Quis custodiet ipsos custodes?

Na putu sam često u posljednje vrijeme, pa ne pišem blog. Ovih dana nama koji stanujemo u razini ceste, a blizu Ponora nije bilo ni do čega, najmanje do interneta.

Na žalost, u Ogulinu opet poplava, što samo pokazuje da je brana koja bi zaustavila dio vode koji donosi Dobra neophodna, i što prije treba pristupiti njenoj izgradnji. Jer štete koje svake godine naprave naplavne vode su ogromne, a o strahu i panici dok gledate kako se voda penje prema vama, a ništa ne možete učiniti nego ju samo gledati i početi prenositi stvari iz nižih prostorija na tavan, da i ne govorim.

Kao i 1999, kao i lani, opet je sve isto, samo ovaj put razmjeri ipak nisu tako katastrofalni.

Nisam slikao, slike možete vidjeti na

Službene stranice grada
Ogulinski list

Autori su napravili puno da svima približe katastrofu o kojoj se premalo govorilo u medijima, kao što uvijek i rade.

Ovom prilikom najviše čestitki i divljenja zavrijedila je Gorska Služba Spašavanja.
Oni su najviše napravili i pred 6 godina kada su očistili ponor.
Na žalost, njihove hvalevrijedne akcije čišcenja ponora ne uspijevaju spriječiti poplavu, jer nitko ne radi ništa protiv ponovnog bacanja ogromnih količina otpada.

Tako da je deplasirano, ali treba se zapitati što radi aktualna vlast po tom pitanju, zašto mediji o tome skoro da i ne govore, zašto se Ogulin sustavno zanemaruje u svim prilikama, od lijepih do ružnih?

Do kada se naši gradski očusi misle baviti sami sobom, i do kada se svaka kiša čekia sa strepnjom i strahom? Oni sa strahom samo čekaju izbore i vrebaju priliku da se još četiri godine bogate na naš račun, a mi sa strahom čekamo svaku jaču kišu,a topljenje snijega je trauma za sebe.

Do kada se kani tolerirati da nam je ponor odlagalište otpada i kanalizacije, i to nekontrolirano?
Uključite se u zanimljive diskusije i komentare na stranicama Ogulinskog lista, iako nemojte očekivati nikakve promjene. Meni je lakše kada vidim da još ima nade za sve nas, i da mnogi želimo nešto uraditi za naš voljeni grad. Jer, kad se svi muljatori nagrabe i odu, ostat cemo samo mi i naš voljeni, devastirani i opustjeli grad.

Započela je prava zima. Iako je povremeno bilo sunčano, i ugodno za šetnju, ipak je već vrlo hladno. Bilo je godina kad bi u ovo doba već bili pod snijegom, ipak je lijepo što ga još nema.

Katon Stariji je uspio u svojoj namjeri da potakne Rim na rat protiv Kartage i ona je na kraju trećeg punskog rata razorena.

Govoriti o nesposobnosti policije već n-ti post za redom je deplasirano, no eto prilke.
Pred neki dan su u Zagrebu bile 4 oružane pljačke u jednom danu, danas su orobljene tri kladionice.
Naravno, te slučajeve naša policija neće riješiti. Kao ni stotine prije njih, kao ni evidentne stotine poslije njih. Ne mogu, ne znaju, ne smiju, neće?
Nije ni bitno, bitno je da je kriminala sve više, da je policije sve više, a i nesigurnosti je sve više.
Ne želim povući nikakvu paralelu niti izvlačiti bilo kakav zaključak, ali je tako.

Možda bi kladionice, koje su česta meta pljačkaša mogle uvrstiti u događaje na koje omogućavaju klađenje i mogućnost da naša policija riješi bar jednu pljačku ili razbojstvo. Šanse za to su, osim ako se partneri u kriminalu ne posvađaju oko podjele plijena pa jedan prijavi ostale, otprilike jednake šansama da neki od naših nogometnih klubova u prvom poluvremenu na utakmici protiv Barcelone postigne 7 pogodaka. Moguće je, ali se neće dogoditi. Kako igraju, šanse da nalete na Barcelonu su još i manje.

Poštenom čovjeku ne pada na pamet opljačkati banku ili kladionicu, ne pada mu na pamet sjesti pijan u auto i voziti 120 kroz grad, ne pada mu na pamet švercati drogu. Nepoštenom čovjeku to sve pada na pamet, i to radi, bez obzira na policiju. Obzirom da ih se kriminalci ne plaše, da pošteni građani od njih nemaju skoro pa nikakve koristi, ostaje pitanje čemu uopće služe?
Osjećate li se spokojno i sigurno uz njih?
Kada vidite policajca smatrate li se zaštićenim?
Vjerujete li da su im vaši interesi na prvom mjestu?
Vjerujete li da su tu da nas štite?
Vjerujete li im uopće?
Ne vidim koje je rješenje osim hitne depolitizacije policije i dovođenje hrabrih i sposobnih na čelo policije. Međutim, kako je sprega kriminala i države i politike kod nas vrlo snažna, šanse da će se išta pokrenuti na bolje su skoro nikakve. Ali ovako više definitivno ne ide i nema smisla. Kako bi rekao početkom 90-ih na HRT-u Branimir Dopuđa: "Ako će biti drugačije, ne znači da će biti bolje, ali da bi bilo bolje, mora biti drugačije".
I dalje o tome lajem, barem mi je malo lakše kad to i napišem. I tješi me da još ljudi se slaže sa mnom, možda se jednog dana nešto i pomakne na bolje.


