Maksova maksimala

nedjelja, 30.01.2011.

MUKE PO MATI ili: BJELOLASICO, POČIVAJ U MIRU

Nakon dužega vremena karlovački župan gostovao je na ROG-u. Na primjedbu da bi trebao češće nastupati u domaćim medijima spremno je odgovorio kako je njegovo radno mjesto u Karlovcu pa neka novinari ROG-a dođu do njega jer zato i imaju auto. Nije blindirani BMW, ali je u voznom stanju, dodao bih ja. Ni pitanje, niti odgovor - porota neka ne uzme u obzir.
Ako slušatelje ROG-a možemo uvjetno smatrati porotom, a oni to i jesu, onda je župan porotu vrijeđao cijelo vrijeme emisije. Ne stoga što je rekao da je netko ROG-u kupio auto, već zato što je lamentirao o svemu i svačemu, samo nije odgovorio ni na jedno postavljeno pitanje. A pitanja su bila korektna i neizbježna jer su u interesu slušatelja.
Ovdje nema mjesta ponavljati riječi župana kako se ništa nije moglo napraviti ni na retenciji, ni na plinovodu, ni na Bjelolasici, ali je stigao ubaciti podatak da je u Belgiji održao predavanje o hrvatskim županijama(?!), da već petnaest godina Montcogim (kao koncesionar za plinovod) ne radi svoj posao i nije priključio ni jednog potrošača, da je ravnateljica Opće bolnice u Ogulinu smanjila gubitke (na uštrb pacijenata naravno, samo to nije rekao on), da CT aparat ne treba Ogulinu, a ni Gospiću. Županija sa svojim proračunom od 33 milijuna (to je stvarno beznačajno i dokaz da nam ni županija ne treba kao ni petstotinjak općina i gradova) ne može dovršiti ni Logorište kao poduzetničku zonu, ni Babinu goru kao centralno odlagalište smeća, da ne kažem otpada. U centru za gospodarenje otpadom najvažnija je vaga(!?) „Za sve to što ste pitali, mi smo nemoćni“, odgovara izvršna vlast Karlovačke županije. I sve se to može usporediti s „Mukom po Mati“, poentirao je župan.
Bjelolasica je uvijek škakljiva tema, ona je prepuštena Vlasti Republike Hrvatske jer je to olimpijski centar (sve sami centri), a „... ja kao predsjednik Nadzornog odbora ne primam nikakvu naknadu, a zadovoljan sam da ljudi dobivaju plaću“! A zašto se ne skijamo po tim stazama nikoga nije briga. Pa otkud uopće plaća?
Župan kao da je trebao biti kažnjen za sve ove profulane projekte, kao da ga je vodio Lucifer, a ne Bog, za dva dana; 25. siječnja 2011. godine HOC Bjelolasica doživjela je svoj vrhunac. Republika Hrvatska riješila je slučaj star 20 godina. Hrvatski olimpijski centar više ne postoji. Izgorio je pod snijegom i temperaturom od -18 stupnjeva Ceziusa. Završio je upravo onako kako je i tretiran unazad devetnaest godina.
Nitko nema dokaza ni prava kazivati da je ovaj požar podmetnut (mada ne bi nikoga čudilo da i jest), međutim, požar je posljedica odnosa prema tom centru koji je od postanka Republike Hrvatske trn u oku nove hrvatske nomenklature; on je čedo socijalističkog sistema i omražene Jugoslavije, on se nalazi u području s pravoslavnim stanovništvom kojega je previše ostalo nakon Domovinskog rata i najvažnije; Bjelolasica je otvoreni poligon za ulaganje ogromnog truda stručnih i poštenih ljudi, to je poligon koji zahtjeva rad, red i disciplinu, a to nije za podobne političare. Nije to Eldorado kao HEP, HŽ, HŠ, HAC, kao Hrvatske vode i Fond za privatizaciju.
Odahnuli su; ministar sporta, predsjednik Nadzornog odbora i gradonačelnik Ogulina. Oni su ulagali napore na unapređenju skijališta, a nisu primali nikakvu nagradu za svoj trud. Radili su to iz domoljublja i lokalpatriotizma. Tako rade zanesenjaci.
Gledajući slike požara za kojega Dubrovčani posljednji saznaju, gledajući ostatke nekadašnjeg zdanja restorana, dvorane, uprave i ostalih sadržaja, kroz suze u očima promatrali smo i stotinjak radnika koji su imali sreću raditi u kapitalističkom sustavu za koje je župan dva dana prije na ROG-u rekao da je zadovoljan što oni primaju plaću.
Bit će zadovoljan što će plaću i dalje primati direktori Ustanove i Trgovačkog društva HOC-a, nagrade za svoj uzaludni „rad“ članovi Nadzornog odbora, a ministri tipa Fuchsa i premijerka dat će sve od sebe da HOC nastavi odande gdje je stao. A stao je u govnu.
Na zgarištu ove velebne zgrade i praznim gradilištima ostalih zgrada za koje postoje građevne dozvole, Grad Ogulin, Karlovačka županija i Ministarstvo sporta podići će nova zdanja za snježne, kopnene i vodene sadržaje, kao feniksa iz neke druge mitologije. Nova kompozicija u Vrelu zvat će se: »Basna o malom vuku i velikoj lisici u Beginom razdoblju«. Samo trebaju uspostaviti javno-privatno partnerstvo koje će uništiti preostale vrijednosti olimpijskog centra.
Bjelolasico, počivala u miru!

