Maksova maksimala

nedjelja, 26.12.2010.

SRETAN NAM BOŽIĆ

Isključimo na trenutak bilo čiji svjetonazor i uključimo se u službu čovjeka. Čovjek je društveno biće i može funkcionirati samo u zajedništvu, bilo da slijedimo Darwina ili bilo koju vjeru. Dok sam bio mali roditelji su me krstili i odgajali po kršćanskoj vjeri, katoličkog usmjerenja, koja vjera uči da se Isus Krist rodio 25. prosinca nulte godine i da se od toga trenutka počima računati kalendarsko vrijeme modernoga doba. Počima kalendar kojega je službeno prihvatio čitavi svijet, a kojega uvjetno nazivamo Gregorijanski, prema papi Grguru XII.
Netko mi je urezao u memoriju da se rođenje Isusa Krista, kao bogočovjeka, maloga Boga, naziva jednostavno – Božić. Ljudska mašta zamislila je da se oko tih dana u čast Božića (maloga Boga) kiti božićno drvce koje se treba okiti na Badnjak (dan uoči Božića), a drvce treba biti bor, smreka, jela, ali smo ga svi zvali „bor“. On je bio simbol blagostanja za narednu godinu i bilo ga je, običajem, potrebno raskititi na Sveta tri kralja. Božićni blagdani, međutim, po najnovijem saznanju (iz 1. programa HRT 22. prosinca ove godine) traju do prve nedjelje poslije Sveta tri kralja, 6. siječnja, i to je dan kada se najkasnije ima bor raskititi.
U tim blagdanskim danima od Badnjaka do prve nedjelje poslije Sveta tri kralja imamo se svi ponašati na najljepši mogući način. Trebamo se zapravo voljeti i poštivati prema kršćanskom nauku, kako bi dostojanstveno proživjeli svoj poklonjeni život. Najmanje je važno od koga je poklonjen.
Da li smo u stanju to provesti, otajstvo je ne samo Božića, već i života samoga!
Pokušajmo zajednički uspostaviti ljudsku koegzistenciju – bilo na vjerskoj ili sekularnoj osnovi. Božić je u svakoj prilici dan koji može biti prekretnica u međuljudskim i ljudskim odnosima, može biti dan kada će sve krenuti nabolje. Neka to bude baš ovaj Božić.

Sretan budi Božiću - svim ljudima dobre volje!

nedjelja, 19.12.2010.