Vrli općinski političari raspravljaju o tome je li s magarcem unajmljivač unajmio i njegovu sjenu ili nije. Gradski proračun je na oko 40 000 000kn, vidjet ćemo na što će spasti na kraju. Možda spasti nije prava riječ, jer je to ogroman novac, ali u doba Bechtlea je bio preko 90 000 000kn. Kako s tako velikim novcem nije napravljeno ništa za spašavanje privrede i za pokretanje proizvodnje, saniranje propalih poduzeća, evidentno je da neće ništa napraviti ni s ovim novcima. Malo će se svađati, malo miriti, a novci će otići. I s njima prilika da od grada nešto bude. Od kruha i igara, za sada nam daju samo igre, a i one su sve jadnije. Nekako mi se čini da pod zadnje kako se ekonomska situacija u državi i u gradu pogoršava, tako se u prvi plan guraju neke već viđene teme.

Nogometaši su izgubili prvu utakmicu u ovoj sezoni u prvenstvu. Možda im to dobro dođe da se malo spuste na zemlju. Obzirom na novce koji se za njih izdvajaju, morali bi igrati puno bolje no što igraju, bez obzira na varljiv položaj na tablici.

Sve više automobila po gradu vozi sa upaljenim maglenkama bez obzira bilo magle ili ne. Te maglenke su poput voditeljica RTL-a, na prvi pogled atraktivne, a u stvari stravično iritantne.

Malo gradskih motiva od prošlog tjedna

Nekadašnji "Badžek"


Trg s golubicom, autohtonim ogulinskim simbolom, košta 2 000 000kn, a vrijedi puno više


Park s crkvom


Od Matana, pored Bonace i Crvenog igrališta prema ŠUP-u


Kapela


Jastreb


Malo današnjih motiva

Gradilište u centru (danas nije bilo radova, ali inače prilično dobro napreduju)


Struga od "Tri palme"


Klek se prvi put zabijelio još prošli tjedan


Na nekim krovovima snijeg se i zadržao


Šuma u jesen (u desnom dijelu slike vidi se Dobra)


Pogled na park iz jedne druge perspektive



Jedna noćna slika od DVD-a prema centru. Naravno, pošto je riječ o digitalnom aparatu slika je presvijetla. Najveća, a možda i jedina prednost digitalnih aparata je mogućnost jednostavnog rukovanja fotografijama. Siguran sam da bi s analognim aparatom fotografija bila neupordivo ljepša i atraktivnija.


Na današnji dan 1925. rođen američki demokratski senator Robert F. Kennedy, brat predsjednika Johna (kao i JFK, ubijen je u atentatu), 1945. počeo Nurnberški proces nacističkim zločincima (12 ih je osuđeno na smrt, 3 na doživotnu robiju, 4 na zatvorske kazne i 5 ih je oslobođeno. Iako su u stvari sve te kazne, pa i smrtne, preblage, još žalosnija je činjenica da se veliki broj zločinaca pod okriljem moćnih zaštitnika izvukao i prebjegao uglavnom u Južnu Ameriku. Dio njih je poslije rata uhvaćen, ali dio nikada nije dospio pred lice pravde), 1962. američki predsjednik Kennedy ukinuo pomorsku blokadu Kube, , 1975. umro španjolski diktator Francisco Franco, 1983. američka TV stanica ABC emitirala film "Dan poslije" o posljedicama nuklearnog rata koji je gledalo preko 100 000 000 ljudi.

Čestite TBF za pjesmu godine (drago mi je da je biračko tijelo Porina imalo građanske hrabrosti odabrati jednu ovako dobru i angažiranu pjesmu za hit godine):

Može bit da san potrošio i ono malo suza,
za navodnit dolinu sevdaha i bluza.
Svit je tužan, tu nikad neće bit pravde
za one koji žele samo da žive i rade,
i samo vole i smiju se svemu ka vicu.

A ja se pitan ima li smisla pravit dicu,
donosit ih na svit di su život i sloboda
ka roba koju će neki moćnik prodat.
I ove stare melodije bude memorije,
čiste nostalgije,
i ne znan šta mi je.

Stari s bafama, stara s ogromnon trajnon,
sestra i ja cili umazan slajon.
I sve je daleko i tajno,
al ditetu sve je sjajno.
Znan i onda nije sve bilo bajno,
al pari mi se puno lipše.
I ove kapi kiše
ka da šapću-nikad više!

Jer sve prolazi, ostaje samo u nama,
u srcima, u umu i foto-albumu.
Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad
nasmijana lica nekih starih prika.
Nekih nema više, ostale su sjene,
mora bit da je s njima nesta i dio mene.
Al vrate ga kiše i vitar s juga,
neka stara pisma, nostalgija i tuga...


Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit,
pa mislin tribalo je bit kad je proklet ovi svit.
Dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj,
zato se nadan da postoji pakal i raj,
neki viši sud, božja pravda,
da presudi i kazni svakog onog gada
željnog rata i žednog krvi,
ali ko je bez grijeha nek baci kamen prvi.

Ironično, zaista, da citira Krista,
jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista,
u mraku,
u miješanom braku,
u nekoj dalekoj zemlji sad je samo u zraku,
(i baš me tamo donila roda)
Je, da ne mrzin i buden pošten, iskren i odan.
A razliku između zla i dobra
nisan naučio ni od fratra, ni od hodže, ni popa.

Kad su zavladali oni šta su pali s kruške,
božji ljudi su blagoslovili puške.
Ovce slali u smrt za svoga boga jedinoga,
za ludilo svoga ideologa.
I kad zavlada mržnja razum nije lijek
i ludilo uvik promjeni tijek
povijesti,
ispiše novu, krvavu stranu,
u zemlji seljaka, na brdovitom Balkanu.


Zato letin visoko iznad napaćenog tla,
daleko iznad poimanja dobra i zla,
visoko gore, ka suncu, u nebesa.
(di se gužvaju poruke es em esa)
Iz ovog vrimena izlazin van,
i zaranjan u neki davni, zaboravljeni san,
u neki bolji dan,
pun smija i vica,
di su sritni ljudi i njihova dica.

