nedjelja, 09.11.2008.
JAMES WELDON JOHNSON
''OTKAD SI OTIŠLA''
Čini mi se da zvijezde nisu sjajne tako,
čini mi se da sunce ne sija više,
čini mi se da sve je sada naopako:
otkad si otišla.
Čini mi se, nebo nije plavo sada,
čini mi se, sve za tobom žudi,
Čini mi se da neznam ni što ću od jada:
otkad si otišla.
Čini mi se da ništa nije kako bješe,
čini mi se da dan je sada dvaput duži,
čini mi se da ptice pjesmu ne počeše:
otkad si otišla.
Čini mi se moram uzdisati samo
čini mi se grlo mi se suši stalno
čini mi se da bi plak'o neprestano
otkad si otišla.
- 16:51 -
SERGEJ ALEKSANDROVIČ JESENJIN
MAJAKOVSKI O SERGEJU JESENJINU:
NAŠ JE PLANET RADOSTIMA UBOG NEŠTO.
TREBA OTIMATI RADOST DANIMA ŠTO BJEŽE!
NA SVIJETU, UMIRATI NIJE TEŠKO...
STVORITI ŽIVOT, DALEKO JE TEŽE...
''DOVIĐENJA DRAGI, DOVIĐENJA''
Doviđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja,
obećava i sastanak, zar ne?
Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije -
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti nije baš novije.
''PISMO MAJCI''
Jesi l' živa staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom,
ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često,
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu.
I ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
...
Večer je crne obrve svio,
nečiji konji stoje kraj kuće.
Nisam li juče mladost propio,
nisam li prestao voljeti juče?
.
No ako jednom i zavolim drugu
i s njom ću, znadem, bilo s kojom,
sanjati o tebi, krijući tugu,
o tebi koju sam zvao svojom.
Pričat ću što je bilo davno,
o svemu što si sa mnom provela.
O glavo moja, luda glavo,
do čega si me samo dovela.
...
Pod prozorom vjetar. Nad prozorom luna
obletjela jablan sjajnog srebra puna.
Harmonika plače, glas taj usamljeni
i tako je blizak, tako udaljeni.
Smije se i plače pjesma iz njedara.
Gdje si lipo moja, lipo moja stara?
Nekada sam i ja na praznike rano
odlazio dragoj svirajući pjano.
Sada moje riječi dragoj malo znače
i uz tuđu pjesmu smijem se, i plačem.
........
Đavo da je nosi, mećava je prava,
u krov bijele čavle ko da zakucava.
Nije meni teško - u sudbini čudno
o tvoje sam srce vezan uzaludno.
.....
Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.
Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Koliko si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?
Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.
Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.
Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća -
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.
I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema -
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.
...........
Tko sam? Što sam? Onaj koji sanja,
modre oči u maglama sivim.
Ovaj život koji me proganja
sa drugima kao usput živim.
Po navici ljubim te i žalim
zato jer sam ljubio i prije
i, kako da cigaretu palim,
o ljubavi govorim i snijem.
"Draga moja", "mila" i "dovijeka",
a u duši ništa, samo laži.
Kad ugasnu strasti u čovjeka,
tu, naravno, istinu ne traži.
Zato moja duša i ne želi
i ne traži neugasiv plamen.
Ti si moja breza koja seli,
stvorena za druge ko i za me.
No, iako tražim blisku sebi,
umoran od riječi koje čujem,
ja nikada ljubomoran ne bih,
nikad nisam htio da te psujem.
Tko sam? Što sam? Onaj što sanjari,
modre oči zgasle su u mraku.
I tebe sam ljubio, ne mari,
ko i drugi, usput i tek tako.
...
- 15:34 -
ERNEST HEMINGWAY
''DOBA JE TRAŽILO''
Doba je tražilo od tebe pjesmu,
a onda ti jezik u korijenu skresnu.
Doba je tražilo od tebe da tečeš,
a onda ti čepić u slavinu metne.
Doba je tražilo da plačeš i skačeš
a onda te nabi u željezne hlače.
Doba je dobilo, na kraju svega,
onakvo govno kakvo mu treba.
''KONAČNO''
tražio je duhovnost izvan istine;
Suhih usta - na početku
trabunjao je i slinio - na kraju.
Istina ga udari u bradu.
