Nedavno sam pročitao jednu knjigu koja me se toliko dojmila da sam se na trenutak promijenio, mada se nadam da će to potrajati malo duže. Naime, kao agnostik sam se prihvatio knjige izvjesnoga Williama Jounga, kanadskog pisca koji je u svom romanu opisao susret s Bogom, odnosno s Trojstvom; Bogom, Isusom i Duhom svetim.
Istina je da sam se već susretao s takvim štivima i ranije, ali nisu ostavili takav dojam, jer su autori bili neki banalni tipovi koji su knjige pisali da zavaraju vjernike i zarade novac, autorizirajući prepisane pasose iz Biblije ili nekih drugih vjerskih knjiga. Nije tu bilo duha koji bi odrazio humana razmišljanja jedinke u društvu i prenosila na ostale smrtnike.
Knjiga Williama Jounga, Koliba, preko Trojstva s kojim se sreo glavni lik romana daje cijelim djčlom poruku o suživotu smrtnika, kada već u raju nisu htjeli poslušati savjet božji da ne jedu plodove s edenske jabuke. Zbog te oholosti, kako sam ja mogao shvatiti, Bog je kaznio Evu i Adama, učinivši ih smrtnima, a oholost proglasio jednim od glavnih grijeha iz kojega istječu svi ostali grijesi. Zato se oholost zove istočni grijeh, a ne stoga što dolazi s istoka. S istoka može doći ekavica, ćirilica pa i komunizam, dočim na zapadu ništa nova.
Kroz suživot Trojstva zaključuje se da u društvu nema mjesta hijerarhijskom poretku kojega je svojom „slobodom“ izmislio čovjek da bi se mogao bogatiti i osigurati povoljniji društveni položaj. U suživotu je normalno da Bog kuha ručak, Duh sveti poslužuje, a Isus pere suđe, dok kod drugog obroka sve može biti obrnuto, a da se nitko ne ljuti. Svi pjevaju pojne pjesme, grle se, šale i odmaraju razmišljajući o blagodati koju pruža priroda i suživot.
Trojstvo ne može pogriješiti, a ostale smrtnike upućuju da ne pakle dušu, svaku im grešku opraštaju, a praštati trebaju i ljudi jedni drugima. Praštati i udovoljavati drugomu. Šetajući livadama punim najljepšega raznovrsnog cvijeća, što će reći – pluralizma, i razgovarajući tečnim rječnikom s „potrebitim“ naglaskom na empatiju prema bližnjemu svomu. Da se duga mogla glasati ili da se može čuti cvijet kako raste moglo bi se usporediti s glasom i smijehom ljudi koji uživaju u suživotu. Uostalom, svi su ljudi potrebiti iskrenoga suživota s duginim bojama i zvukom cvijeća koje raste oko nas. Bez laži i cinizma, pohlepe i bahatosti.
Ova knjiga, nažalost, nije dobro došla u crkvenim krugovima. Smatraju je gotovo bogohulnom. Jer u njoj je Bog crnkinja, Duh sveti isto žena, samo je Isus muškarac i to ne osobito lijep. A pisac se nije htio narugati, htio je samo biti slobodan u svojoj mašti. Isus je, inače, vjenčan za jedinu ljubav – Crkvu, a crkvu čini narod, a ne grandiozne kamene zgrade sa zlaznim oltarima i biskupima obučenim u skafandere od svile i kadife i sa zlatnim štapovima. Isus ne bi dozvolio da se restaurira biskupski štap iz 17. stoljeća kojega je nosio biskup senjsko-modruški Ivan Smoljanović, a radove je izvodio zlatarski majstor Gion Antoni devet mjeseci. Radove su naručili konzervatori iz Rijeke i bakarski župnik Josip Vozila!?
Ovaj roman spasio me od dva velika grijeha. Spasio je jedno prijateljstvo koje sam kanio prekinuti, misleći da me prijatelj vrijeđa. No, čitajući knjigu shvatio sam da je povrijedio samo moju taštinu koja je bez pokrića i da moram popraviti sebe, a ne prijatelja.
Drugi grijeh sam zatomio kada nisam htio zamjeriti gradskim vlastima što se ne brinu za svoje građane i ne čiste ulice od snijega koji ih je iznenadio. Što su ih razrovali uzduž i poprijeko ima svoje opravdanje, posebno Bolnička ulica, ali zašto još i snijeg, to vlast nije zaslužila. Stoga im treba oprostiti u nadi da ove zime neće biti snijega, mokrih nogu i prehlade, razbijenih auta i psovki koje Bog ne prihvaća. Zato je lijepo vidjeti kako se snijeg čisti oko upravo postavljene adventske bine s koje će se prolijevati poj Miroslava Škore kao da se glasa duga i čuje cvijeće koje cvjeta. A kako Grad nema novaca za redovno čišćenje snijega, to će i veliki domoljub svoje nabrijane glasnice pokloniti vjernicima. Šteta što i kum nije s njim.
Ponosan sam što su mi omogućili da u pravom trenutku pročitam roman Williama Jounga, premda njegovim porukama neću postati vjernik. Joung i nije napisao taj roman da obrati nekog novog Tomca, on ga je napisao radi stvaranja preduvjeta suživota koji se sastoji od predpostavke da smo svi rođeni jednaki, s istočnim grijehom kojega treba staviti pod kontrolu, ali ne prema hijerahijskom sustavu. Suživot isključuje oholost, bahatost, zavist, suživot se oslanja na barem osam zapovijedi božjih.
Ako sam ovim postom našao barem dva nova čitatelja romana Koliba, bit ću sretan, ako mi 50 posto od njih dvoje oprosti – pun pogodak!
Post je objavljen 05.12.2010. u 06:00 sati.