I gledaju u sutra ozarena lica,
puni nade,
u tom svitu pravde,
jednakosti, bratstva i slobode.
(u svit ljubavi me misli vode)
I još uvik virujen da će na ovoj planeti
jednog dana svi ljudi moć živit sretni.
Razum, ljubav i znanje izgradit će raj,
i znaj,
neće bit ironije za kraj

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

Tin Ujević: "Uhapšen u svojoj magli"

Prekrasan dan. U šetnji gradom spazih policijsku Subaru Imprezu. Zgodno se nadovezala na prošli post i komentare.
Nisam ekspert za automobile, ali mi se čini da je riječ o vozilu od barem 40-50 000 EUR.
Valjda ga koriste da hvataju vozače po autoputu. Jer to je najveća društvena prijetnja, vozači koji po autoputu lijevom trakom voze 150 km/h. To je zlo koje treba iskorijeniti. U stvari, nisu trebali kupiti za ako se ne varam cca 10 000 000 kn automobile koji hvataju takve zločince, trebali su instalirati mitraljeska gnijezda i postaviti tenkove duž autoputa i odmah ih pobiti.
To je najveća prijetnja našem društvu i našoj slobodi, rame uz rame s klincima koji imaju pola jointa marihuane u džepu.
Ne ubojice, ne pljačkaši banaka, ne silovatelji, ne pedofili, ne prodavači droge niti uništavači naše privrede, već vozači koji se voze mimo propisa.
Trebali su im u stvari kupiti Aston Martine pa da u potpunosti budu poput James Bonda (ne vjerujem da bi htjeli konje pa da budu poput šerifa McClouda).
I bitnije je da imaju nove uniforme i nove jakne no da se osposobe stati kriminalu na kraj, iskorijeniti zlo kojeg je sve više oko nas.
Sve mi se čini da je u mnogome policija poput ondašnje milicije, čim im se prigovori, odmah skoči ministar, skoči premijer, skoči Vlada, svi skoče i brane ih.
A ruku na srce, čast iznimkama, ali sudeći prema užasavajućem kriminalu i zlodjelima koja se oko nas događaju, policija nam je jako nesposobna.
No o tome sam već pisao, nisam mislio da ću opet pisati, ali me taj bijesni sportski auto u kojem su se dva agenta 007 vozila kroz Ogulin nešto iza podneva potakao na razmišljanje o tome kamo idu naši novci.
I još bi htjeli veće ovlasti jer su s ovima nemoćni u borbi s kriminalom (nisu se ni okušali u borbi, ali su zaključili da su nemoćni). Zaštićeni kao lički medvjedi, ne štite one od čijih novaca žive.
Kažu da ih se pošteni građani ne trebaju plašiti i da navedene mjere nisu uperene protiv poštenih građana.
Pa zaboga, samo ih se obični i pošteni građani i plaše.
Trebali bi im dati i dozvolu da mogu nekažnjeno pucati po nama (to znače one dvije nule u broju James Bonda, da ima dozvolu za ubijanje tj. može ubijati kako mu volja. U stvarnosti su 007 bile posljednje tri znamenke telefonskog broja Flemingova izdavača).

Budite iskreni, vjerujete li im, i vjerujete li da nas mogu i žele, i što je najžalosnije, da nas smiju štititi, da smo im mi ispred raznoraznih moćnika, i da su im pravda i zakon iznad svega? Dokle god policija i sudstvo budu pod okriljem i u sprezi s politikom, bit će i u sprezi s kriminalom. Ne znači da je politika = kriminal, ali u mnogim slučajevima jest.
Amerikanci imaju stotine viceva o odvjetnicima, i oni kažu da je onih 99,9% zlih, podmuklih, pokvarenih i bezosjećajnih odvjetnika krivo što su svi odvjetnici dospjeli na loš glas.

Čitam da stižu prijeteća pisma ženi koja je u Zagrebu pokrenula peticiju protiv izgradnje crkve. Ne protiv crkve, nego protiv lokacije na kojoj bi se gradila. Svoj glas je digla i struka, ali javnost je fokusirana na tu jadnu ženu, kojoj stižu prijeteća pisma, koju licemjerno razapinju mediji, i koja je samo dio od preko 3000 ljudi koji bi htjeli sačuvati park?
Nisu protiv crkve, ali su za zelenu površinu u svom naselju. Prilično licemjerno se crkva ogradila od prijetnji, ali pravna je država, dakle nemamo se što brinuti, sve će biti kako treba.

Možda je pravi trenutak da se svi zapitamo, zašto se ljudi bune i crkva osjeća prozvanom? I zašto ljudi ne vjeruju crkvi?

Zašto se nitko od pastve nije bunio kada je crkva stajala uz obespravljene radnike, kada su svećenici stajali rame uz rame zajedno sa bijednim, gladnim i obespravljenim radnicima pred njihovim preko noći otetim tvornicama?

Zašto se nitko nije bunio kada su svećenici podigli svoj glas za sve te jadne i obespravljene ljude, kada su noći provodili s njima pred kapijama njihovih tvornica i pred zgradama općina ili županija ili Sabora?

Zašto se nitko nije bunio kada su svećenici da propovjedaonica dizali glas protiv pljačke u pretvorbi i sumanutog prekonoćnog bogaćenja mimo ljudskih i Božjih zakona, pravde i morala?

Zašto se nitko nije bunio kada su svećenici bili za pravedno društvo ne samo riječima već i osobnim primjerom?

Zašto se nitko nije bunio kada su svećenici otvarali dječje vrtiće i staračke domove?