- 15:19 -
HEINRICH HEINE
''SJAJNE ZVIJEZDE''
Sjajne zvijezde u visini,
Kaž'te dragoj u daljini
Da sam ja još uvijek njen,
Blijed, sam i izmoren.
''OTROVANE SU MI PJESME''
Otrovane su mi pjesme.
Da l' drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao,
POčela si otrov liti.
Otrovane su mi pjesme.
Dal' drukčije može biti?
Srce mi je puno zmija.
A uz to si u njem i ti.
''AZRA''
Svakog dana šetala se
Sultanova kćerka divna,
U suton kraj šedrvana,
Gdje žubore bijele vode.
Svakog dana rob je mladi
Stajao kraj šedrvana,
Gdje žubore bijele vode;
Svakog dana biv'o bljeđi.
Jedne večeri mu mlada
Sultanija naglo priđe:
Tvoje ime hoću znati,
i otkud si, kojeg roda.
Muhamed je moje ime
Moj zavičaj jarki Jemen.
Od roda sam onih Azra
Koji umiru kada ljube.
''ŠTO ĆE TA JEDINA SUZA''?
Što će ta jedina suza?
Samo mi pogled smeta.
U mom je ostala oku,
od starijih, prošlih ljeta.
Mnoge su sestrice sjajne,
sve joj zginule redom.
Zginule su noć i vjetar,
s veseljem mojim i bijedom.
Zginuše kao i magla
i plave zvjezdice tako;
Uz koje sam radosno pjev'o
uz koje sam jadovno plak'o.
I ljubav, ah, tako moju
vjetar je sa sobom uz'o.
Pa daj se i ti rasplini
stara, samotna suzo!
- 14:18 -
JURE FRANIČEVIĆ-PLOČAR
''KAD UMIRE ČOVJEK''
Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.
''SVAK IMA JEDAN RANJAVI OBUJAM''
Svak ima jedan ranjavi obujam
i jednu hladnu gnjecavu plitkoću
ugao jeze
glas koji se vraća
ali dovoljan je prostor za dvije stope zemlje
da bi čovjek mogao stajati
da bi uspravan mogao sanjati
za klečanje treba više
za gmizanje najviše
svak ima jednu ranjavost skrivenu
kutijicu neku o zid razbivenu
i brid mučnine
al dovoljan je prostor za dvije stope zemlje
i jedan jarbol htijenja .
- 14:10 -
EMILY DICKINSON
''SAVIOR! I'VE NO ONE ELSE TO TELL''
Savior! I've no one else to tell --
And so I trouble thee.
I am the one forgot thee so --
Dost thou remember me?
Nor, for myself, I came so far --
That were the little load --
I brought thee the imperial Heart
I had not strength to hold --
The Heart I carried in my own --
Till mine too heavy grew --
Yet -- strangest -- heavier since it went --
Is it too large for you?
''HEART, WE WILL FORGET HIM!''
Heart, we will forget him!
You and I, tonight!
You may forget the warmth he gave,
I will forget the light.
When you have done pray, tell me
That I ,my thoughts, may dim;
Haste! 'lest while you're lagging.
I may remember him!
''IN THIS SHORT LIFE''
In this short Life
That only lasts an hour
How much -- how little -- is
Within our power
''THERE IS ANOTHER SKY''
There is another sky,
Ever serene and fair,
And there is another sunshine,
Though it be darkness there;
Never mind faded forests, Austin,
Never mind silent fields -
Here is a little forest,
Whose leaf is ever green;
Here is a brighter garden,
Where not a frost has been;
In its unfading flowers
I hear the bright bee hum:
Prithee, my brother,
Into my garden come!
''NOBODY KNOWS THIS LITTLE ROSE''
Nobody knows this little Rose --
It might a pilgrim be
Did I not take it from the ways
And lift it up to thee.
Only a Bee will miss it --
Only a Butterfly,
Hastening from far journey --
On its breast to lie --
Only a Bird will wonder --
Only a Breeze will sigh --
Ah Little Rose -- how easy
For such as thee to die!
''HOPE'' IS THE THING WITH FEATHERS
"Hope" is the thing with feathers --
That perches in the soul --
And sings the tune without the words --
And never stops -- at all --
And sweetest -- in the Gale -- is heard --
And sore must be the storm --
That could abash the little Bird
That kept so many warm --
I've heard it in the chillest land --
And on the strangest Sea --
Yet, never, in Extremity,
It asked a crumb -- of Me.
