Maksova maksimala

nedjelja, 27.12.2009.

NEMOJMO IZGORJETI OD ŽELJE I BEZNAĐA

Očito ima još lijepih i dubokih pjesama u našoj i svjetskoj literaturi. U prošlom sam postu spomenuo pjesmu o anđelu čuvaru i rekao da je to univerzalna pjesma koja je dostupna i vjerniku, i agnostiku, čak i ateistu. Ne samo što je dostupna, već je i njen sadržaj univerzalan. A kako smo još uvijek u blagdanskom raspoloženju Božića spomenut ću još jednu pjesmicu koju sam pronašao, a koja glasi ovako:
Želio sam te danima, želio godinama/ i želja je bivala sve veća, a nada sve manja/ i umirao sam pomalo od želje i beznađa/ i umro sam sasvim i više me nema. / A želja je moja i dalje živa ostala i bez mene živi u zraku izgubljena. Pjesma je to izvjesnoga Nikole Milićevića kojega sam „susreo“ prvi puta i ne vjerujem da ću još kada. Ali, pjesma me je očarala.
Premda sam ju pronašao u Antologiji ljubavne poezije, nakon primjedbe jedne ozbiljne dame da možda za mene i nije više ni ljubavna proza, a kamo li poezija, ovu sam pjesmicu svrstao, kao i onu prošlotjednu, u kategoriju univerzalnih, ali po kriteriju želja i beznađa. Sve je više ljudi koji bi željeli da nam krene nabolje, ali ih je još više koji gube svaku nadu za to, koji su u beznađu. Koji umiru pomalo od želje i beznađa da u susjedstvu nađu čovjeka, ili da ga barem nađu u sebi.
Ovaj sadržaj posta zahvaljujem, po mom sudu, vrlo cjenjenom dominikancu dr. Marijanu Jurčeviću iz Rijeke, čije bi propovijedi sigurno slušao, bez obzira na moj svjetonazor, da nije tako daleko od mene. Upravo sam pred Božić pročitao njegovu „Božićnu kolumnu“ u kojoj se osvrće na beznađe ovoga društva u duhovnom smislu i na blagdan Božića koji svojom simbolikom želi da se u nama samima rađa Čovjek svakog Božića, na dan kada je rođen i Isus Krist, otjelovljenje pravde i ljubavi, čovjek prijateljstva i slobode, zajedništva sa svim ljudima. Božić je dan kada bi se čovjeku trebala vratiti nada u Čovjeka kakvoga je predstavljao sam Isus.
Ponovno ću iskoristiti ovaj prostor i usporediti dominikanca Marijana Jurčevića, predstavnika kršćanske vjeroispovijesti, i Jean Paula Sartrea, filozofa ateista, kako i jedan i drugi svojom bogobojažnošću, odnosno ateizmom, ne samo na Božić, već svakodnevno traže u društvu i u sebi Čovjeka. I to je ono što je zajedničko svim ljudima; vjera u čovjeka, ne u kapital. Nije to, kako je komentirao jedan čitatelj na ovom blogu, korak unazad, već korak naprijed. Korak u budućnost bez obzira da li dolazi od strane Crkve ili države.
Ohrabrujuće je, stoga, da se Crkva sve manje služi isključivošću prema drugim vjerama, prema svjetovnim načelima pa čak i prema ateizmu. Ohrabruje, kao što je rekao i riječki nadbiskup Ivan Devčić, pozivajući se na evenđelje po Mateju u kojemu se spominje čuvena Isusova rečenica: „Caru carevo, a Bogu Božje“, što treba protumačiti, naglašava nadbiskup Devčić, da ni država ni Crkva ne smiju imati potpunu vlast, ali da i jednu i drugu treba poštivati i uvažavati. Ja bih dodao da ih, zbog toga što vjerskih zajednica ima više, treba i odvojiti u njihovom funkcioniranju, a ispreplitati samo ono što im je zajedničko – vjeru u čovjeka. Tako ćemo postići da su svi ljudi vjernici, da se vesele Božiću koji otvara nadu ljudima beznađa. Iz toga proizlazi da Božić nadilazi sve ideologije i rase, sve religije i režime, poentira fra Marijan Jurčević. Ako je tako i ja mu se veselim predviđajući da ćemo uskoro ukinuti krizni porez, poništiti jaz između bogatih i siromašnih, liječiti sve bolesne, a ne samo bogate.
Stoga još jednom želim sretan Božić svim ljudima, s posebnim naglaskom na ogulinske blogere.