nedjelja, 23.01.2011.

DABOGDA IMAO PA NEMAO

Dobio sam telefonski broj Matičnog ureda u Maksimiru i razgovarao s matičarkom koja mi je izdala rodni list na ona dva imena - Gordan Antun. Matičarka je uporna i tvrdi da mi u matičnoj knjizi, i to izvorno iz crkvenih knjiga, stoje ta dva imena, a zašto mi je do sada izdavana isprava na samo jedno ime, uvjerava me da je to netko od mojih tražio prilikom prvoga izvatka iz matice!? Sada sam ja, posredstvom susretljivih i dragih ogulinskih matičarki, poslao zahtjev u Maksimir da mi se upiše dosadašnje ime u izvatku, a oni će pravomoćnim rješenjem to potvrditi! Procedura će trajati najduže mjesec dana, pohvalila se zagrebačka matičarka. I ona je bila jako ljubazna pa me to zbunjuje, jer naša birokracija je jako uplašena i podložna vlasti kao i naši novinari. Čast iznimkama. Usput mi je rekla da ima više slučajeva ovakvih pogrešaka, današnjih ili prijašnjih, svejedno je, i da se one ispravljaju na gore opisani način. Ta procedura inače traje puno duže i oštećenik mora osobno doći u Matični ured, ali sam ja postao iznimka (!?). Matičarka me utješila da ima i gorih stvari od tuđeg identiteta, a nakon što smo se oprostili i pozdravili doista sam ostao zatečen njenom konstatacijom i prvo što mi je palo na um bila je Bjelolasica, Hrvatski olimpijski centar.
Oko HOC-a Bjelolasice identitet je izgubilo mnogo ljudi. Ma ne samo to; i identitet i integritet. Ali, svojom voljom, a ne administrativnom greškom nekoga drugog. HOC Bjelolasica je grijeh struktura i pojedinaca; gradonačelnikâ Ogulina, dožupana, saborskih zastupnika, župana, svi s područja Ogulina, a onda ministara: sporta, financija, kulture, pa sve do premijera ili premijerke. Direktori ustanove HOC Bjelolasica i trgovačkog društva HOC Bjelolasica d.o.o., posebna su priča koju bi pokojni Alfred Hitchcock mogao dotjerati do Oscara.
Pogledajte u jučerašnjem Novom listu kako Partnersko vijeće Karlovačke županije daje podršku prijedlogu razvojne strategije naše županije, u kojem su prijedlogu svoje mjesto našli; sportsko-rekreacijski centar Rastoke, mrijestilište riba na jezeru Šumbar i, zamislite, bazen u Kamanju! S prekrasnim portretima župana Ivana Vučića i Viktora Šegrta, direktora RAK-a (Razvojna agencija Karlovačke županije) u kojima se iščitava optimizam i duboka umnost manekenâ, doima se i komentar župana, u poznatom duhu hrvatskoga jezika, da su to „... najvažniji prioriteti ...“ i „... sjajna baza za lijepu budućnost Županije“!?