Zašto se nije bunio kada su svake vijesti započinjale njihovom kritikom nepravde, kada su stajali uz svoje stado u teškim trenucima?

Sjećate li se ijednog takvog trenutka?

Onda znate i odgovor.

Dobijam u mailovima i komentarima pokude i prigovore da mi smeta što se Ogulin izgradio i napravio, da mi "stranačke naočale" ne dozvoljavaju da vidim sve što je dobro u gradu.
Nisu u pravu. Nisam član niti jedne stranke, nisam to nikada ni bio, iako je to potpuno irelevantno, i stranačka pripadnost ne bi trebala određivati čovjeka niti vrijednost njegovih stavova.
Volim Ogulin i nemam ništa protiv da se grad šminka i sređuje. Iskreno rečeno, uopće me ne zanima tko je u gradu na vlasti, sve dok radi u interesu grada i njegovih građana.

Izuzetno mi je drago i ponosan sam kada dovedem prijatelje koji po prvi put dolaze u Ogulin, ili nisu bili godinama, i kada su listom svi oduševljeni kako lijep grad imamo. I zaista je tako, samo bih volio i vjerujem da bi se moglo i trebalo učiniti više.

Ponavljam, i dosadan sam i drugima i sebi s time, više bih volio da su se otvorila radna mjesta i da se otvorila perspektiva za buduća pokoljenja u najljepšem gradu na svijetu. Mnogi se sa mnom slažu, i još nitko nije rekao da je uređenje grada bez veze. Ali da se taj novac mogao bolje utrošiti, e to kažu mnogi.
U stvari, sve je to jednostavno, i lako se može kvantificirati.
Treba samo sastaviti listu što grad ima a nije imao pred 20-ak godina, i na što sada liči, što je bolje, a što možda ipak malo manje dobro nego pred 20-ak godina.

Ono što prije nismo imali, a sada imamo, i puno je ljepše: (sigurno ću dosta toga propustiti, nenamjerno, ali barem dio ću navesti):
- imamo renoviranu INA benzinsku stanicu
- imamo novu Petrol benzinsku stanicu
- imamo novi zgradu stadiona, nove tribine i zaista pristojan restoran na tribinama
- imamo nogometni klub koji ima realne šanse ući u drugu ligu (nije velik pothvat u svjetskim okvirima, ali puno ljudi veseli, dakle dobro je)
- imamo novi autobusni kolodvor
- imamo uređen trg koji je nekada bio autobusni kolodvor
- imamo uređen trg ispred zgrade kina, sa lijepom skulpturom autohtonog ogulinskog simbola, golubice
- imamo novi most preko Đule (po meni najveće i najvažnije dostignuće) umjesto Plavog mosta
- imamo uređene gradske fasade i reprezentativnu zgradu općine
- imamo SuperKonzum u Galgama
- imamo novu tržnicu
- imamo obnovljene crkve
- imamo crkvu u izgradnji na Sabljacima
- imamo tenisku dvoranu u izgradnji
- imamo izgrađen jedan dio kanalizacijske mreže kroz grad, a na proljeće će se nastaviti radovi, a bit će izgrađen i kolektor
- imat ćemo branu u Turkovićima koja će sprečavati poplave rijeke Dobre
- imamo obnovljenu zgradu ŠUP-a i Sokolski dom
- imamo srušenu staru zgradu zelene kasarne na čijem će mjestu skoro niknuti nova, lijepa poslovna zgrada
- imamo jako dobro pokrpane i asfaltirane ulice kroz grad i većinu cesta oko grada
- imamo poslovnu zonu na ulasku na autoput
- imamo izlazak na autoput prema Rijeci, Zagrebu i Splitu
- imamo cestu prema Novom Vinodolskom
- imamo uređena parkirališta, dio kojih se naplaćuje radnim danom od 7 do 16 i subotom od 7 do 13 sati
- imamo dosta privatnih poduzetnika i sitnih obrta
- imamo novi obrtnički dom sa prekrasnom salom
- imamo nekoliko kineskih dućana
- imamo srušenu "Mrzlu..." i zgradu kod "Hačka" koje bi se same srušile da nisu uklonjene

Ono što sada nemamo, a prije smo imali:
- DIP
- Izgradnja
- Sintal
- Ventilator
- PK Sloboda
...


Na današnji dan 1953. umro je veliki, neponovljivi Tin Ujević. Pjesnik koji je pjevao svoj život i živio svoje pjesme, boem i buntovnik.
Navodno je poslije rata otišao u posjetu Krleži i otvorio mu je Krležin domar (iako je bilo društvo jednakosti, Krleža je živio u velikoj vili, i imao vlastitog vozača i poslugu). Kad ga je vidio, Tin je rekao:
"Oprostite, mislio sam da ovdje žive Krleže, a ne Glembajevi.", okrenuo se i otišao.

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom.

I komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
Kada bih mogao biti jak,

Kada bih mogao biti drag,
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

"Svakidašnja jadikovka"

Svakidašnju jadikovku u izvođenju Rade Šerbedžije možete poslušati na sljedećoj adresi:
Svakidašnja jadikovka

Ako ju poželite skinuti, ali naravno samo na 24 sat, i potom ju obrisati jer je riječ o MP3 datoteci, koristite sljedeći link:
Svakidašnja jadikovka MP3

Politika me u životu uvijek pratila u stopu
Bacala duge sjene uvijek kad mi krene
Od radnih akcija, stabilizacija i rata
Do privatizacija i zatvorenih vrata tvornica
Oduvijek mi za petama

Hladno pivo: "Politika"

Često mi predbacuju da su mi postovi tmurni, da stalno nešto prigovaram, da mi uvijek nešto ne paše. Nije baš tako, ima puno stvari koje mi se sviđaju i koje su dobre, ali mi se čini da u društvu ima i puno stvari koje su loše i koje treba mijenjati, i na koje treba upozoravati. Ako vam je samo o tome kako teče med i mlijeko, ima dosta novina i ostalih medija u kojima to možete pronaći.

Sjećate li se ubojstva u Otoku pred par godina?
Sjećate li se nedavne pljačke banke u Josipdolu?
Sjećate li se nedavnog ubojstva dvoje ljudi pri pokušaju pljačke?

Svakodnevno slušamo i čitamo o pljačkama, provalama, ubojstvima.
Ono što je zajedničko velikoj većini takvih zlodjela jesu drskost zločinaca koji ostanu neotkriveni, te nesposobnost policije. Bez obzira na snimke kamera, bez obzira na svjedoke.

Čini mi se da svi plaćamo danak stranačkim podobnostima kojima se raspoređuju visoki državni dužnosnici i na žalost visoki sudski i policijski dužnosti, podobnost je nadvladala sposobnost, argument snage je pobijedio snagu argumenta. Kako piše u novinama, jučer je opljačkana pošta udaljena od zgrade Sabora manje od 100m.
Ako se sjećate, nedavno je vlada donesla odluku po kojoj se zabranjuju okupljanja pred zgradama Sabora i Vlade kako bi se zaštitili visoki državni dužnosnici. Jer im se sigurnost ne može jamčiti dok izgladnjeli i ojađeni i obespravljeni radnici štrajkaju glađu i bespomoćno stoje nadajući se da će oni kojima su dali glas, povjerenje i svoju sudbinu stavili u njihove ruke nešto za njih učiniti. Naravno da neće, jer su ih njihove odluke i dovele na cestu, ali oni se nadaju.

Pa sad tamo više nema gladnih radnika, i sigurnost državnih dužnosnika je zajamčena. I ne kvari im više ručak pogled na sirotinju i bijedu, i ne sramote ih pred stranim delegacijama.
A zamislite užasa i tragedije da je netko od naših ministara ili saborskih zastupnika odlučio otići baš u tom trenutku u tu poštu platiti račune?
Kako im je opći interes ispred pojedinačnog i kako se i onako žrtvuju za nas, sigurno bi se suprotstavili naoružanom nepoznatom napadaču, i eto tragedije.

I sada ministar policije želi da policajci opet nose puške. Ima i u policiji dosta poštenih i sposobnih i revnosnih i odanih policajaca, ali ovakav procvat kriminala je dobrim dijelom potaknut i policijskom nesposobnošću. Tako da se nošenjem pušaka neće ništa riješiti, osim da će policajci osiliti i tjerati strah u kosti onima koji i inače poštuju zakon, i da će se iživljavati na klincima koji nose u džepu 3 grama marihuane ili su popili koju pivu previše pa pjevaju u parku.

Jer je to puno lakše no uhvatiti se u koštac sa pravim problemima i stvarnim kriminalom, i ganjati pljačkaše i ubojice.
O privrednom kriminalu nema smisla ni trošiti riječi, to se rješava na višem nivou, i tu se policiji nema što zamjeriti. Policija definitivno nije subjekt društva u kojeg građani imaju povjerenje. A kad počnu šetati okolo u pancirkama i s puškama u rukama, teško da će nam postati bliži.

Ovako je izgledao park pred 15-ak dana, dok je još bilo lišća po drveću, slikano od đačkog doma.



Na današnji dan 1656. rođen astronom Edmund Halley, 1793. otvoren je muzej Louvre, 1900. rođena dobitnica Pulitzerove nagrade Margaret Mitchell ( za svoje jedino djelo "Prohujalo s vihorom"), 1923. Adolf Hitler pokušao neuspio puč u Njemačkoj, 1935. rođen glumac Alain Delon, 1960. JFK pobijedio Richarda Nixona na predsjedničkim izborima u SAD-u.

I za kraj jedan vic, vezano uz današnji post:

Žena i muž se svađaju i ona viče na njega:
- "Užasan si, nikakav, najgori muž! Potpuno si nesposoban! Da se održava svjetsko prvenstvno u nesposobnosti, ti bi osvojio drugo mjesto!"
- "Zašto drugo?"
- "Zato što si nesposoban!"

"...Hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj..."

Branko Miljković: "Poeziju će svi pisati"

U noći sa 6. na 7. 11. 1917. započela je oktobarska revolucija (po starom kalendaru 25.10) u Petrogradu. U školi smo učili jedno, u stvarnosti je bilo po svoj prilici malo drugačije, mnogi detalji su još uvijek misterija (poput Lenjinova povratka u zemlju uz pomoć Njemačke vlade i sl).

Uspostavljena je prva socijalistička zemlja u svijetu, i započeo je plamen revolucije koji se ipak nije proširio na cijeli svijet (iako se nadobudno pjevalo "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska"), ali je definitivno ljudska povijest krenula novim tokom.

88 godina nakon toga, SSSR više ne postoji, socijalizam kao poredak je propao, uspostavljen je novi svjetski poredak, najbolji reper je bijelac, najbolji igrač golfa je crnac, Njemci ne žele u rat...

Teško je reći što je uzrokovalo propast socijalizma, u kojem sam i sam živio.