OPORBA BEZ AKTUALNOG SATA

Jedino korisno što se na sjednici Gradskoga vijeća može dogoditi jest njen aktualni sat. Aktualni sat do sada su koristili oporbeni vijećnici svih provenijencija (kako to učevno zvuči), da bi si barem donekle dali oduška što ne sudjeluju u vlasti u onoj mjeri koja bi ih zadovoljila. Mada, primijetili smo napokon, vlast ne može zadovoljiti ni mušku, a nekmoli žensku osobu. Vlast nikoga ne može dovesti do orgazma jer uvijek treba još malo, pa još malo. Uvijek je kratka kao i plaća ili, nedajbože, mirovina. Znam po sebi kako vlast djeluje kao seksualni partner, ali samo za vrijeme predigre. Prebire po svim erogenim zonama i točkama, miluje ih, dok obnašatelj vlasti ne postane jedinstvena erogena zona. U tom času osjeti da mu fali još jedan segment te vlasti koji bi ga doveo do vrhunca.
Sada si možete misliti kako je tek oporbi kojoj vlast ne miluje erogene zone, već grebe po bolnim točkama, s pristojne udaljenosti da je se ne može ni otresti ni ugrabiti. Da bi se ta oporba mogla donekle utješiti, u pravim demokracijama su izmislili taj prokleti aktualni sat na kojemu oporba postavlja pitanja izvršnoj vlasti na najpokvareniji način, ukoliko u oporbi postoji dovoljan broj kompetentnih ljudi. Tada aktualni sat postaje poprište; najprije verbalnih okršaja, a postepeno prerasta u ring s fizičkim djelovanjem (od mlataranja rukama u prazno pa sve do direkata, pleksusa i aperkata).
Nakon desetminutne stanke koju je tražila vladajuća koalicija da se strasti slegnu, nastupaju s pitanjima vladajući kako bi se do sita nahvalili što su sve napravili od zadnje sjednice i, da bi svakako napravili još više da ih ta oporba ne zajebava i na sjednici i izvan nje.
Kako je pluralističko društvo obično kapitalističko, prepucavanje se vrši u ime poreznih obveznika koje vlast guli do kože, a oporba suosjeća s njima dok ne dođu do vlasti. Sindikat je amortizer koji isto u ime radnika (za svoje debele plaće) dogovara s poslodavcem (koji je privržen vlasti) kompromisne kolektivne ugovore. Sve se na kraju svodi samo na to s kolikm će batom radnika udariti, a da on još uvijek to podnosi. Radnici i radnice su počeli štrajkati radom i glađu. Koga to briga? I kad rade nemaju plaću pa ne mogu ni jesti. Nitko ne odgovara za Kamensko, Dalmaciju novu, Željezaru Split, Salonitku, a zakon je sve to regulirao. Znači; pravni sustav je u redu, ali ga vlast ne provodi. Ona se bavi korupcijom u oba smjera: stvara ju i bori se protiv nje? To je sav posao vlasti.
Našu lokalnu vlast pratim površno, onoliko koliko čujem preko lokalnih medija: OG lista, Radio Ogulina i Radio Mileve. U petak su ove godine imali posljednju sjednicu Gradskoga vijeća i nije dovršena. Nisu imali aktualni sat da ne bi pokvarili predbožićne dane, jer je gradonačelnik očekivao da će ga oporba pitati za Bolničku ulicu, retenciju Dobre, Kranjčevku, Poduzetničku zonu, Pučko učilište, HOC Bjelolasicu, zasniježene nogostupe i ostale tričarije, a on je na sve to odgovorio već barem deset puta. Pa dokle će? Još će ga pitati koliko košta Advent u Ogulinu i zašto ne očiste snijeg po i oko „parka“. Zato je aktualni sat prebačen za narednu godinu, jer tko će onda pametan pitati za lanjski snijeg. Samo budale.
Ako je oporba prošli puta napustila sjednicu zato što je jedan čovjek iz vlasti uvrijedio jednog člana oporbe, ovaj puta je imala još veći razlog. Sada je većina članova Gradskoga vijeća uvrijedila sve članove oporbe!
Nadam se da ove godine više neću pisati o ogulinskoj demokraciji pa imam potrebu demantirati mišljenje nekih lijevo deklariranih ličnosti u Ogulinu i nekih koji se tako ne smiju deklarirati i djelovati (radi sukoba interesa), da mi u pisanju mojih postova netko pomaže, i suflira mi. Radi se, naime, o jednom nacionalno neopredijeljenom ateistu sa širim horizontima od mediokriteta, s prirođenim osjećajem pravilne procjene tuđih ljudskih kvaliteta, kojega bih rado imao od koristi, ali onda to ne bi bio moj blog i ne bih za njega bio odgovoran. Ovako snosim potpunu odgovornost za sve što napišem i mislim.
A moje je mišljenje da kvalitete ovoga lijevo nasađenog „mentora“ ne koriste oni koji bi trebali. Morali, čak. Potreban im je, ali ga se boje. Tu se preprečila ljudska taština, a ponovit ću da je taština ponos bez pokrića. Lijeva društveno politička orijentacija u ovom društvenom poretku jedino je opravdano opredjeljenje za sve njegove slojeve i ono je na tragu Isusova nauka. Isusov nauk spominjem zbog toga što se barem 90% hrvatskih građana deklariralo kao kršćani, ali se mnogi ponašaju ispod kršćanske razine. I ljudske, k tomu.

nedjelja, 12.12.2010.