Između redaka, u duhu nemuštoga jezika, župan je kazao da je Bjelolasica izvan „važnih“ prioriteta jer o njoj brinu ona dva spomenuta vrhunska direktora i Nadzorni odbor, a koji već godinama krvare za budućnost HOC-a i Grada Ogulina na čijem se teritoriju, očito greškom, našao taj centar.
Primijetili ste, vjerojatno, da i naša premijerka za pronalazak puta do puta izlaska iz krize nudi desetak projekata među kojima nema mosta Pelješac, ali nema ni HOC-a Bjelolasice. Nema nama više premijera Sanadera koji bi to nudio ponovno, pa još jednom, sve dok ima vlasti i korupcije.
A sada kada sam spomenuo našega bivšeg premijera biva mi ga žao. Na njemu se slomila ona židovska; „Dabogda imao pa nemao“. Njega je zadesilo da je imao neograničenu vlast, a sada je ostao bez nje. Utekao je, zapravo, pa je on u vlasti tuđe vlasti. Ta ga tuđa vlast, zamislite, ne pušta iz apsane kako bi se mogao braniti sa slobode jer se boje da će pobjeći u svijet. Kako je dragovoljno pobjegao od izvršne vlasti, boje se ljudi da će pobjeći i od pravosudne. Za ovu židovsku maksimu kada imaš bogatstvo i vlast i odjednom ti to izmakne, kažu da je najveće prokletstvo koje čovjeka, pa makar i lošega, može zadesiti.
Za razliku od Sanadera kojega ne puštaju iz zatvora, neko jutro sam čuo na Radio Rijeci, da su Polančeca pustili iz Remetinca kako ne bi utjecao na svjedoke. U Salzburgu, nažalost, nema više ni jednog Hrvata pa ta opasnost ne postoji!
Druga znamenitorst koju je naša Vlada, s premijerkom na čelu, izvela je slučaj Tihomira Purde. Ostavila ga je u zeničkom zatvoru neka se snalazi kako umije. Svakom laiku je jasno da su ga namjerno ostavili – bez obzira da li je umočen u nešto ili ne. U svakom slučaju trebali su ga prebaciti u naš zatvor i onda dokazivati inkriminaciju koju mu na teret stavlja srpsko pravosuđe. Ovako; svi smo mi Tihomir Purda. Nitko više ne brine za nas., pa ako ništa nisi opljačkao ostaješ na balkanskoj vjetrometini da se bez novaca snalaziš po svijetu i tuđim zatvorima.

nedjelja, 16.01.2011.