''I DIED FOR BEAUTY''
I died for Beauty -- but was scarce
Adjusted in the Tomb
When One who died for Truth, was lain
In an adjoining room --
He questioned softly "Why I failed"?
"For Beauty", I replied --
"And I -- for Truth -- Themself are One --
We Brethren, are", He said --
And so, as Kinsmen, met a Night --
We talked between the Rooms --
Until the Moss had reached our lips --
And covered up -- our names --
''IF YOU WERE COMING IN THE FALL''
If you were coming in the Fall,
I'd brush the Summer by
With half a smile, and half a spurn,
As Housewives do, a Fly.
If I could see you in a year,
I'd wind the months in balls --
And put them each in separate Drawers,
For fear the numbers fuse --
If only Centuries, delayed,
I'd count them on my Hand,
Subtracting, till my fingers dropped
Into Van Dieman's Land.
If certain, when this life was out --
That yours and mine, should be
I'd toss it yonder, like a Rind,
And take Eternity --
But, now, uncertain of the length
Of this, that is between,
It goads me, like the Goblin Bee --
That will not state -- its sting.
'' WE DREAM-IT IS GOOD WE ARE DREAMING''
We dream -- it is good we are dreaming --
It would hurt us -- were we awake --
But since it is playing -- kill us,
And we are playing -- shriek --
What harm? Men die -- externally --
It is a truth -- of Blood --
But we -- are dying in Drama --
And Drama -- is never dead --
Cautious -- We jar each other --
And either -- open the eyes --
Lest the Phantasm -- prove the Mistake --
And the livid Surprise
Cool us to Shafts of Granite --
With just an Age -- and Name --
And perhaps a phrase in Egyptian --
It's prudenter -- to dream.
''I CANNOT LIVE WITH YOU''
I cannot live with You --
It would be Life --
And Life is over there --
Behind the Shelf
The Sexton keeps the Key to --
Putting up
Our Life -- His Porcelain --
Like a Cup --
Discarded of the Housewife --
Quaint -- or Broke --
A newer Sevres pleases --
Old Ones crack --
I could not die -- with You --
For One must wait
To shut the Other's Gaze down --
You -- could not --
And I -- Could I stand by
And see You -- freeze --
Without my Right of Frost --
Death's privilege?
Nor could I rise -- with You --
Because Your Face
Would put out Jesus' --
That New Grace
Glow plain -- and foreign
On my homesick Eye --
Except that You than He
Shone closer by --
They'd judge Us -- How --
For You -- served Heaven -- You know,
Or sought to --
I could not --
Because You saturated Sight --
And I had no more Eyes
For sordid excellence
As Paradise
And were You lost, I would be --
Though My Name
Rang loudest
On the Heavenly fame --
And were You -- saved --
And I -- condemned to be
Where You were not --
That self -- were Hell to Me --
So We must meet apart --
You there -- I -- here --
With just the Door ajar
That Oceans are -- and Prayer --
And that White Sustenance --
Despair --
- 12:11 -
subota, 08.11.2008.
ARSEN DEDIĆ
''BALADA O PROLAZNOSTI''
Kad lutali smo svijetom
ko raspršeno sjeme
govorili smo sebi:
To je za neko vrijeme.
I ne znajući da smo
na izgubljenom brodu
Mi vikali smo: ''Kopno!''
dok gledali smo vodu.
Dok ljubili smo kratko,
U tuzi kišne noći,
Govorili smo za se
Da ljubav tek će doći.
Postavljali smo stvari,
al opet ne zadugo.
Za sva smo mjesta rekli:
Odredit ćemo drugo.
Kad rađala se sreća
i čekala je slava
Pomišljali smo opet -
To nije ona prava.
Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
Govorili smo za se
Da vraćaju se skoro.
Gdje najviše smo dali,
Dobivali smo manje.
Al mislili smo - to je
tek privremeno stanje.
Dok gubili smo život,
Govorili smo: ''Neka''
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.
Putovali smo dalje,
Kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.
I ostali smo tako,
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.
U započetoj priči,
U ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.
U privremenom redu
nekorištenih stvari,
ni osjetili nismo
da sami smo - i stari.
Dok vjerovali još smo,
da samo put se mijenja,
Mi rekli smo si - ''Zbogom''
Govoreć - ''Doviđenja''.
''KUĆA PORED MORA''
Raznesene valima i vjetrom,
to su samo ruševine ljeta.
Na rubu napuštenog mora
i jednog izgubljenog svijeta.
NIčeg nema, ničeg nema,
Od tebe, od mene.
Ostala je samo prazna kuća.
malo stvari ljetovanja našeg.
Na stolu novine još leže,
s nekim datumima jula;
Naša ljubav sad se ruši,
kao pješčana kula.
Al' još sam uvijek ovdje,
još zagledan u more,
na vratima vile u kojoj tuga spava,
a kiše su se slile
u cvjetove agava
i - ljetu je kraj.
Od vremena poezije i mira,
ostala je samo prazna kuća.
U noći okrenuta moru,
sad čeka ljubavnike nove...
Ničeg nema, ničeg nema,
od tebe, od mene - u njoj.
''SVE JE TO OD LOŠEG VINA''
Ne vjeruj mi noćas.
Svakog časa, nudit ću ti više
ne vjeruj mi kad gitara svira
i padaju kiše
iz zlatnih visina
Sve je to od lošeg vina.
Ne ljubi me noćas.
BIt će suza, stihovi će teći
Ne slušaj me, mala, jer ćeš čuti
što ne želim reći
i nije istina
Sve je to od lošeg vina.
Ne gledaj me tako
dok se ludi snovi množe
Prevarit ću sebe
srce nudi više no što može
i što mu je sudbina
Sve je to od lošeg vina
Sve je to od lošeg vina.
Ne vjeruj mi noćas.
Svakog časa, nudit ću ti više
ne vjeruj mi kad gitara svira
i padaju kiše
iz zlatnih visina
Sve je to od lošeg vina.
Sve je to od lošeg vina.
''MODERATO CANTABILE''
Rijeka donosi jesen,
dugo umire grad.
I u nama toliko ljeta,
mi smo siročad svijeta.
Reci, da li ćeš noćas
moći ostavit' sve
Svoju kuću, navike, ljude
i poći, a ne znati gdje?
Neka svi mržnjom isprate nas-
ali draga, život čeka, sad je čas!
Čitav svijet bit će naš novi dom.
Neka kažu: ''Avantura je to''!
NIkad žaliti nećeš
svoje stvari, ime ni grad.
I u hladnoj sobi hotela,
bit ćeš slobodna sad.
Neka svi mržnjom isprate nas-
ali draga, život čeka, sad je čas!
Čitav svijet bit će naš novi dom.
Neka kažu: ''Avantura je to''!
Duga, očajna kiša,
magla zastire zrak.
Nekim putem, tijesno kroz jesen,
nas će odvesti vlak.
''NE DAJ SE, INES''
Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
Drukčijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla
Prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice
I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
u večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines
Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranča
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39. kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I "Molim Vas ako me tko traži"
Ne daj se Ines
Evo me ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s jos milion njeznih
I bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara, i krade, i napušta
Ne daj se Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža
Odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice
Znam da će jos biti mladosti,
Ali ne više ovakve - u prosjeku 1938.
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša,
Kao sto već kiši u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se Ines
''NE PLAČI''
Ne plači, mala moja, ima dana pred tobom.
Prvi put kažeš ZBOGOM,
pa je teško...
Znam.
Ne plači, mila moja, puno toga te čeka.
Život nas, kao rijeka,
nosi dalje sad.
Moje igre su teške, ne znam ljubav da dam.
Volim stvari daleke,
i tražim ih sad.
Ne plači, dišo moja, nek te muzika tješi
i makar ti se smiješi,
kad ne mogu ja.
I makar ti se smiješi,
kad ne mogu ja.
Kad ne mogu ja...
Kad ne mogu ja...
''OTKAKO TE NE VOLIM''
Vraća mi se okus,
kao poslije bolesti.
Strah me kad se sjetim,
kuda me to moglo odvesti.
Osmijeh mi se vraća,
nećeš me prepoznati.
Kao na slobodi,
opet učim jesti, hodati....
Otkako te ne volim,
opet noću kiše moje...
Izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim,
netko mi iz vlaka maše...
Prazno mi je, ali lakše...
Otkako te ne želim.
PItao sam ljude?
''Koliko će to trajati?''
''Može li se umrijeti'''
''Hoću li se poslije kajati?''
Gnjavio sam ljude,
pravio sam paniku.
Prejako je svjetlo...
Samo da se oči naviknu...
Otkako te ne volim,
opet noću kiše moje...
Izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.
Otkako te ne volim,
netko mi iz vlaka maše...
Prazno mi je, ali lakše...
Otkako te ne želim.
Otkako te ne volim.
''OVDJE SAM SKRETAO''
Ovdje sam skretao
onih čudesnih dana
drugi semafor lijevo
na putu Zagreb - Ljubljana
Vozio sam k tebi
pijano, bezglavo
sad mi se srce stisne,
ali nastavim pravo.
Ovdje sam skretao
do posuđenog stana
drugo skretanje lijevo
na putu Zagreb - Ljubljana
Vozio sam k tebi
vrijeme je jadno, čađavo
sad mi se srce stisne
ali nastavim pravo.
''PONOVO TI GOVORIM LJUBAVI MOJA''
Ponovo ti govorim ''ljubavi moja''
poslije putovanja i mog života pusta,
ljubavnu pjesmu ponovo ti pišem,
poslije pjesama iskustva.
Ponovo ti govori ''ljubavi moja''
onaj kom je bilo premalo da voli
ponovo je ovdje pred vratima tvojim
i ponovo spreman da se moli.
Ponovo ti govorim ''ljubavi moja''
a počeo sam sjajno da ponižavam i griješim
gotovo na kraju i gotovo mudrac
na početku tu sam da se tješim.
Ponovo ti govorim ''ljubavi moja''
na obratnom putu pretvoren u ranu
poslije sedam mora i vlastite zemlje
došao sam umrijet' u tvom stanu.
Ponovo ti govorim ''ljubavi moja''
Negdje sam već bio, sad ostavljam sve to
da ti poslije sreće, hrabrosti i znanja
da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto.
Ponovo ti govorim ''ljubavi moja''
poslije lošeg društva, sumnji, noćas stojim
sam pred tvojim licem, spreman da ti kažem
kao prvi puta opet: ''Ja te volim!''
''POSLIJE LJUBAVI''
Poslije ljubavi
ostaju telefonski brojevi koji blijede.
Poslije ljubavi
ostaju čaše s ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima.
Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini.
Poslije ljubavi
Ostaje sto u kavani
i začuđen pogled konobara što nas vidi s drugima.
Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6
Poslije ljubavi
ostaje rečenica:
''Dobro izgledaš, ništa se nisi promijenila. Javi se ponekad-
imaš još moj broj.''
Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali.
Poslije ljubavi
ostaju melodije s radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre.
Ostaje tvoja strana postelje
i strah da će netko iznenada doći,
spuštena slušalica ka dse javi nečiji tuđi glas
hiljadu i jedna laž.
Poslije ljubavi
ostaje rečenica: ''Ja ću prva u kupatilo''
i odgovor: ''Zar nećemo zajedno?''
''Ovaj put ne.''
Poslije ljubavi
ostaju saučesnici.
Čuvari tajne koja nije više tajna.
Ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.
Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama
prepune pepeljare i prazno srce.
Navika da se pale dvije cigarete istovremeno
Fotografije snimljene u prolazu
Zagubljene ukosnice
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.
Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.
Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.
Poslije ljubavi
ne ostaje ništa.
''PRIČAO BIH TI O SEBI''
Pričao bih ti o sebi
kad su hladne noći duge.
Toliko je tog u meni-
slušao sam vječno druge.
Pričao bih ti o sebi-
vinom te i bolom trujem,
a ti se ko u snu smiješiš;
što od tebe da očekujem kad si i ti,
ko i sve druge - slučajno pored mene.
Ne vjeruju ništa
tvoje oči zaljubljene
kad si i ti samo noćni putnik
to daleko svjetlo prati.
Svatko priča svoju priču-
tko će koga saslušati.
Pričao bih ti o sebi
što se ne zna, što se ne smije.
Ti si bila prevarena-
lagale su moje pjesme.
Pričao bih ti o sebi
ali noć se bliži kraju.
Opet će nas naći jutro,
u šutnji i zagrljaju.
''SVE ŠTO ZNAŠ O MENI''
Ono sve što znaš o meni
To je stvarno tako malo
U dv'je riječi sve bi stalo
Kada pričala bi ti.
Ono sve što znaš o meni
To i drugi ljudi znaju
Što mi ruku samo daju
Il' na pozdrav mahnu tek.
Neznam dal' dan će doći
Kad ćemo sami ostati
Kad ćemo dugo pričati
Jedno drugom sav život svoj.
Jer ono sve što znaš o meni
To je samo stara priča
Ja sam jedan od mladića
Koje viđaš svaki dan.
''TAKVIM SJAJEM M0ŽE SJATI''
Takvim sjajem može sjati,
ono što je prošlost sad.
Što ne može da se vrati,
što je bilo ko zna kad.
Ljubav naša ranih ljeta
za oboje bješe jad.
Sad je prava, sad je sveta,
kada više nisam mlad.
Otkriva mi svoju tajnu
i zločinac - starac sijed:
Imao sam prošlost sjajnu,
ganjao me čitav svijet.
Počast se na kraju primi.
Ide vrijeme, bije sat.
Pobjedom se poslije čini
izgubljeni neki rat.
Ove bitke, ove rane
otkrit će ljepotu svu.
Kada budu stvari davne,
kad ne budu više tu.
Ova jutra što te muče
pružit će i tebi sve.
Kada sutra bude jučer,
a ti budeš tko zna gdje.
Uzalud od ove nocći
tražiš da ti nešto da.
Jer najprije mora proći
da se od nje nešto zna.
Pravim sjajem može sjati
ono što je prošlost sad.
Što ne može da se vrati,
što je bilo ko zna kad.
''VRAĆAM SE''
Ona duga putovanja,
dani rasuti u snijegu;
zar je srcu sve to trebalo da shvati?
Ovo mi more vise znaci.
Ti ce mi ljudi vise dati.
Oni gradovi daleki jos se dalji danas cine.
Niti zvijezde nisu bile tako sjajne.
Sume su pute svoje skrile,
a dvorci cuvali su tajne
i od nas.
Vracam se tu,
da ti kazem - ovo sunce nek mi sja.
Vracam se tu,
to su luke iz mog sna.
Vracam se tu,
na toj zemlji gradim dom.
Vracam se tu,
sve cu dijeliti sa njom.
Dok smo trazili svoj dio,
dio srece, dio snova,
dok smo slijedili te ljubavi iz bajke,
zvalo me more svake noci
i blage oci moje majke.
Mozda posli bismo dalje,
da se ne vratimo nikad,
ali dobro su nas cuvali ti lanci.
Za toplu obalu djetinjstva bili smo vezani ko camci,
zivot sav.
Vracam se...
- 14:06 -
četvrtak, 06.11.2008.
DOBRIŠA CESARIĆ
''SAKRIVENI BOL''
Neko sa svojim bolom ide
ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rađe ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
ali u rijeci se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
na svoje dno: k'o more kamen
u njega bačen. More ga prima
dnom, da ga nikad ne izbaci plima
''DVOJE''
Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom da se nađu
U metežu stranih ljudi.
Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A naći se neće nikad.
Pa ipak, on će jednom doć'
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.
Pred zoru, kada legne,
Na onu misleć koju traži,
NI slutit neće da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži.
I možda će u restoranu
Iz one čaše on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta,
Nekoliko dana prije.
''BALADA IZ PREDGRAĐA''
...i lije na uglu pertolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije-tri cigle na putu
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka.
I s licem na kojem su obične brige,
Prođe je u par koraka.
A jedne večeri nikoga nema,
A mor'o bi proć,
I lampa gori,
I gori u magli,
i već je noć.
I nema ga sutra, ni prek'sutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i do sada ljudi
I maj već miriše-
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...
I lije na uglu petrolejska lampa,
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije-tri cigle na putu.
''PJESMA MRTVOG PJESNIKA''
Moj prijatelju, mene više nema.
Al' nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene, koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
NIšta od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kov'o.
Al' zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati.Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati!
Ko oko svjetla leptirice noćne,
Oko života tužaljke mi kruže.
POmozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
''TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN''
Tiho, o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al' zima srcu govori još tiše
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
- 21:59 -
