One More Teenage Blog

ponedjeljak, 22.04.2013.

Prijateljica

Nije me dugo bilo na blogu i ispričavam se na tome. Nisam imala inspiracije za pisanje (a ne volim pisati nasilu), a osim toga imala sam dosta posla oko škole, dosta sam i izlazila i eto, rezultat je da već mjesec dana nisam postala.
Imam jednu, moglo bi se reći, prijateljicu iz osnovne, jedinu s kojom sam ostala u dobrim odnosima. Dok smo bile u osnovnoj bilo nam je super. Ogovarale smo profesore, ljude iz kvarta, uzbuđeno pričale o sretnoj budućnosti u srednjoj, razgovarale o svojim planovima. I odlučile da ćemo ostati prijateljice i kad odemo u srednju.
I to je funkcioniralo prvih mjesec dana. Imale smo si puno toga pričati, iako je već tad postajalo pomalo očito da ona nije osoba za mene. Puno je pričala, a nije voljela slušati. Ali mislila sam, nema veze, ispravit će se sve. Jer, taj dio života njoj nije bio najlakši. Nakon godine i pol teške bolesti preminula joj je majka i znala sam da moram ostati uz nju. I ostala sam. I moram reći da joj se divim na snazi koju je tada pokazala. Stvarno je brzo prebrodila to razdoblje, shvatila je da mora dalje.
Ali nakon nekog vremena razlike između nas postajale su sve jasnije. I tu ne govorim o nekakvim glupostima poput toga da slušamo različitu glazbu. Različite smo kao osobe. Recimo, ona ne prihvaća glazbu koju slušam. Uzima mi mobital, gleda pjesme koje imam u njemu i komentira ih ''po čovječe kako ti možeš ovo slušat'' ili ''isuse koji su ti ovo, ja nikad nisam čula za njih'' ili ''zašto bi netko slušao tu starudiju od muzike''. Nemam ništa protiv toga što ona ne sluša rock. Stvarno nemam. Ali ne želim da netko pljuje po onom što volim. Ili da me netko zove sotonistom jer se oblačim u crno.
Imamo različite načine zabave. Njoj je gušt čeprkati po Iphoneu, slikavati se na Retrici i slično. Ja se volim zezati, ali kad sam s njom, ne mogu ni to jer imamo različit smisao za humor.
I mnogo toga joj fali što ja imam. Recimo, opća kultura. Vrlo je neinformirana i samim time mi je teško s njom razgovarati jer za pola stvari o kojima bih ja pričala ona nije čula. Nismo na istoj valnoj duljini.
Ima tu i drugih stvari, koje su mnogo bitnije od ovog što sam navela, ali neću pisati o njima jer se tiču politike i religije, a to ne želim na svom blogu. I tu smo se pokazale kao potpuno različite, i mogu mirne duše reći da je njen stav kriv.
I sad razmišljam, trebam li prestati biti prijateljica s njom? Trebam li ju jednostavno prepustiti prošlosti, čuvati ju kao lijepu uspomenu iz osnovne, i ostaviti je tamo? Jer nije mi gušt izlaziti i razgovarati s njom. Nakon razgovora s njom osjećam se tako prazno, ničim me ne obogaćuje. Razvijamo se u drugačijim smjerovima, i pitam se trebam li konačno staviti kraj na naše prijateljstvo. Reći joj to, na neki načim ''prekinuti vezu''. Nismo jedna za drugu, održavamo kontakt reda radi, ni s jedne strane nema neke želje da se družimo više. Da je pustim? Ni sama ne znam.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.