HRVATSKA VLAST I OHOLOST

U ovom našem društvu pod pokroviteljstvom nezamjenjive vlasti čije jednoumlje seže nešto malo dublje od onoga kojega smo 1991. godine zbacili, sve funkcionira po obrascu „zna se“. A to je; da živimo puno bolje nego što mislimo. Drugim riječima – nismo svjesni koliko nam je dobro, lijepo i izobiljno (mislim na izobilje). Nadasve se tu misli još i na pravnu sigurnost kao čedo našega kuma Šeksa i na duhovno osvještenje zahvaljujući uredniku Glasa Koncila, Mikleniću, i u Ogulinu svojevremeno zahvaljujući Gargamelu. Naravno –fizičku i materijalnu sigurnost, slobodu misli i pisanja osigurava Ministarstvo unutarnjih poslova. Eto, tako je to u zemlji blagostanja, u zemlji koju je stvario sam Bog po mjeri Hrvata.
To je zapravo samo osvrt na prošlotjednu temu ovoga bloga, za koju neki, na čelu s velečasnim Jurkovićem, misle da je lažna. Naime, radi se o krimenu da vam bez bilo čijega znanja promijene ime u rodnom listu! Da li se ovo dogodilo još nekomu osim meni – ne znam. Meni su se u životu događale neke situacije koje drugima nisu, ali ovdje se, čini mi se, radi o nečem koje će još nekoga dočekati. Naime, uz susretljivost našega Matičnog ureda došli smo u dodir sa zagrebačkim Uredom koji je odmah znao o čemu se radi i obvezao se da će nam poslati neku tiskanicu koju treba ispuniti da se ispravi nečija oholost.
Oholost sam upisao iz razloga što smatram da za ovakav postupak vlasti i Crkve nije dovoljno reći da su oni bahati. Bahatost je blagi izraz pa oholost bolje odgovara. Oholost je prvi od sedam glavnih grijeha, da ne kažem smrtnih, prema člancima vjere kršćanske, premda je ovo moja slobodna procjena.
Ako vi niste sigurni da li ćete od kuće do posla doći u komadu, pa ako niste sigurni da li će vam netko u isto vrijeme promijeniti ime – tko ste vi, čovječe? Uvjeravam vas da je čovjeku lakše što prilikom hapšenja i boravka u zatvoru izgubi integritet, nago kada na „slobodi“ izgubi identitet! Ne želim vam ni jedno ni drugo! Nadam se da ću ovaj tjedan riješiti svoj identitet i da ću vam to u nedjelju pokušati pojasniti. Toliko o prošlom postu.
Uvijek sam ljubomoran na one intelektualce koji pri čitanju neke knjige znaju odrediti autora premda im je ta knjiga bez korica, znači bez imena autora. Ja mogu prepoznati samo dijelove Novoga zavjeta i kolumne Milana Ivkošića. Mislim da bih prepoznao i misli Ivana Miklenića, ako bi bile bez potpisa. Zato se nastojim literarno uzdići da mogu pratiti barem Slobodana Šnajdera u Novom listu.
