastraši samom svojom energijom i atmosferom. Osobito cijenim lijepo pisane knjige. Ono kad pisac ima dobar stil pisanja i osjećaj za stvaranje atmosfere. Također volim zanimljive likove. Ono što me najviše odbija od nekih knjiga jesu stereotipni likovi cmizdravih tinejdžerica koje nemaju ni ''o'' od osobnosti i stava, a kamoli duhovitosti ili bilo koje druge pozitivne karakteristike osim ljepote.
Vjerovali ili ne, moja majka ne podržava to što ja toliko čitam. Kaže da previše vremena provodim u nekom drugom svijetu. Ja joj na to uvijek odgovorim da bi trebala biti sretna što čitam jer čitanjem dobivam mnogo informacija, obogaćujem rječnik i sl. I obećam da ću ipak smanjiti. To obećanje nikad nisam održala. Nemoguće je odvojiti me od knjiga. To je jednostavno nešto što previše volim, nešto što me opušta, veseli i čini sretnom. I da, čitanjem se zaista dobiva mnogo informacija i obogaćuje se rječnik. U usporedbi s mojim vršnjakinjama koje ne čitaju, znam mnogo više riječi, mnogo bolje sastavljam rečenice i u stvari imam mnogo više znanja od njih.
Morala sam barem jedan post na svom blogu posvetiti čitanju. Jednostavno, knjige su to zaslužile, s obzorim na to koliko mi znače. Ima li ovdje još strastvenih čitalaca kao što sam ja?
Čitamo se uskoro,
Bye :*

Oznake: knjige, o meni

srijeda, 12.12.2012.

My life has changed much... for the better

Prije nekih šest mjeseci završila sam osnovnu školu.
Iskreno, zadnji dan osnovne bio mi je najsretniji dan u životu. Mrzila sam je. Mrzila sam svoj razred, mrzila sam ljude u njemu, njihova razmišljanja, stavove i način života.
Ne, nisam imala nikakvih osobitih problema. Imala sam prosjek 5.0, nisam(hvala Bogu) imala probleme s nasilnicima ili profesorima, može se reći da sam imala i frendice. Ali jedva sam čekala da ta osnovna završi.
Moj razred bio je užasan. U njemu nije bilo individualnosti. Svi smo morali biti jednako odjeveni, imati jednake tenisice i jednake frizure. Izražavanje vlastitog mišljenja bilo je krajnje nepoželjna pojava. Paradoksalno, to što smo svi izgledali i mislili jednako nije dovelo do toga da se bolje slažemo. Upravo suprotno, dečki i cure se nisu uopće međusobno družili. Ako bi slučajno progovorili i riječ, to bi bilo zbog neke uvrede ili svađe. Bili smo skupina ljudi koji se međusobno nisu podnosili. Svi smo osjećali nekakav pritisak, kao da nismo mogli slobodno disati. Jer, in fact, i nismo. NIsmo bili ono što smo htjeli biti, nego ono što smo mislili da se ljudima sviđa. Na kraju smo se neslavno raspali, nitko ni s kim nije u kontaktu, većina nas se i ne pozdravi kad se vidi. Moj bivši razred bio je nezdrava i zagušujuća sredina u kojoj se jednostavno nisam osjećala sretnom.
Što se tiče mojih ''frendica'', mislim da to nikad nisu bile. Bile smo previše različite osobe da bi se dobro slagale. Do osmog razreda smo kako - tako izdržavale, čak i izlazile i bile u dobrim odnosima. A onda se na početku osmog razreda dogodila svađa koja je označila početak kraja našeg prijateljstva. Ništa važno, posvađale smo se oko gluposti. Ali ta glupost prouzročila je otkrivanje nekih pomno čuvanih tajni i tračeva zbog kojih se svađa produbila. Jest da smo se nakon nekog vremena pomirile, ali nikad se više nismo vratile na staro. Cijeli osmi razred bio je ispunjen nemirima i trzavicama između nas. Ponekad bi nastao mir, ali to bi bilo tek zatišje pred buru.
Tu je zatim i faktor zvan ''Ja''. Ja snosim velik dio krivice zašto mi je u osnovnoj bilo tako loše. Imala sam velik problem. Sramežljivost i nedostatak samopouzdanja.
Oduvijek sam sramežljiva. To mi je očito u prirodi. I kako pretpostavljate, ja sam bila previše sramežljiva da bih upoznavala nove ljude. A imala sam prilika. Uzmimo za primjer, kad je moj profesor glazbenog shvatio da dobro pjevam i pozvao me da se pridružim zboru. Ali ja sam u sebi zamislila situaciju u kojoj ulazim u neku prostoriju punu ljudi koje ne poznajem. To je za tadašnju mene bila scena iz horor filmova. I odbila sam ponudu, isključivo radi tog glupog straha. Kad gledam iz današnje perspektive, na tom zboru je bilo mnogo ljudi, među kojima sam sigurno mogla pronaći nekoga za druženje.
Patila sam i od osjećaja da su svi drugi pametniji od mene. To je proizlazilo iz toga što je za mene upoznavanje novih predstavljalo velik stres.A pod stresom, kao što znate, ljudi ponekad bubnu gluposti. I tako, nakon nekoliko tih ''bubni i ostani živ'' trenutaka nakon kojih sam se osjećala kao totalna budala utuvila sam si u glavu da mi je bolje šutjeti, barem u društvu nepoznatih osoba. Osjećala sam se preglupom da bih se nekome svidjela.
Da se vratim na temu frendica iz razreda, one su definitivno dokazale kakve su osobe. Naime, na kraju tog mučnog osmog razreda one su jednostavno odlučile ne družiti se više sa mnom. Zašto? Jer nisam dovoljno fancy. Ja ih ne mogu uvesti u popularno društvo o kojem sanjaju, ne mogu ih upoznati s najcool dečkima u školi, nemam iPhone i slične gluposti. Iskreno, kad sam za to saznala, bilo mi je sasvim svejedno. Shvatila sam da one nisu osobe u čijem društvu želim biti. Ne patim od popularnosti, nije mi važno je li moji prijatelji nose marke, ne moram imati iPhone da bih bila sretna.
Početak srednje škole za mene je označio novi početak u životu. Oslobodila sam se okova koji su me vezali osam godina i plitkih osoba za koje sam mislila da su mi prijateljice. Sad sam si našla društvo koje volim, i koje me voli, koje prihvaća moje posebnosti, i u stvari, upravo me zbog mojih posebnosti i voli. Moja sramežljivost sad je stvar prošlosti. Moj sadašnji razred je fenomenalan. Svaki dan je pun zezancije i smijeha, jednostavno se osjeća pozitivna energija i sloga među nama. Dišem punim plućima i napokon se ne bojim biti ono što jesam. Divan je to osjećaj :)
Uh, evo napokon je kraj ovom postu. Baš mi je došlo da iz sebe izbacim sve ovo.
Čitamo se uskoro,
Bye :*