nedjelja, 20.12.2009.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ

Anđeo čuvaru mili/svojom snagom me zakrili,/prema Božjem obećanju/čuvaj mene noću, danju./Osobito pak me brani/da mi dušu grijeh ne rani,/a kad s ovog svijeta pođem,/sretno da u nebo dođem,/da se ondje s tobom mogu/vječno klanjat dragom Bogu.
Vjerovali ili ne, ovo je pjesmica koju sam, čini mi se, prvu naučio u svom skromnom repertoaru, ne samo vjerskih, već općenito svih pjesama. Ovu sam pjesmicu češće ponavljao u djetinjstvu, kada sam zadovoljan lijegao u krevet. Nije me nitko silio. Naučio sam ju od mame, kada nas je, djecu svoju, spremala navečer u krevet i blago ponavljala tu molitvu anđelu. To su bili počeci kateheze koja je i završavala na bankinama kuće, jer se nama, djeci, nije nekako išlo u crkvu. Draga mi je bila zbog toga što mi ju je utkala mama, onako spontano, bez prisile, s ljubavlju. Molitva je sročena upravo za nevinu prirodu djeteta, bila je sročena da se svaki čovjek od mala uči blagosti, poniznosti i sigurnosti. Bila je, i jest, po mjeri čovjeka. Onoga čovjeka kojega bi u sebi trebao naći svatko od nas. Nju može slijediti vjernik, agnostik i ateist. Ona je univerzalna, mada ju je iznjedrila kateheza. Ja sam i danas za to da ju svako dijete nauči, da ju ponavlja što češće i da ju prati kroz čitav život.
Pokušavam da u ovo doba adventa, pripreme za najljepši kršćanski blagdan - Božić, dam svoj obol proslavi rođenja Isusa Krista za kojega sam siguran da je postojao, da je bio nadaren blagošću, umom i dobrotom. Zato je i morao stradati u onom izopačenom svijetu, ali je ostavio duboki trag u svijesti čovječanstva. Isključimo povijest, kao znanost, i ubacimo se u kršćansku vjeru i doživljaj Božića upravo onako kako su ga doživljavali naši stari, naši roditelji, njihovi roditelji, i njihovi. U svom siromaštvu, u svojoj skromnosti, slavili su Isusa jer im je on i njegov nauk ostavljao nadu u bolji život, makar onaj nadgrobni, stvarao im moralnu snagu da izdrže, da se druže s prijateljima, da podijele i patnju i veselje. U ove božićne dane - samo veselje.
Stoga se upravo s veseljem sjetim onih djetinjih dana kada je tata samo za Božić opraštao nama djeci odlazak u školu (mada je to bilo dosta riskantno), ali je i on napuštao svoju radionicu i bio s nama čitavi dan, mada nije bio neki vjernik koji je svoj duhovni život zadovoljavao odlaskom u crkvu na jutarnju misu. To sigurno nije bilo svake godine, ali sam ja zapamtio barem jednu, kada mi je bilo možda osam ili devet godina. Toliko sam zbog toga još više zavolio svoga oca da sam se jedno vrijeme bojao da ga ne izgubim. Nikada ga nisam izgubio, uvijek smo od tada bili prijatelji, a izgubio je, možda, on mene. Nije se klanjao ni Ocu, ni Sinu niti Duhu svetomu, nije ih ni kudio, a uvijek je bio sljednik Isusova nauka, možda i nesvjesno. Ne zbog Isusa, već zbog čovjeka u njemu. Opraštao mi je sve moje nepodopštine, opraštao je bratu i sestri mojoj, opraštao je i bratu svomu, opraštao je svima koji su ga uvrijediti ili prevariti. Usput je pomagao svima i nikada se nije obogatio niti je težio tom poroku. Imao je sve ono što mu je trebalo i sve je zaradio svojim radom, imao je prohtjeva upravo onoliko koliko si je mogao priuštiti da ih zadovolji.
Mislim da je u podsvjesti slušao Isusove propovijedi, slijedio ih štoviše, i veselio se njegovu rođenju na, eto, tako osebujan način. U počast momu ocu, vašim ocima, i svim onim očevima koji će nas napustiti, čestitam vam Božić, dan rođenja najvećeg humanista i pravednika u povijesti čovječanstva po kršćanskom vjerovanju. Želim vam blagoslovljen Božić u nadi da će se svijet okrenuti čovjeku, a ne kapitalu. Tada ćemo Božić dočekivati s još većim veseljem.