Tako sam nedavno pročitao da su u Rusiji, za vrijeme carevanja posljednjih Romanova; Nikolaja II i carice Aleksandre djelovali hlisti. Hlisti su bili pripadnici pravoslavne sekte. Sekti je, navodno, pripadao i Grigorij Rasputin, kontroverzni savjetnik carice Aleksandre. Ta sekta imala je za cilj kajanje. A kako bi se iskreno mogli kajati morali su prethodno, ili povremeno (još bolje), živjeti griješno. To se odnosilo ponajprije na slobodne seksualne aktivnosti prilikom ekstatičkog stanja svijesti na tajnim sastancima sa ženama. Nakon sustreta i odnosa sa slobodnim ženama nije trebalo tražiti veći grijeh za veliko kajanje.
Ne bi se moglo reći da i s ove strane kršćanstva nije bilo čudnih slučajeva. Nešto slično događalo se svetom Augustinu koji je svojevremeno živio životom užitka pa je zatražio od Boga: „Bože daj mi kreposti – ali ne još“! (Bio je oprezan).
Vratit ću se do oholosti kao osnovnog karaktera naše vlasti na državnoi i ovoj lokalnoj razini. Oholost je razlog što običan građanin ne može doći do gradonačelnika zatražiti pomoć u bilo kojem smislu, oholost je kriva što se vlast hvali kako krvari za dobrobit građana, a oni nezahvalni pa ne primjećuju to, pješaci prigovaraju što po ulicama ne mogu hodati jer ih vozači prskaju, a neće da si kupe kola, vozači razbijaju automobile po tim razrovanim cestama, a neće da idu pješice. Pa tko će im udovoljiti? Kanalizacija se gradi već sedamnaest godina, a još nema pročistača, plin je po riječima današnjeg župana trebao biti instaliran pred petnaest godina, a još ga nema. Kranjčevka još nije otvorena, a već je zatvoren Hrvatski olimpijski centar Bjelolasica. Na Bjelolasici nema umjetnoga snijega jer, kažu, da su topove još '91. prebacili u SAO Krajinu, a do danas nisu vratili. HOC je napredovao samo u smislu direktora sportskog dijela, kada su za zimske sportove vaterpolista iz zagrebačke Mladosti zamijenili s vaterpolistom iz dubravačkog Juga.
Vlast, umjesto sa slobodnim ženama, bludi s talačkim narodom pa će se nakon izbora imati razloga kajati kao nekada hlisti. A da s vlašću nisu zadovoljni samo lijevo orijentirani, dokazuju sve češći prosvjedi branitelja, pa čak i na dan priznanja Republike Hrvatske!