Oznake: o meni

nedjelja, 09.12.2012.

Njegovo veličanstvo... prvi post :)

Dakle, evo i mene na blogu. Već se dosta vremena premišljam da li da ga napravim ili ne. Nekako je prevagnulo to što sam shvatila da otvaranjem bloga dobivam mjesto na kojem mogu izražavati svoja mišljenja i ideje bez cenzure (čitaj: bez toga da me ljudi blijedo gledaju). Sad neću ponavljati stari klišej i reći da pišem ovo isključivo za sebe. Voljela bih da se ovo moje piskaranje ipak nekome svidi :)

Kako većina prvih postova na blogovima ne govori ni o čemu, ja ću prekršiti to pravilo i malo se predstaviti .
Prvo, moje ime (zasad) nije važno. Imam petnaest godina i pohađam gimnaziju.
Od glazbe slušam rock. Iron Maiden, Deep Purple, Beatlesi, U2, Doorsi, Queen... najdraži bend su mi Pink Floyd, iznad svih. Kao i većina rokera ne mogu smisliti cajke.
Volim čitati. Čitanje je dijelom zaslužno zašto sam počela voditi ovaj blog. Većina ljudi koji čitaju kad-tad osjeti želju da i sami počnu nešto pisati. Najdraže su mi mračnije, misteriozne knjige. Ako je netko čitao nešto od Carlos Ruiz Zafona, to je otprilike žanr koji najviše volim. Naučila sam čitati u dobi od 4 godine i odtada nisam prestala.
Iskreno, filmove ne gledam baš previše. Najdraži filmovi su mi LOTR,a zadnje što sam gledala je posljednji nastavak Sumrak sage. No na kraju smo se ja i prijateljica više zezale na račun Taylora i Pattinsona nego gledale film ;)
Serije također ne gledam puno. Ubijte me sad, ali ne gledam čak ni Big Bang Theory :D Volim Prijatelje (koji su se dosad reprizirali sto puta i ja sam ih već sto puta i pogledala lol) i prije sam gledala Downton Abbey.
To vam je otprilike to, za početak. Neću previše pričati, ne smijem ostati bez tema za buduće postove ;)
Bye, čitamo se uskoro :)

Oznake: o meni

<	travanj, 2013
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (5)