nedjelja, 13.12.2009.

PRI RUCI TREBA IMATI BOJANKU

Jedna gospođa po imenu Nives Opačić čitavi se život bori za svoj materinji jezik kojim se određuje identitet puno bolje nego kada pod zakonskom zaštitom opljačkate svoga čovjeka koji je čitavi život radio i stvarao vrijednosti u korist društva i države, za koju su neki tamo komunisti tvrdili da će uskoro izumrijeti. Tako je gospođa (u pravom smislu te riječi), Nives Opačić, izdala nedavno novu knjigu pod naslovom „Reci mi to kratko i jasno“ s podnaslovom »Hrvatski za normalne ljude« bez namjere da uvrijedi i one druge koji se prave Veliki Hrvati i koji svojom veličinom uništavaju hrvatski jezik ubacujući razne arhaizme i engleske izraze koje nitko ne razumije.
Puno mi je draža profesorica Nives Opačić nego, da prosti, Miroslav Krleža kojega sam zbog težine njegovih misli i rečenica odbacio još u srednjoj školi. A danas, više puta naiđen na neka razmišljanja Slobodana Šnajdera kojima neznam pravi smisao samo zato jer mu nisam dorastao. A što tek reći kada se uputim u filozofiju Jeana Paula Sartrea i njegov egzistencijalizam. Netko me nedavno baš na ovom blogu upitao kako bi volio da se izjasnim o svomu svjetonazoru. Mada sam to puno puta rekao, mogu još jednom. Eto, dojmila se Sartreova maksima: Je sui condamné, a etre libre. Što u prijevodu doslovno glasi: Ja sam osuđen, da budem slobodan. To je maksima egzistencijalizma koji smatra da je čovjek slučajno nastao i egzistira, a sam traži čovjeka u sebi, traži bitak iz sebe. A to je protivno kršćanskoj dogmi, kao uostalom i svim drugim religijama. Ali, nekoj dubljoj analizi te filozofije, nažalost, nisam baš spreman. No, tada se, radi satisfakcije, dosjetim jadu i uzmem u ruke neku od bajanki koju je kod mene zaboravila susjedova unuka pa s voštanim bojama ispunim iscrtane likove. I to mi dosta dobro ide. Preporučio bih i drugima.
No, nikada nisam zamjerio ni Krleži, niti Šnajderu, a najmanje Sartreu, što ih više puta ne razumijem, ne smatram da zbog toga što su teški, što kritiziraju društvene nepravde, kritiziraju vlast i sve one koji im drže štangu, da zbog toga mrze ljude, a kamo li domovinu. Domovina se ne voli preko pokvarene vlasti, ona se ne voli zbog svoga imena, domovina se voli ako je u srcu. A to se ne postiže radom u državnoj službi i plaćom iz proračuna, to se ne postiže otkucavanjem policiji ili vlasti neistomišljenika, to se ne postiže prodajom prirodnog i narodnog bogatstva, niti korisoljubljem.