POKOPALI SMO SOCIJALIZAM, SAD UMIREMO U KAPITALIZMU

Na Radio Mrežnici, a gdje drugdje, danas sam pročitao da je IGM Tounj d.d. otišao u stečaj. Evo toga naslova: »RIJEKA - Na Trgovačkom sudu u Rijeci pokrenut je stečaj tvrtke IGM Tounj. Zadnja je to epizoda u agoniji ove nekad moćne i velike tvrtke koja je prošle godine došla u ruke riječkog poduzetnika Joze Kalema.«
U Tounju je oduvijek bilo teško živjeti. A gdje nije? Tounjke su vazda pravile sir i dandanas priznat i poznat dobrim dijelom Hrvatske. Svake godine na „sajmu“ sira u Hrvatskoj Tounjke uberu nagrade za kvalitetu. Tounjske „čišnje“ bile su u ljetu prve na placu kada je u pitanju domaće voće. Tounjci, pak, kretali su u „žicare“ ili na željeznicu uglavnom u Rijeku. Onaj manji dio Tounjaca bio je već preko 150 godina zaposlen u Industriji građevnog materijala u Krpelu iznad željezničke postaje Tounj. Od ove industrije Tounj bio je poznatiji samo po Željku Mavroviću, boksaču teške kategorije, ponikao u Tounju, i po kamenom mostu preko Tounjčice, koji je izgrađen u dvije etaže, što je pored teniske dvorane u Ogulinu s betonskim stupom u sredini, drugi kuriozitet na području Republike Hrvatske i šire. Ovdje svakako treba dodati i Lomošćanski pločasti most tipa „Henebique“. To je armirano-betonski most dužine oko 8 metara izgrađen početkom 20. stoljeća među prvima u Hrvatskoj.
Ako je eksploatacija kamene mase u Tounju počela prije 150 godina (s drvenim tačkama, krampom i lopatom) onda je povijest te tvrtke pratila povijest Tounja i Hrvatske. Znači: proizvodnja kamena, šljunka i pijeska počela je za Austrougarske monarhije, preko Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne države Hrvatske, Nove Jugoslavije do Republike Hrvatske. Razvijala se ta grana industrije u Tounju u svim društveno-političkim sistemima i sustavima kroz 150 godina, da bi propala u samostalnoj i suverenoj državi - Republici Hrvatskoj. Ova konstatacija nije uperena protiv Hrvatske kako će sada pokušati interpretirati hrvatski „domoljubi“ i „državotvorci“, ova istina uperena je protiv protunarodne vlasti HDZ-a koja uništava i prodaje sve što je hrvatsko. Uništavanje provodi već dvadeset godina dajući društvena bogatstva i društveno vlasništvo u ruke podobnim polupismenim ljudima. Takav čovjek, vulkanizer, bio je vlasnik i IGM Tounj d.d. Dok je vlasnik bio u milosti HDZ-a ta industrija je donekle egzistirala na sustavu korupcije i lažnih računovodstvenih podataka, a kada je trebalo položiti račun bez friziranja- firma je propala. Vlasnik, nažalost, još nije, a ka'će – ne znamo.
Takav nekompetentan čovjek preuzimajući jednu firmu s oko 500 radnika, hdezeovac koji se bahatio i širio svoju „djelatnost“ i na trgovinu, ugostiteljstvo, turizam, da ne kažemo i sport i medije (!?), nije mogao polučiti nikakv drugi rezultat do – propasti. Novi vlasnik nije kupio (ako je kupio) IGM da unaprijedi proizvodnju, već je firmu dao u stečaj, promijenio ime u „Rudar“ da zamete tragove, i ostavio Tounj i Tounjce bez egzistencije.
Živjeti u Tounju i do sada, bilo je mučno. Pod stalnim oblakom prašine iz drobilana i pretovara šljunka i pijeska cijeli Tounj dobio je onu sivu bolesnu patinu. Ljudi u Tounju nisu mogli disati, nisu mogli provjetriti kuću ni osušiti rublje i posteljinu, nisu mogli ubrati zdravog voća ni povrća. Čitavi svoj vijek gutali su kamen. A nisu trebali. Barem ne ovih zadnjih godina kada je vlasnik dobio nalog da ugradi propisani sustav filtera na one pogone koji stvaraju prašinu. Umjesto filtera vlasnik je kupovao nogometaše, paviljone na Bjelolasici, bazene u Lešću, a radnike isplaćivao s kuponima kojima su mogli kupovati samo u njegovim trgovinama u kojima je roba bila skuplja za 50% od drugih.
Vlasniku nije pala dlaka s brka, ni kila s tjelesne mase, ali je za nadati se da će i takvi doći na red kada se skončaju procesi protiv domoljuba koji bježe pred ustavom države koju su stvarali i zakonima koje su donosili. Ovo se odnosi i na Ivu Sanadera. Ako je bivši premijer Sanader uopće zaslužio da se o njemu govori, onda bih ga svrstao u red s Antom Pavelićem. Njih dva imaju zajednički nazivnik što su jedini predsjednici vlade Hrvatske koji su pobjegli iz domovine od prevelikog domoljublja. Sjetite se da je taj Sanader jednom izjavio da ne može biti ni jedan Hrvat koji bi Hrvatsku mogao voljeti više od njega. On je, nažalost, bio u pravu. Hrvatska mu je dala sve. Ako su Zagorec, Kutle, onaj Janjevac i drugi – kriminalci, onda je Sanader zločinac. On je u Hrvatskoj usavršio ovakav sustav kapitalizma od kojega sve propada.
Stoga bih završio s izjavom Ivice Vrkića u sasvim ozbiljnom razgovoru: »Pokopali smo socijalizam, sad umiremo u kapitalizmu.«!

nedjelja, 05.12.2010.

SUŽIVOT PREMA WILLIAMU JOUNGU

Nedavno sam pročitao jednu knjigu koja me se toliko dojmila da sam se na trenutak promijenio, mada se nadam da će to potrajati malo duže. Naime, kao agnostik sam se prihvatio knjige izvjesnoga Williama Jounga, kanadskog pisca koji je u svom romanu opisao susret s Bogom, odnosno s Trojstvom; Bogom, Isusom i Duhom svetim.
Istina je da sam se već susretao s takvim štivima i ranije, ali nisu ostavili takav dojam, jer su autori bili neki banalni tipovi koji su knjige pisali da zavaraju vjernike i zarade novac, autorizirajući prepisane pasose iz Biblije ili nekih drugih vjerskih knjiga. Nije tu bilo duha koji bi odrazio humana razmišljanja jedinke u društvu i prenosila na ostale smrtnike.
Knjiga Williama Jounga, Koliba, preko Trojstva s kojim se sreo glavni lik romana daje cijelim djčlom poruku o suživotu smrtnika, kada već u raju nisu htjeli poslušati savjet božji da ne jedu plodove s edenske jabuke. Zbog te oholosti, kako sam ja mogao shvatiti, Bog je kaznio Evu i Adama, učinivši ih smrtnima, a oholost proglasio jednim od glavnih grijeha iz kojega istječu svi ostali grijesi. Zato se oholost zove istočni grijeh, a ne stoga što dolazi s istoka. S istoka može doći ekavica, ćirilica pa i komunizam, dočim na zapadu ništa nova.
Kroz suživot Trojstva zaključuje se da u društvu nema mjesta hijerarhijskom poretku kojega je svojom „slobodom“ izmislio čovjek da bi se mogao bogatiti i osigurati povoljniji društveni položaj. U suživotu je normalno da Bog kuha ručak, Duh sveti poslužuje, a Isus pere suđe, dok kod drugog obroka sve može biti obrnuto, a da se nitko ne ljuti. Svi pjevaju pojne pjesme, grle se, šale i odmaraju razmišljajući o blagodati koju pruža priroda i suživot.
Trojstvo ne može pogriješiti, a ostale smrtnike upućuju da ne pakle dušu, svaku im grešku opraštaju, a praštati trebaju i ljudi jedni drugima. Praštati i udovoljavati drugomu. Šetajući livadama punim najljepšega raznovrsnog cvijeća, što će reći – pluralizma, i razgovarajući tečnim rječnikom s „potrebitim“ naglaskom na empatiju prema bližnjemu svomu. Da se duga mogla glasati ili da se može čuti cvijet kako raste moglo bi se usporediti s glasom i smijehom ljudi koji uživaju u suživotu. Uostalom, svi su ljudi potrebiti iskrenoga suživota s duginim bojama i zvukom cvijeća koje raste oko nas. Bez laži i cinizma, pohlepe i bahatosti.
