Quis custodiet ipsos custodes?

Kako svi peru usta s Dujom Draganjom, evo i moj mali prilog.

Nemam pojma kako će se to sve završiti, hoće li preći u Katar, ostati kod kuće ili ostaviti plivanje. Ovo treće bi bilo najgora solucija.

Ne mogu se uživjeti u kožu nekoga tko je cijeli život tako zdušno podredio jednom ipak u nas sponzorima i široj javnosti nezanimljivom i neatraktivnom sportu. Mnogo čega se odricao da bi postigao to što je postigao, i postao svjetsko ime. Sve bez veliko logističke podrške. Godine i godine truda i zalaganja, stotine preplivanih kilometara, da bi postao jedan od najboljih na svijetu.

Sigurno je da je Draganja kao sportaš zarađivao više od običnih smrtnika, ali je to jako , jako daleko od onoga što mažnjavaju naši vrli političari, ili što zarađuje utajom poreza malo bolji vlasnik kafića. Da ne govorim da je to sitnica u odnosu na to koliko zarađuju njegove kolege u bogatim državama, ili naši prosječni prvoligaški nogometaši.

Činjenica jest da kod osim nogometa, niti jedan sport nije zanimljiv sponzorima, a ni gledaocima. Iznimke traju po par tjedana kada rukometaši ili vaterpolisti odigraju nekoliko dobrih utakmica ili osvoje neku medalju. Onda ih se nekoliko tjedana prati intenzivnije, i s prvim porazom opet tonu u anonimnost.

I sada mu je ponuđeno da se odrekne državljanstva i da prihvati tuđe, za veliki novac.

I sada svi pljuju po njemu. Užasno dobro plaćeni državni službenici i ministri se zgražaju nad njegovom odlukom, nad njegovim patriotizmom. Svi oni su debelo uhljebljeni, osigurali su ne samo sebe već i mnoga buduća pokoljenja, i sada drže lekcije iz patriotizma.
Lekcije nisu držali Nikolaju Pašalovu, ruskim odbojkašicama, nogometašu Da Silvi i ostalima koji su uzeli naše državljanstvo i branili naše boje, dapače osvajali zlatne medalje.
Onda to nije bio problem. A sada jest. Samo po sebi nije fer prigovarati zbog pravila koja smo koristili kad su nam odgovarala. Pogotovo nije fer biti enormno bogat ne svojom zaslugom i onda prigovarati nekome tko želi osigurati egzistenciju, i to vlastitim radom i trudom, bez da ikoga oštećuje.

Sport je u svijetu odavno prestao biti zabava i postao je biznis.
I onaj tko ima više novca može imati i kvalitetnije sprotaše. U tom svjetlu, riječ je o principu ponude i potražnje. Katar treba plivača, Draganja je vrhunski plivač, matična zemlja ne želi platiti onoliko koliko vrijedi proizvod koji on nudi.
Što su se ovdje upleli malo veći pojmovi na koje su mnogi osjetljivi, daje cijeloj stvari dodatnu težinu. Ali zaista nije fer ga razapinjati zbog toga, i apelirati na njegovu svijest ili patriotizam.
Mnogi su svoj patritizam i bavljenje politikom evidentno dobro naplatili, a sada kada je Dragani pružena prilika da naplati ono u čemu je dobar, svi su protiv njega.

Jer riječ je o osnovnom ljudskom pravu, pravu na egzistenciju. Onog časa kada mu Hrvatska bude mogla ponuditi ono što mu nudi Katar, u tom trenutku se mogu potezati drugi argumenti. A do tada, sve je jako licemjerno, zlonamjerno i neiskreno.
I zašto nikada nitko nije prozvao mnogobrojne druge sportaše koji se prave vatrenim domoljubima, usta su im puna Hrvatske i hrvatstva, drže nam lekcije iz morala i patriotizma, a porez plaćaju u Monte Carlu?

Uostalom, bilo bi zanimljivo provesti anketu među ljudima bi li se odrekli državljanstva i za kakav novac. Što će nas vratiti na izreku Marcusa Tulliusa Cicera iz naslova posta.


Ali u stvari, tko je Duji Draganji kriv što nije prodao zemlju, pa bi i on bio dovoljno bogat da ga takve dvojbe ne muče.


"Govoriš mi o ideji,
o patriotizmu generacije,
da li je to skup interesa
nekorisnih ljudi,
ili nešto vrijedno robije,
razgovarajmo o slobodi..."
Branimir Johnny Štulić : "Pavel"