Čini se da je ipak društveni poredak bio ispred svog vremena i ispred svijesti ljudi. Imao je velike manjkavosti, ali najveća mu je bila ta da je previše vjerovao u ljude i njihovu svijest i savjest.
Postulat "svatko prema mogućnostima, svakom prema potrebama" je možda u nekom utopijskom društvu suvisao, ali ovdje nije našao na plodno tlo. U stvari jest u onom dijelu da su svi htjeli od sistema zgrabiti koliko im treba, ali nisu se potrudili dati koliko su mogli. Umjesto toga, svi su se prihvatili maksime "Ne mogu me tako malo platiti kako mogu malo raditi".
I vjerovao je u ljude i polazna točka je bila da su svi jednaki i imaju jednaka prava (to uglavnom piše u svim poveljama i zakonima i ustavima, ali u socijalizmu se tome idealu ipak malo više prišlo. Nije se dostigao, ali mu se bilo puno bliže no što će SAD ikad doći).
Gušio je privatnu inicijativu, bio je protiv religije (ne u mjeri da su se crkve palile i rušile, što se dogodilo na ovim prostorima istog trena kad se sistem raspao), propovijedao je besklasno društvo ali je postojala samo jedna partija (nije mi bilo jasno čemu služi ako smo svi isti i nema razlika među ljudima), tržišno razmišljanje i tržišna ekonomija su bili u povojima, ponekad je bilo nestašica, nismo mogli slobodno kupovati devize, samoupravni socijalizam je bio totalni promašaj...

Ali, imao je izrazito izraženu socijalnu komponentu, zdravstvena zaštita je bila na vrlo visokom nivou, zaposlenost je bila vrlo visoka, radnička prava su se poštovala i bila su maltene svetinja, školovanje je bilo besplatno, stambeni problemi su se rješavali društvenim stanovima, stopa kriminala je bila vrlo niska, na ulici smo bili sigurni, mogli smo se kretati kamo i kako smo htjeli. Nije se na ljude pucalo zoljama po cesti, nisu se svakodnevno pljačkale banke niti ubijali ljudi, nisu stotine ljudi preko noći ostajale na cesti, niti su se neki ljudi preko noći obogatili na njihovim tragedijama.


Može se govoriti o tome je li to sve pozitivno o čemu pišem bilo na realnim osnovama ili nije, ali je bilo, i postojalo je i živjeli smo u tome. I nismo živjeli tako loše kako nas sad žele uvjeriti. I nije bio tako veliki mrak kako nam sada govore, niti nam je s dolaskom svjetla odmah svanulo sunce u svoj svojoj ljepoti i sjaju.

Što je najvažnije, išlo se prema naprijed, standard je rastao, a i razina ljudskih sloboda i prava se povećavala. Opet se vraćam na svjetskog policajca, koji se nalazi prozvanim govoriti o ljudskim pravima i slobodama u svijetu, a s druge strane je u stanju gotovo polovicu svoje populacije držati potlačenom. I kada je započeo drugi svjetski rat, bez ikakvog razmišljanja su 100 000 svojih građana japanskog porijekla potrpali u logore. Prvi crnački guverner izabran je na današnji dan 1989. godine (Douglas Vilder, Virginia, demokrat).

Kada se Bill Clinton borio za drugi mandat 1996. godine protiv republikanca Boba Dolea, u obraćanju američkim biračima je rekao da se zapitaju žive li nakon 4 godine njegova mandata bolje no što su živjeli prije toga i da glasaju na osnovu tog odgovora.

Demokrati su u svojih 8 godina otvorili preko 20 000 000 radnih mjesta, ali su uprkos tome 2000. američki birači odabrali republikanca za predsjednika (bilo im je bitnije to što je demokratski predsjednik bio malo nestašan sa pripravnicom i nije zastupao temeljne američke vrijednosti onako kako ih pretstavljaju republikanci).

Tako da mi se čini da je Miljković postavio jedno univerzalno pitanje, na koje se može isto tako dati univerzalni odgovor:

"Neće"

Ovako izgleda naš trg (bivša autobusna stanica) bez lipe. Simptomatično je ono što se sa lipom dogodilo. Budimo relani, trunula je godinama i godinama, nije bila ničija i nitko se o njoj nije brinuo, i sad kad je nema smo shvatili što smo propustili napraviti i kako je nepovratno nestao dio naše povijesti. Mikrokozmos naše zbilje i simbol naše današnje situacije.

Kako svi peru usta s Dujom Draganjom, evo i moj mali prilog.

Nemam pojma kako će se to sve završiti, hoće li preći u Katar, ostati kod kuće ili ostaviti plivanje. Ovo treće bi bilo najgora solucija.

Ne mogu se uživjeti u kožu nekoga tko je cijeli život tako zdušno podredio jednom ipak u nas sponzorima i široj javnosti nezanimljivom i neatraktivnom sportu. Mnogo čega se odricao da bi postigao to što je postigao, i postao svjetsko ime. Sve bez veliko logističke podrške. Godine i godine truda i zalaganja, stotine preplivanih kilometara, da bi postao jedan od najboljih na svijetu.

Sigurno je da je Draganja kao sportaš zarađivao više od običnih smrtnika, ali je to jako , jako daleko od onoga što mažnjavaju naši vrli političari, ili što zarađuje utajom poreza malo bolji vlasnik kafića. Da ne govorim da je to sitnica u odnosu na to koliko zarađuju njegove kolege u bogatim državama, ili naši prosječni prvoligaški nogometaši.

Činjenica jest da kod osim nogometa, niti jedan sport nije zanimljiv sponzorima, a ni gledaocima. Iznimke traju po par tjedana kada rukometaši ili vaterpolisti odigraju nekoliko dobrih utakmica ili osvoje neku medalju. Onda ih se nekoliko tjedana prati intenzivnije, i s prvim porazom opet tonu u anonimnost.

I sada mu je ponuđeno da se odrekne državljanstva i da prihvati tuđe, za veliki novac.