Ova knjiga, nažalost, nije dobro došla u crkvenim krugovima. Smatraju je gotovo bogohulnom. Jer u njoj je Bog crnkinja, Duh sveti isto žena, samo je Isus muškarac i to ne osobito lijep. A pisac se nije htio narugati, htio je samo biti slobodan u svojoj mašti. Isus je, inače, vjenčan za jedinu ljubav – Crkvu, a crkvu čini narod, a ne grandiozne kamene zgrade sa zlaznim oltarima i biskupima obučenim u skafandere od svile i kadife i sa zlatnim štapovima. Isus ne bi dozvolio da se restaurira biskupski štap iz 17. stoljeća kojega je nosio biskup senjsko-modruški Ivan Smoljanović, a radove je izvodio zlatarski majstor Gion Antoni devet mjeseci. Radove su naručili konzervatori iz Rijeke i bakarski župnik Josip Vozila!?
Ovaj roman spasio me od dva velika grijeha. Spasio je jedno prijateljstvo koje sam kanio prekinuti, misleći da me prijatelj vrijeđa. No, čitajući knjigu shvatio sam da je povrijedio samo moju taštinu koja je bez pokrića i da moram popraviti sebe, a ne prijatelja.
Drugi grijeh sam zatomio kada nisam htio zamjeriti gradskim vlastima što se ne brinu za svoje građane i ne čiste ulice od snijega koji ih je iznenadio. Što su ih razrovali uzduž i poprijeko ima svoje opravdanje, posebno Bolnička ulica, ali zašto još i snijeg, to vlast nije zaslužila. Stoga im treba oprostiti u nadi da ove zime neće biti snijega, mokrih nogu i prehlade, razbijenih auta i psovki koje Bog ne prihvaća. Zato je lijepo vidjeti kako se snijeg čisti oko upravo postavljene adventske bine s koje će se prolijevati poj Miroslava Škore kao da se glasa duga i čuje cvijeće koje cvjeta. A kako Grad nema novaca za redovno čišćenje snijega, to će i veliki domoljub svoje nabrijane glasnice pokloniti vjernicima. Šteta što i kum nije s njim.
Ponosan sam što su mi omogućili da u pravom trenutku pročitam roman Williama Jounga, premda njegovim porukama neću postati vjernik. Joung i nije napisao taj roman da obrati nekog novog Tomca, on ga je napisao radi stvaranja preduvjeta suživota koji se sastoji od predpostavke da smo svi rođeni jednaki, s istočnim grijehom kojega treba staviti pod kontrolu, ali ne prema hijerahijskom sustavu. Suživot isključuje oholost, bahatost, zavist, suživot se oslanja na barem osam zapovijedi božjih.
Ako sam ovim postom našao barem dva nova čitatelja romana Koliba, bit ću sretan, ako mi 50 posto od njih dvoje oprosti – pun pogodak!

<	prosinac, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv