Vrijedno je bilo pročitati intervju kojega je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović nedavno dao u jednom našem tjedniku, 21. prosinca lanjske godine! Bilo je to pred deset dana, a već je - lani. Čitajući misli i riječi našega predsjednika došao sam do spoznaje da mi, hrvatski narod, sazrijevamo ne samo u demokraciji, već i mentalno. Izabrali smo predsjednika kojega se ne bi mogle posramiti ni zemlje veće od naše i s većom demokratskom tradicijom.
U ovim olovnim vremenima za našu zemlju, gdje gotovo ništa ne funkcionira po zakonu, logici ili poštenju, u zemlji izokrenutog sustava vrijednosti, na kraju mračnog tunela nazire se svjetlo. Bez obzira na mnogobrojne primjedbe da predsjednički kandidat Ivo Josipović nema iskustva u politici, da nema markantnu pojavu, da mu manjka karizma i da je nama potreban vođa koji će naciju izvesti iz krize. S mnogim vođama do sada baš nismo imali sreće, a oni se i ne uklapaju u moderno demokratsko shvaćanja društva. Predsjednik Josipović, međutim, iskočio je iz te mračne kolotečine, iz mutne močvare i, jednostavno protežira optimizam. Jer, reći će on, vi ne možete provesti nikakve reforme, niti možete izići iz krize, ako nećete biti vučeni optimizmom.
A odakle optimizam? Pa evo; neke se reforme događaju u Vladi pa makar kakve bile, državni odvjetnik pokrenuo je procesuiranje korupcijskog lanca i pronalazi krupne ribe. Zato nije pametno smjenjivati ga kada je procurilo. On ipak najviše zna o tom zlu i bilo bi šteta sada ga promijeniti. Osim toga zar nije optimistički što je ovaj narod (s narodnostima) nedavno izabrao za predsjednika države agnostika, a 95% stanovništva se izjasnilo vjernicima!? Ovo nije rekao predsjednik, nego sam to primijetio ja. Usudio bih se reći da je izbor Josipovića, demokratski i vrijednosno,usporediv s izborom Baraka Obame u Americi.
U Americi je nakon puno stoljeća, diskriminirajućih po pitanju crnačke populacije, izabran crnac za predsjednika SAD-a. Sjećamo se da je tamo ukinuto ropstvo 1865. godine, ali prava crncima zabranjivalo se do nedavna pod vodstvom Ku Klux Klana. Prodor crnaca u javne američke ustanove zbivao se sporije nego prodor žena u Hrvatskoj. Zato je izbor Baraka Obame povijesna prekretnica u Americi, i svijetu naravno, bez obzira kakav će uspjeh, kao državnik, polučiti za svoga mandata.
U Hrvatskoj je od 1945. socijalistička Vlada kočila djelovanje Crkve pa su se mnogi građani odricali vjere kao bi lakše prolazili kroz život. Nakon 1990. godine sustav se stubokom izmijenio i vjerski osjećaji su se mogli slobodno iskazivati. Tu je naravno došlo do pretjerivanja pa se čak smatralo da je agnostik, a posebno ateist, neprijatelj društva, pače i države! Kako je za starog sistema mnogi vjernik „postao“ ateist, nakon 90. mnogi nevjernici postali su „veliki vjernici“. To je bilo, a i još je, donekle primitivno, ali pametno, koji puta i egzistencijalno. U svakom slučaju – in! Deklarativnih vjernika u Hrvatskoj danas ima oko 95 %. Vjerničkog ponašanja ima nešto manje, ali o tomu ćemo neki drugi put.
Dana 10. siječnja 2010. godine na izborima za predsjednika Republike Hrvatske u drugom krugu našla su se; ni manje ni više nego dva SDP-ovca, od kojih je pobijedio deklarirani agnostik! To je u izvjesnom smislu bilo veliko iznenađenje za neupućene, ali za one koji su imali povjerenje u hrvatsko stanovništvo bilo je jedino ispravno rješenje. Tako je 95 % vjernika odabralo za svoga predsjednika – agnostika. Razum je pobijedio dogmu i dao do znanja da i u Hrvatskoj demokracija i svijest kroče naprijed. Ne samo da smo 10. siječnja prošle godine izabrali kompetentnog, a ne podobnog čovjeka, izabrali smo i realnog optimista koji daje nadu za promjenu sustava vrijednosti i za početak izlaska iz krize.
Trebalo bi se prisjetiti da je za promjenu sustava vrijednosti zaslužan i prethodni predsjednik Stjepan Mesić, a zajedno s izborom ovoga predsjednika dade se zaključiti da postajemo iskreni i savjesniji kada se radi o neposrednom izboru državnih institucija.
Kada steknemo povjerenje u sustav, koje protežira naš predsjednik, kada počnemo pisati o uspjesima na planu znanosti, kulture i gospodarstva, a ostavimo da „institucije rade svoj posao“, vjerojatno će se u svima nama pojaviti optimizam koji će nam pomoći da prebrodimo ovaj autizam nastao od straha za egzistenciju. U ovom novogodišnjem opuštanju želim vam sretniju novu godinu s posebnim naglaskom na radnice Kamenskog i radnike svih ostalih tvornica koje su se našle u krivim rukama.
Post je objavljen 02.01.2011. u 06:00 sati.