nedjelja, 09.01.2011.

U IME OCA, SINA I KRSNOGA KUMA

Pokušali smo krenuti s optimizmom u novu godinu. Još bih jednom htio reći da s ponosom ponavljam riječi predsjednika Republike Hrvatske, Ive Josipovića, da je bez optimizma nemoguće provesti bilo kakve reforme, niti se bez optimizma može računati na izlazak iz krize. A mi smo u krizi; duhovnoj, moralnoj, materijalnoj. Naravno od 4,5 milijuna hrvatskih građana za ovih 100 tisuća koji su otputovali na skijanje mimo Bjelolasice, ne postoji niti jedna od ovih triju kriza. To su ljudi čista srca i čiste savjesti. Tako im Vlada pomogla.
Čitajući sijaset komentara na ovom blogu, pa i na mnogim drugima, svakako se zaključuje da predložena tema nema neke posebne veze s komentarima i da komentatora ima malo, ali s mnogobrojnim istupima. Blog nije namijenjen dvojici aktera koji će se prepucavati na primitivan način i blokirati prostor dobronamjernim ljudima pa sam, stoga, u više navrata sugerirao onima koji imaju puno toga za reći da otvore svoj blog i u njemu na miru i dostojanstveno ispišu svoje misli. To bi bilo korektno i puno korisnije od pukoga vrijeđanja s „argumentima“ i „povijesnim istinama“.
Odustao sam od brisanja komentara (to sam učinio možda dva puta, davno već) jer smatram da treba ostaviti prostor da se upoznamo i da drugi vide tko smo to mi, ova ogulinska sredina. Bez obzira na spol, nacionalnost, svjetonazor, vjeru i nevjeru. A mi smo danas; svoj na svomu, tako nas uvjeravahu davnih devedesetih godina prošloga stoljeća oni koji su tada uzjahali vjetar. Danas su mnogi od njih prdnuli na rosu, a mnogima povjetarac u Remetincu hladi muda. Mnogi muda, međutim, nisu imali.
Stara je mudrost da ako želiš upoznati čovjeka; posudi mu navaca ili mu daj vlast. Na temelju toga prosudite bankare i Crkvu. O bankarima ćemo nekom drugom zgodom.
Slijedeći Isusov nauk o pomoći siromašnima, odvajajući od svojih ustiju i svoje imovine, danas je Crkva najbogatija institucija na svijetu, obučena u svilu i kadifu, optočena srebrom, zlatom i platinom, oblivena znojem svojih neumornih vjernika. Crkva danas ima vlast da može (u Hrvatskoj) organizirati predizborne kampanje, uspostavljati vjeronauk u školi i vrtiću i, što je najodvratnije i protuzakonito – prekrštavati ljude.
Svima je poznato da je svaki krštenik koji se imao zvati narodnim imenom na krštenju morao dobiti i ime nekog sveca kako bi mogao slaviti i imendan, uz rođendan koji ga je zadesio. To ime nekog sveca pisalo je samo u crkvenoj matičnoj knjizi, a službeno je u svim dokumentima bilo narodno ime, osim ako to nije kao kod Ivana Gorana Kovačića bilo upisano i u svjetovnoj matičnoj knjizi.
Danas, nakon dvadeset godina od kada smo Crkvi dodijelili vlast ona se više ne ponaša dušebrižnički kao što joj poslanje nalaže, Crkva danas hoće krojiti gaće i vjernicima i agnosticima i ateistima. Papa se posipao pepelom i mimo pepelnice u vezi nevine dječice, odnosno pedofilije, ali je naredio svojim trabantima u Hrvatskoj da utječu i na svjetovna imena u rodnim listovima i prekroje prema imenima iz riznice crkvenih matičnih knjiga. Crkva je naredila županijskim i gradskim matičnim uredima za opću upravu da imaju u rodne listove upisati imena onako kako je to upisano u župnim matičnim knjigama!
U svim dosadašnjim krsnim ili rodnim listovima zvao sam se Gordan Grdović, recimo, i takvo ime nosim na svim svojim dokumentima; od dječjeg vrtića, pučke škole, visoke škole, vojske i radne karijere, a nakon 60 i kusur godina 27. prosinca 2010. godine dobio sam rodni list iz Matičnog ureda Maksimir, s ispravnim OIB-om, ali s imenom Gordan Antun!? Prezime je ostalo nepromijenjeno.
Na svoje zaprepaštenje upitao sam Matični ured u Ogulinu što se to dešava, a oni su me uputili ovako; ili promijeniti sve dokumente na novo ime, ili promijeniti ime u Matičnom uredu u Maksimiru. Opa!
Ni jedan ni drugi matični ured nije pitao roditelje da li mogu promijeniti moje ime, to nisu upitali ni krsnoga kuma, a kamo li novorođenče od oko 65 godina. Veće bahatosti i primitivnosti nisam doživio ni u zatvoru, a u njemu sam bio tri puta.
Da li se itko u Ministarstvu uprave i u crkvenim krugovima upitao kakve sve posljedice nosi ovaj bahatluk, i kakve će još posljedice moći iskrsnuti ne samo u vezi mene, već i mojih potomaka? Kaotična država kakva je ova Hrvatska ne može izleći ništa korisno. Ona će još dugo proizvoditi samo kaos. I po kojega ministra.

nedjelja, 02.01.2011.

S OPTIMIZMOM U NOVU GODINU

Vrijedno je bilo pročitati intervju kojega je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović nedavno dao u jednom našem tjedniku, 21. prosinca lanjske godine! Bilo je to pred deset dana, a već je - lani. Čitajući misli i riječi našega predsjednika došao sam do spoznaje da mi, hrvatski narod, sazrijevamo ne samo u demokraciji, već i mentalno. Izabrali smo predsjednika kojega se ne bi mogle posramiti ni zemlje veće od naše i s većom demokratskom tradicijom.
U ovim olovnim vremenima za našu zemlju, gdje gotovo ništa ne funkcionira po zakonu, logici ili poštenju, u zemlji izokrenutog sustava vrijednosti, na kraju mračnog tunela nazire se svjetlo. Bez obzira na mnogobrojne primjedbe da predsjednički kandidat Ivo Josipović nema iskustva u politici, da nema markantnu pojavu, da mu manjka karizma i da je nama potreban vođa koji će naciju izvesti iz krize. S mnogim vođama do sada baš nismo imali sreće, a oni se i ne uklapaju u moderno demokratsko shvaćanja društva. Predsjednik Josipović, međutim, iskočio je iz te mračne kolotečine, iz mutne močvare i, jednostavno protežira optimizam. Jer, reći će on, vi ne možete provesti nikakve reforme, niti možete izići iz krize, ako nećete biti vučeni optimizmom.
A odakle optimizam? Pa evo; neke se reforme događaju u Vladi pa makar kakve bile, državni odvjetnik pokrenuo je procesuiranje korupcijskog lanca i pronalazi krupne ribe. Zato nije pametno smjenjivati ga kada je procurilo. On ipak najviše zna o tom zlu i bilo bi šteta sada ga promijeniti. Osim toga zar nije optimistički što je ovaj narod (s narodnostima) nedavno izabrao za predsjednika države agnostika, a 95% stanovništva se izjasnilo vjernicima!? Ovo nije rekao predsjednik, nego sam to primijetio ja. Usudio bih se reći da je izbor Josipovića, demokratski i vrijednosno,usporediv s izborom Baraka Obame u Americi.
U Americi je nakon puno stoljeća, diskriminirajućih po pitanju crnačke populacije, izabran crnac za predsjednika SAD-a. Sjećamo se da je tamo ukinuto ropstvo 1865. godine, ali prava crncima zabranjivalo se do nedavna pod vodstvom Ku Klux Klana. Prodor crnaca u javne američke ustanove zbivao se sporije nego prodor žena u Hrvatskoj. Zato je izbor Baraka Obame povijesna prekretnica u Americi, i svijetu naravno, bez obzira kakav će uspjeh, kao državnik, polučiti za svoga mandata.
U Hrvatskoj je od 1945. socijalistička Vlada kočila djelovanje Crkve pa su se mnogi građani odricali vjere kao bi lakše prolazili kroz život. Nakon 1990. godine sustav se stubokom izmijenio i vjerski osjećaji su se mogli slobodno iskazivati. Tu je naravno došlo do pretjerivanja pa se čak smatralo da je agnostik, a posebno ateist, neprijatelj društva, pače i države! Kako je za starog sistema mnogi vjernik „postao“ ateist, nakon 90. mnogi nevjernici postali su „veliki vjernici“. To je bilo, a i još je, donekle primitivno, ali pametno, koji puta i egzistencijalno. U svakom slučaju – in! Deklarativnih vjernika u Hrvatskoj danas ima oko 95 %. Vjerničkog ponašanja ima nešto manje, ali o tomu ćemo neki drugi put.
Dana 10. siječnja 2010. godine na izborima za predsjednika Republike Hrvatske u drugom krugu našla su se; ni manje ni više nego dva SDP-ovca, od kojih je pobijedio deklarirani agnostik! To je u izvjesnom smislu bilo veliko iznenađenje za neupućene, ali za one koji su imali povjerenje u hrvatsko stanovništvo bilo je jedino ispravno rješenje. Tako je 95 % vjernika odabralo za svoga predsjednika – agnostika. Razum je pobijedio dogmu i dao do znanja da i u Hrvatskoj demokracija i svijest kroče naprijed. Ne samo da smo 10. siječnja prošle godine izabrali kompetentnog, a ne podobnog čovjeka, izabrali smo i realnog optimista koji daje nadu za promjenu sustava vrijednosti i za početak izlaska iz krize.
Trebalo bi se prisjetiti da je za promjenu sustava vrijednosti zaslužan i prethodni predsjednik Stjepan Mesić, a zajedno s izborom ovoga predsjednika dade se zaključiti da postajemo iskreni i savjesniji kada se radi o neposrednom izboru državnih institucija.
Kada steknemo povjerenje u sustav, koje protežira naš predsjednik, kada počnemo pisati o uspjesima na planu znanosti, kulture i gospodarstva, a ostavimo da „institucije rade svoj posao“, vjerojatno će se u svima nama pojaviti optimizam koji će nam pomoći da prebrodimo ovaj autizam nastao od straha za egzistenciju. U ovom novogodišnjem opuštanju želim vam sretniju novu godinu s posebnim naglaskom na radnice Kamenskog i radnike svih ostalih tvornica koje su se našle u krivim rukama.

<	siječanj, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv