One More Teenage Blog

nedjelja, 24.03.2013.

Promjene nabolje

Evo, samo da javim da je ono loše razdoblje napokon iza mene.
Ukratko, ja i mama neki dan smo imale jednu gadnu svađu oko mojih ocjena, organizacije vremena itd. I ja sam na kraju svega pukla i rasplakala se. Mislim da sam plakala jedno pola sata, a zatim sam zaspala. I kad sam se probudila, bila sam kao preporođena. One suze su valjda isprale sve loše osjećaje koji su se u meni nakupljali zadnjih mjeseci. Još se nekoliko dobrih stvari poklopilo u isto vrijeme. Taj dan nazvala me rodica s kojom sam jako bliska i njoj sam se potpuno otvorila i izjadala,a ona me na kraju toliko oraspoložila i nasmijala da su mi ponovno navrle suze na oči, ali ovaj put od sreće. Sve se zaokružilo izlaskom s jednom super curom s kojom sam se u zadnje vrijeme dosta zbližila i moglo bi se reći da smo postale prijateljice.
Počeli su praznici, i ljepše vrijeme. I ponovno sam sretna :)
Do sljedećeg čitanja,
Bye

ponedjeljak, 18.03.2013.

Da bi ostvario svoje snove prvo moraš ustati iz kreveta

U zadnje vrijeme sam baš nekako loše volje i deprimirana.
Prva 3-4 mjeseca škole bila sam jako euforična, često sam se smijala i zbijala šale, radila gluposti, rado se družila i sve to. No nakon praznika slijedilo je moje povlačenje u sebe. Nema nikakvog razloga za to, ništa mi se loše nije dogodilo, jednostavno se dogodilo samo od sebe. U društvu sam s osobama koje volim, dobra je atmosfera i sve to, ali ja šutim. Jednostavno nemam volje ni za čim.
To je rezultiralo time da sam se udaljila od nekih osoba, potražile su si bolje društvo od mene. I ne mogu ih kriviti, jer bih i ja vjerojatno učinila istu stvar. Da ne govorim o tome da u školi sjedim dosta daleko od ostatka društva, gledam ih kako se smiju u zadnjim klupama a ja venem u prvoj.
Imam osjećaj da polovici razreda idem na živce, a druga polovica i ne zna da sam s njima u razredu. Dobro, ovo drugo me ne smeta, jer mi nije do toga da me vole ljudi koji mi ne odgovaraju. Boli me to što sam se udaljila od prijateljica s kojima sam bila dosta bliska. Nemam više o čemu razgovarati s njima, ne znam čime se bave ni o čemu se priča pa se ne mogu uključiti u teme. Kao da više nisam dio svog društva.
Trudim se biti dobro raspoložena, smijati se i sve to, ali kad uspijem, to bude usiljeni smješak i fejk dobro raspoloženje. Gluma. I naravno, ne osjećam se dobro tada.
Ne veselim se nekim stvarima kojima sam se prije jako veselila. Recimo, mama mi je najavila da ćemo ovo proljeće ići u Veneciju na tri dana. Nisam izašla iz Hrvatske još od devete godine i nestrpljivo sam iščekivala kad ćemo otići na neko putovanje u inozemstvo. I sad kad napokon idemo, ne veselim se.
Ne mogu se više koncentrirati na učenje. U stanju sam sjesti za knjigu i sat vremena sanjariti o nečemu. Ili staviti slušalice u uši i tako provesti sate i sate. Ne mogu se skroncentrirati na lekciju duže od pola sata, sve učim onako površno. Ocjene nisu loše, ali nikako da krenem s peticama. Iz dosta predmeta mi se ocjena smanjila i bojim se da neću uspjeti održati dobar prosjek s polugodišta.
Jedino što me u zadnje vrijeme veseli su moje knjige, glazba i neograničene količine čokolade. I druženja s mojom najboljom prijateljicom, jedino s njom sam vesela osoba kakva sam bila do prije mjesec dana. U školi se ništa osobito ne događa, nove ljude ne upoznajem, nisam zaljubljena...i ne pamtim kad sam se zadnji put nasmijala onako, od srca.
Nadam se da je ovo samo jedna prolazna faza i da će biti gotova kad počnu dugi i sunčani dani (da, vrijeme može mnogo utjecati na moje raspoloženje). Drž'te mi fige da opet budem ona stara.
I za kraj, da ne ispadne da je cijeli ovaj post napisan u potpuno negativnom tonu, samo da kažem da sam prošli tjedan ispravila svoju jedinicu iz matematike na četvorku i da sam jako,jako ponosna na sebe :)
Do sljedećeg čitanja,
Bye

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.