I sada svi pljuju po njemu. Užasno dobro plaćeni državni službenici i ministri se zgražaju nad njegovom odlukom, nad njegovim patriotizmom. Svi oni su debelo uhljebljeni, osigurali su ne samo sebe već i mnoga buduća pokoljenja, i sada drže lekcije iz patriotizma.
Lekcije nisu držali Nikolaju Pašalovu, ruskim odbojkašicama, nogometašu Da Silvi i ostalima koji su uzeli naše državljanstvo i branili naše boje, dapače osvajali zlatne medalje.
Onda to nije bio problem. A sada jest. Samo po sebi nije fer prigovarati zbog pravila koja smo koristili kad su nam odgovarala. Pogotovo nije fer biti enormno bogat ne svojom zaslugom i onda prigovarati nekome tko želi osigurati egzistenciju, i to vlastitim radom i trudom, bez da ikoga oštećuje.

Sport je u svijetu odavno prestao biti zabava i postao je biznis.
I onaj tko ima više novca može imati i kvalitetnije sprotaše. U tom svjetlu, riječ je o principu ponude i potražnje. Katar treba plivača, Draganja je vrhunski plivač, matična zemlja ne želi platiti onoliko koliko vrijedi proizvod koji on nudi.
Što su se ovdje upleli malo veći pojmovi na koje su mnogi osjetljivi, daje cijeloj stvari dodatnu težinu. Ali zaista nije fer ga razapinjati zbog toga, i apelirati na njegovu svijest ili patriotizam.
Mnogi su svoj patritizam i bavljenje politikom evidentno dobro naplatili, a sada kada je Dragani pružena prilika da naplati ono u čemu je dobar, svi su protiv njega.

Jer riječ je o osnovnom ljudskom pravu, pravu na egzistenciju. Onog časa kada mu Hrvatska bude mogla ponuditi ono što mu nudi Katar, u tom trenutku se mogu potezati drugi argumenti. A do tada, sve je jako licemjerno, zlonamjerno i neiskreno.
I zašto nikada nitko nije prozvao mnogobrojne druge sportaše koji se prave vatrenim domoljubima, usta su im puna Hrvatske i hrvatstva, drže nam lekcije iz morala i patriotizma, a porez plaćaju u Monte Carlu?

Uostalom, bilo bi zanimljivo provesti anketu među ljudima bi li se odrekli državljanstva i za kakav novac. Što će nas vratiti na izreku Marcusa Tulliusa Cicera iz naslova posta.


Ali u stvari, tko je Duji Draganji kriv što nije prodao zemlju, pa bi i on bio dovoljno bogat da ga takve dvojbe ne muče.


"Govoriš mi o ideji,
o patriotizmu generacije,
da li je to skup interesa
nekorisnih ljudi,
ili nešto vrijedno robije,
razgovarajmo o slobodi..."
Branimir Johnny Štulić : "Pavel"

Oblačan, hladan i maglovit dan. Gužve na grobljima. Mrtvih bismo se trebali sjećati stalno, a ne samo na poseban dan.
Ovo bi trebao biti pravi trenutak da se zamislimo nad životom i nad time kako smo samo prolaznici u njemu.

Od gradskih zanimljivosti, nema više stare lipe.
Ovako je izgledala pred par mjeseci.


Propadala je godinama, i sada je više nema. Pitanje je da li se moglo nešto napraviti za njen spas. kako je izgledala posljednjih godina, teško je reći.
Zanimljiv članak i dosta diskusija na tu temu možete pročitati u Ogulinskom listu. Općenito na stranicama Ogulinskog lista možete puno doznati o aktualnostima u našem gradu.
U svakom slučaju ispisano je još jedno poglavlje knjige nestajanja grada kakvog smo poznavali.

There are places I’ll remember
All my life though some have changed
Some forever not for better
Some have gone and some remain
All these places have their moments
With lovers and friends I still can recall
Some are dead and some are living
In my life I’ve loved them all

Lennon-McCartney: "In my life"

Ovaj put bez drugih slika, samo djelić šahovske povijesti. Jedan od čudnijih dijelova, prepun kontroverzi.

Na današnji dan 1892. u Moskvi je rođen Aleksandar Aleksandrovič Aljehin, četvrti svjetski šahovski prvak (po nekim izvorima rođen je 31.10 te godine. Kontroverze su u njegovu slučaju rano počele).
Titulu velemajstora je dobio 1914.
1921. se preselio u Francusku, čije državljanstvo je uzeo 1925.
Na sveučilištu Sorbonne je upisao pravo. Iako disertaciju na temu zatvorskog sistema u Kini nikada nije zvanično obranio, često je tituliran kao dr. Aljehin.
1927. kao izazivač pobijedio je Capablancu (Capablanca je u cijeloj karijeri izgubio manje od 40 službenih mečeva). Meč se igrao dok prvi takmičar ne dođe do 6 pobjeda. Capablanca je dobio tri partije, 3.,7. i 29., a Aljenih 1.,11.,12.,21.,32.,34.
Od 1927. do 1935. izgubio je 7 službenih mečeva od 238 koliko je igrao.
Njegovi rezultati bi bili još impresivniji da nije bio veliki ljubitelj kapljice

1935. u borbi za naslov pobjedio ga je Max Euwe (iako je Euwe bio sjajan igrač, najbitniju ulogu u ovom meču je imao Aljehinov alkoholizam).
1937. nakon što se ostavio alkohola, nadmoćno je pobijedio je Euwea, i ponovno postao svjetski prvak.

Nikada nije dao revanš priliku Capablanci, što mu mnogi zamjeraju. Međutim, činjenica koja se pri tome često prešućuje jest ta da je Aljehin da bi izazvao Capablancu morao skupiti 10 000 USD u zlatu, i on je to isto tražio od Capablance za uzvrat. Bio je igrač izrazito napadačkog stila, tako da je teško povjerovati da se plašio Capablance, iako je možda koristio priliku koju je kao prvak imao pri odabiru protivnika.


Na žalost, briljantni šahist nije bio i briljantan čovjek.

Kada je započeo rat, mobiliziran je kao prevodilac u francuskoj vojsci. Nakon okupacije Francuske, postao je suradnik nacista, te je za vrijeme rata nastavio igrati turnire po Njemačkoj i porobljenoj Evropi kao predstavnik Njemačke.
Sumnjičilo ga se i da je pisao antisemtiske članke u časopisu Parisier Zeitung, iako je on to demantirao. Kao i o mnogim drugim detaljima njegove karijere postoje proturječja oko toga je li on zaista bio autor tih tekstova. Prema jednoj verziji, stvarni autor je bio Theodore Gerbec, šahovski urednik časopisa, dok su prema drugim navodima u arhivi njegove supruge Grace Wishard pronađeni tekstovi članaka napisani Aljehinovim rukopisom.

Zbog suradnje s nacistima nakon rata više nije pozivan na šahovske turnire.
Bez obzira koji su razlozi naveli Aljehina na suradnju s nacistima, je li bio ucijenjen životima svoje supruge i njene obitelji, ostala je neizbrisiva mrlja na jednoj iznimnoj karijeri.

Pogotovo kada se uzme u obzir da su mnogi veliki šahisti bili aktivni učesnici rata protiv nacizma, (Reuben Fine, Harry Golombek, Savielly Tartakover, Rašid Nežmetdinov, Aleksander Kotov, Svetozar Gligorić).

Umro je 24.3.1946. u Portugalu, za vrijeme priprema za meč za titulu prvaka svijeta protiv Mihaila Botvinika. Nakon smrti tijelo nije bilo pokopano tri tjedna pošto se niti jedna zemlja nije htjela prihvatiti organizacije pokopa. Na kraju je pokopan u organizaciji Portugalskog šahovskog saveza, da bi njegovi ostaci 1956. bili preneseni u Pariz.
Iako je dr. Antonio Ferreira prvotno ustanovio i napisao da je smrt nastupila usljed posljedica srčanog udara, kasnije je tvrdio da je bio ustrijeljen.

Bio je prvi šahovski prvak koji je povratio titulu nakon što ju je izgubio. Osim njega, to je jedino uspjelo Botviniku, i to dva puta (protiv Talja i Smislova).
Jedini je svjetski šahovski prvak koji je umro kao nosilac te titule.
Bio je izvrstan igrač stolnog tenisa, veliki ljubitelj mačaka.
Odigrao je preko 1000 simultanki.
Prema nekim izvorima, govorio je 10 jezika.
Bio je možda i najsvestraniji šahist svih vremena, i u gotovo svakom značajnijem otvaranju postoji neka varijanta koju je on prvi primjenio i razradio. Cijela jedna obrana nazvana je po njemu (1. e4 Sf6...).

Ovo je 34. partija meča protiv Capablance. Ovom pobjedom Aljehin je postao svjetski prvak, i po mnogima ovo je najbolja partija njegove karijere.


["Buenos Aires"]
[Bijeli "Aljehin"]
[Crni "Capablanca"]
["1-0"]

1.d4 d5 2.c4 e6 3.Sc3 Sf6 4.Lg5 SLd7 5.e3 c6 6.a3 Le7
7.Sf3 O-O 8.Ld3 dxc4 9.Lxc4 Sd5 10.Lxe7 Dxe7 11.Se4 S5f6 12.Sg3 c5
13.O-O Sb6 14.La2 cxd4 15.Sxd4 g6 16.Tc1 Ld7 17.De2 Tac8 18.e4 e5
19.Sf3 Kg7 20.h3 h6 21.Dd2 Le6
- ova izmjena lovca stajat će Capablancu pješaka, partije i titule
22.Lxe6 Dxe6 23.Da5 Sc4 24.Dxa7 Sxb2
25.Txc8 Txc8 26.Dxb7 Sc4
- Aljehin ima pješaka više, ali i jako, jako kompliciran put do realizacije
27.Db4 Ta8 28.Ta1 Dc6 29.a4 Sxe4 30.Sxe5 Dd6
31.Dxc4 Dxe5 32.Te1 Sd6 33.Dc1 Df6 34.Se4 Sxe4 35.Txe4 Tb8 36.Te2 Ta8
37.Ta2 Ta5 38.Dc7 Da6 39.Dc3+ Kh7 40.Td2 Db6 41.Td7 Db1+ 42.Kh2 Db8+
43.g3 Tf5 44.Dd4 Df8 45.Td5 Tf3 46.h4 Dh8 47.Db6 Da1 48.Kg2 Tf6
49.Dd4 Dxd4
- Nakon izmjene dama Aljehin uspjeva topom doći iza slobodnog pješaka
50.Txd4 Kg7 51.a5 Ta6 52.Td5 Tf6 53.Td4 Ta6 54.Ta4 Kf6
55.Kf3 Ke5 56.Ke3 h5 57.Kd3 Kd5 58.Kc3 Kc5 59.Ta2 Kb5 60.Kb3 Kc5
61.Kc3 Kb5 62.Kd4 Td6+ 63.Ke5 Te6+ 64.Kf4 Ka6
- crni kralj je odsječen od borbe
65.Kg5 Te5+ 66.Kh6 Tf5
67.f4 Tc5 68.Ta3 Tc7 69.Kg7 Td7 70.f5 gxf5 71.Kh6 f4 72.gxf4 Td5
73.Kg7 Tf5 74.Ta4 Kb5 75.Te4 Ka6 76.Kh6 Txa5 77.Te5 Ta1 78.Kxh5 Tg1
79.Tg5 Th1 80.Tf5 Kb6 81.Txf7 Kc6 82.Te7 crni predaje