Jedna gospođa po imenu Nives Opačić čitavi se život bori za svoj materinji jezik kojim se određuje identitet puno bolje nego kada pod zakonskom zaštitom opljačkate svoga čovjeka koji je čitavi život radio i stvarao vrijednosti u korist društva i države, za koju su neki tamo komunisti tvrdili da će uskoro izumrijeti. Tako je gospođa (u pravom smislu te riječi), Nives Opačić, izdala nedavno novu knjigu pod naslovom „Reci mi to kratko i jasno“ s podnaslovom »Hrvatski za normalne ljude« bez namjere da uvrijedi i one druge koji se prave Veliki Hrvati i koji svojom veličinom uništavaju hrvatski jezik ubacujući razne arhaizme i engleske izraze koje nitko ne razumije.
Puno mi je draža profesorica Nives Opačić nego, da prosti, Miroslav Krleža kojega sam zbog težine njegovih misli i rečenica odbacio još u srednjoj školi. A danas, više puta naiđen na neka razmišljanja Slobodana Šnajdera kojima neznam pravi smisao samo zato jer mu nisam dorastao. A što tek reći kada se uputim u filozofiju Jeana Paula Sartrea i njegov egzistencijalizam. Netko me nedavno baš na ovom blogu upitao kako bi volio da se izjasnim o svomu svjetonazoru. Mada sam to puno puta rekao, mogu još jednom. Eto, dojmila se Sartreova maksima: Je sui condamné, a etre libre. Što u prijevodu doslovno glasi: Ja sam osuđen, da budem slobodan. To je maksima egzistencijalizma koji smatra da je čovjek slučajno nastao i egzistira, a sam traži čovjeka u sebi, traži bitak iz sebe. A to je protivno kršćanskoj dogmi, kao uostalom i svim drugim religijama. Ali, nekoj dubljoj analizi te filozofije, nažalost, nisam baš spreman. No, tada se, radi satisfakcije, dosjetim jadu i uzmem u ruke neku od bajanki koju je kod mene zaboravila susjedova unuka pa s voštanim bojama ispunim iscrtane likove. I to mi dosta dobro ide. Preporučio bih i drugima.
No, nikada nisam zamjerio ni Krleži, niti Šnajderu, a najmanje Sartreu, što ih više puta ne razumijem, ne smatram da zbog toga što su teški, što kritiziraju društvene nepravde, kritiziraju vlast i sve one koji im drže štangu, da zbog toga mrze ljude, a kamo li domovinu. Domovina se ne voli preko pokvarene vlasti, ona se ne voli zbog svoga imena, domovina se voli ako je u srcu. A to se ne postiže radom u državnoj službi i plaćom iz proračuna, to se ne postiže otkucavanjem policiji ili vlasti neistomišljenika, to se ne postiže prodajom prirodnog i narodnog bogatstva, niti korisoljubljem.
Ako je nekomu hrvatstvo profesija i zadužen je pratiti kritike Hrvata i vlasti, onda takav ne može pratiti sadržaj koji čita, već samo onoga koji piše, a ako na ovomu blogu vidi mržnju prema bilo komu ili bilo čemu, onda je nepismen i treba mu bojanka. Ona je ipak laganije štivo i opušta. Čak. Jednu neka da i nalogodavcu.
A sada ono najbitnije. Ne želim ovdje govoriti o pokojnim kameleonima, silnicima, poltronima svake vlasti, bezdušnima, lažnim braniteljima, kojima se na razne godišnjice polažu vijenci na njihove spomenike. Želim spomenuti samo one koji su zaslužili da ih se sjetimo. Ali, trebalo bi svakako zabraniti nekim ljudima da spominju zaslužne i iskrene domoljube koji su svoje živote dali za njihovu sreću. Većina branitelja, pa tako i poginuli, nisu bili u HDZ-u, niti u bilo kojoj partiji, oni su u obranu domovine išli samo iz domoljublja, a nad njihovim grobovima organiziraju mitinge samo HDZ-ovci. I to ne na svim grobovima. I tu ima prebranih. Tako i ti s točkom ili bez nje, ti koji komentiraš po ovom blogu, ti isti koji vlastitim rukama paraš tuđe predizborne plakate sa stupova, ti koji si u ratu bio eventualno čuvar logističkih lonaca, želiš oprati ruke kao Pncije Pilat i produžiti ljubiti guzicu svojim mentorima, kao što oni ljube svojima. Da to radiš pijan, ljudi bi ti oprostili. Ti si najmanje pozvan da spominješ pale branitelje u kontekstu u kojem si ih spomenuo i povezao sa mnom u svom komentaru. Da si ih ti učio domoljublju sigurno bi danas s tobom u fotelji čitali blogove i pripremali za odstrel ljude koji žele da ovo društvo uživa u blagostanju o kojemu se Otac Nacije sprdao. On je blagostanje predviđao samo za dvjesto tajkuna i milijun hadezeovaca. Ostalo je za njega bila samo stoka sitnog zuba. Ti u tim kombinacijama nisi bio nigdje. Ti si iznjedrio naknadno, kada je sve bilo riješeno, kada nije bilo rizika. Tvoje je domoljublje po mjeri.
U životu sve dolazi na naplatu, stara je istočnjačka izreka. I za tvoju rabotu stići će te inkasator. Ostavi se ćorava posla.
Post je objavljen 13.12.2009. u 07:00 sati.