One More Teenage Blog

srijeda, 12.12.2012.

My life has changed much... for the better

Prije nekih šest mjeseci završila sam osnovnu školu.
Iskreno, zadnji dan osnovne bio mi je najsretniji dan u životu. Mrzila sam je. Mrzila sam svoj razred, mrzila sam ljude u njemu, njihova razmišljanja, stavove i način života.
Ne, nisam imala nikakvih osobitih problema. Imala sam prosjek 5.0, nisam(hvala Bogu) imala probleme s nasilnicima ili profesorima, može se reći da sam imala i frendice. Ali jedva sam čekala da ta osnovna završi.
Moj razred bio je užasan. U njemu nije bilo individualnosti. Svi smo morali biti jednako odjeveni, imati jednake tenisice i jednake frizure. Izražavanje vlastitog mišljenja bilo je krajnje nepoželjna pojava. Paradoksalno, to što smo svi izgledali i mislili jednako nije dovelo do toga da se bolje slažemo. Upravo suprotno, dečki i cure se nisu uopće međusobno družili. Ako bi slučajno progovorili i riječ, to bi bilo zbog neke uvrede ili svađe. Bili smo skupina ljudi koji se međusobno nisu podnosili. Svi smo osjećali nekakav pritisak, kao da nismo mogli slobodno disati. Jer, in fact, i nismo. NIsmo bili ono što smo htjeli biti, nego ono što smo mislili da se ljudima sviđa. Na kraju smo se neslavno raspali, nitko ni s kim nije u kontaktu, većina nas se i ne pozdravi kad se vidi. Moj bivši razred bio je nezdrava i zagušujuća sredina u kojoj se jednostavno nisam osjećala sretnom.
Što se tiče mojih ''frendica'', mislim da to nikad nisu bile. Bile smo previše različite osobe da bi se dobro slagale. Do osmog razreda smo kako - tako izdržavale, čak i izlazile i bile u dobrim odnosima. A onda se na početku osmog razreda dogodila svađa koja je označila početak kraja našeg prijateljstva. Ništa važno, posvađale smo se oko gluposti. Ali ta glupost prouzročila je otkrivanje nekih pomno čuvanih tajni i tračeva zbog kojih se svađa produbila. Jest da smo se nakon nekog vremena pomirile, ali nikad se više nismo vratile na staro. Cijeli osmi razred bio je ispunjen nemirima i trzavicama između nas. Ponekad bi nastao mir, ali to bi bilo tek zatišje pred buru.
Tu je zatim i faktor zvan ''Ja''. Ja snosim velik dio krivice zašto mi je u osnovnoj bilo tako loše. Imala sam velik problem. Sramežljivost i nedostatak samopouzdanja.
Oduvijek sam sramežljiva. To mi je očito u prirodi. I kako pretpostavljate, ja sam bila previše sramežljiva da bih upoznavala nove ljude. A imala sam prilika. Uzmimo za primjer, kad je moj profesor glazbenog shvatio da dobro pjevam i pozvao me da se pridružim zboru. Ali ja sam u sebi zamislila situaciju u kojoj ulazim u neku prostoriju punu ljudi koje ne poznajem. To je za tadašnju mene bila scena iz horor filmova. I odbila sam ponudu, isključivo radi tog glupog straha. Kad gledam iz današnje perspektive, na tom zboru je bilo mnogo ljudi, među kojima sam sigurno mogla pronaći nekoga za druženje.
Patila sam i od osjećaja da su svi drugi pametniji od mene. To je proizlazilo iz toga što je za mene upoznavanje novih predstavljalo velik stres.A pod stresom, kao što znate, ljudi ponekad bubnu gluposti. I tako, nakon nekoliko tih ''bubni i ostani živ'' trenutaka nakon kojih sam se osjećala kao totalna budala utuvila sam si u glavu da mi je bolje šutjeti, barem u društvu nepoznatih osoba. Osjećala sam se preglupom da bih se nekome svidjela.
Da se vratim na temu frendica iz razreda, one su definitivno dokazale kakve su osobe. Naime, na kraju tog mučnog osmog razreda one su jednostavno odlučile ne družiti se više sa mnom. Zašto? Jer nisam dovoljno fancy. Ja ih ne mogu uvesti u popularno društvo o kojem sanjaju, ne mogu ih upoznati s najcool dečkima u školi, nemam iPhone i slične gluposti. Iskreno, kad sam za to saznala, bilo mi je sasvim svejedno. Shvatila sam da one nisu osobe u čijem društvu želim biti. Ne patim od popularnosti, nije mi važno je li moji prijatelji nose marke, ne moram imati iPhone da bih bila sretna.
Početak srednje škole za mene je označio novi početak u životu. Oslobodila sam se okova koji su me vezali osam godina i plitkih osoba za koje sam mislila da su mi prijateljice. Sad sam si našla društvo koje volim, i koje me voli, koje prihvaća moje posebnosti, i u stvari, upravo me zbog mojih posebnosti i voli. Moja sramežljivost sad je stvar prošlosti. Moj sadašnji razred je fenomenalan. Svaki dan je pun zezancije i smijeha, jednostavno se osjeća pozitivna energija i sloga među nama. Dišem punim plućima i napokon se ne bojim biti ono što jesam. Divan je to osjećaj :)
Uh, evo napokon je kraj ovom postu. Baš mi je došlo da iz sebe izbacim sve ovo.
Čitamo se uskoro,
Bye :*

Oznake: o meni

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.