Ako je nekomu hrvatstvo profesija i zadužen je pratiti kritike Hrvata i vlasti, onda takav ne može pratiti sadržaj koji čita, već samo onoga koji piše, a ako na ovomu blogu vidi mržnju prema bilo komu ili bilo čemu, onda je nepismen i treba mu bojanka. Ona je ipak laganije štivo i opušta. Čak. Jednu neka da i nalogodavcu.
A sada ono najbitnije. Ne želim ovdje govoriti o pokojnim kameleonima, silnicima, poltronima svake vlasti, bezdušnima, lažnim braniteljima, kojima se na razne godišnjice polažu vijenci na njihove spomenike. Želim spomenuti samo one koji su zaslužili da ih se sjetimo. Ali, trebalo bi svakako zabraniti nekim ljudima da spominju zaslužne i iskrene domoljube koji su svoje živote dali za njihovu sreću. Većina branitelja, pa tako i poginuli, nisu bili u HDZ-u, niti u bilo kojoj partiji, oni su u obranu domovine išli samo iz domoljublja, a nad njihovim grobovima organiziraju mitinge samo HDZ-ovci. I to ne na svim grobovima. I tu ima prebranih. Tako i ti s točkom ili bez nje, ti koji komentiraš po ovom blogu, ti isti koji vlastitim rukama paraš tuđe predizborne plakate sa stupova, ti koji si u ratu bio eventualno čuvar logističkih lonaca, želiš oprati ruke kao Pncije Pilat i produžiti ljubiti guzicu svojim mentorima, kao što oni ljube svojima. Da to radiš pijan, ljudi bi ti oprostili. Ti si najmanje pozvan da spominješ pale branitelje u kontekstu u kojem si ih spomenuo i povezao sa mnom u svom komentaru. Da si ih ti učio domoljublju sigurno bi danas s tobom u fotelji čitali blogove i pripremali za odstrel ljude koji žele da ovo društvo uživa u blagostanju o kojemu se Otac Nacije sprdao. On je blagostanje predviđao samo za dvjesto tajkuna i milijun hadezeovaca. Ostalo je za njega bila samo stoka sitnog zuba. Ti u tim kombinacijama nisi bio nigdje. Ti si iznjedrio naknadno, kada je sve bilo riješeno, kada nije bilo rizika. Tvoje je domoljublje po mjeri.
U životu sve dolazi na naplatu, stara je istočnjačka izreka. I za tvoju rabotu stići će te inkasator. Ostavi se ćorava posla.

nedjelja, 06.12.2009.

BAJKA O DOMOVINI

Evo, već desetak dana izlazi u Jutarnjem kolekcija najljepših bajki koje smo čitali u našoj mladosti, koje smo zaboravili i koje je dobro pročitati još jednom. One nas vrate u bezbrižno djetinjstvo, one nose uglavnom pozitine poruke, one nam oslobađaju našu maštu za sretne događaje, kada nam stvarnost i nije baš najsretnija. Kažu da ni jackpot od sto milijuna ne može usrećiti ako čovjek u duši nije zadovoljan, ako okolina, okolica i okoliš ne daju sigurnost i pozitivno ozračje. Stoga je čitanje bajki kratki izlet u svijet u kojem se događaju svakojake stvari, ali na kraju sve završi sretno, upravo onako kako je čovjeku milo.
Htio bih svakako podijeliti svoju radost i zadovoljstvo pričajući vam jednu od tih bajki koju sam našao na paleti Jutarnjega prije nekoliko dana.
U davna vremena bilo jedno kraljevstvo čiji je kralj svoje podanike pokrenuo iz daleke neke Perzije i naselio u prostor na kojem je obitavalo pleme Ilira, ili tako nešto. Potisnuli su starosjedioce smatrajući sebe odabranim narodom upravo za taj prostor. Nova domovina doseljenika postala je čuvena po svojoj ljepoti i svi su susjedi htjeli njome vladati. Ljudi su bili tako dobri i junački da su ih svi zvali u svoje osvajačke vojske, eda bi oslabili obrambenu moć kraljevstva koju su oni nazivali Domovinom. Domovina se od jednog ogromnog skladnog prostora, slatkog kao kolač, počela rastakati jer su susjedi malo po malo otkidali dio po dio kolača. Kralj je braneći svoje podanike od raznih napadača poginuo, po onoj: „Tko se mača laća, od mača i gine“. Poginuo je bez nasljednika i Domovina se našla u nebranom grožđu.
Prolazile su godine i stoljeća, a Domovina bivala sve manja, sve tanja, sfrkana nekako, tlačilo ju sa svih strana. Mijenjali se tuđinci, mijenjali i domaći koji su podilazili tuđincu, a takve su tada nazivali kvislinzima, mijenjala su se i društvena uređenja; od robovlasništva, feudalizma, kapitalizma, socijalizma. Sva su se ta uređenja urušavala sama od sebe jer ni jedno nije bilo humanističko. Jedino je socijalizam prijetio komunizmom, društvenim uređenjem kojega je zastupao i Isus Krist još prije dvije hiljade godina, ali se i on urušio iznutra zbog vanjskih neprijatelja i zamijenio ga je ponovno kapitalizam, ali novi, popraćen totalnim prostitucionalizmom. Kako je prostitucija najstariji zanat kojega su još iz antičkog vremena njegovale uglavnom žene prodavajući svoje tijelo, ona se, prostitucija, počela dograđivati u kapitalizmu kada je proletarijat počeo prodavati svoj rad, tj. sebe. Bio je na tržištu i nudio se – tko da više.
Sada se proleter ne prodaje, sada se daje. Radi, ali ne prima plaću!
Sve je to pratilo i Domovinu kaja se svojom voljom udružila u neku simbiozu u kojoj su se dva subjekta razlikovala na jedan čudan način. Jedan subjekt koji je, navodno, živio na račun drugoga i bio u manjini čak, razlikovao se po tomu što je skrivao dva prsta desne ruke kako bi bio prepoznat. Drugi subjekt, koji je bio iskorištavan, skrivao je tri prsta jedne ruke. Kako u bajci sve biva po pravdi, sukobile su se te dvije skupine, koje se modernije zovu plemena, i ovo brojnije i ugnjetavano nadmaši herojstvom i mudrošću ono prvo. Osnovaše potpuno samostalnu, nezavisnu državu humanističke orijentacije. Uništiše sva atavistička obilježja bivšeg sustava; tvornice, željeznice, industriju nafte i plina, prodaše sva prirodna bogatstva zbog kojih su još u stoljeću sedmom protjerali starosjedioce, a kao totalno pomorska država prestali su obrađivati zemlju. More je njihova opsesija; ne daju nikomu ni jednu svoju valu, nijedan rt, a i tu zemlju koju više ne obrađuju vraćaju moru – panonskom.
Osvojivši vlast u Domovini ono pleme koje skriva tri prsta nije se postavilo po starozavjetnom principu; oko za oko, zub za zub, već humanistički. Onom drugom plemenu koje je skrivalo samo dva prsta jedne ruke, a ima ih barem 15-ak posto na području jedne lokalne samouprave, ponuđeno je da sudjeluju u vlasti neposrednim izborom jednog čovjeka koji će za dobru naknadu voditi brigu o svojoj plemenskoj bazi. Poslije izbora toga čovjeka kojega će narod zvati fikus s debelom lisnicom, gubernator ovoga područja i njegovi podanici će prema manjinskom stanovništvu skrivati ne tri, već četiri prsta. Onaj peti koji će ostati stršati bit će – srednjak.
Fikus će biti kriv za sve, jer su ga odabrali samo oni u manjini! A Domovina je do sudnjega dana (21. prosinca 2012.) sa svojim pukom živjela u blagostanju kupujući uvezeno i bezbrižno s Natoovim oružjem na ramenu.

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv