''SAKRIVENI BOL''
Neko sa svojim bolom ide
ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rađe ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
ali u rijeci se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
na svoje dno: k'o more kamen
u njega bačen. More ga prima
dnom, da ga nikad ne izbaci plima
''DVOJE''
Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom da se nađu
U metežu stranih ljudi.
Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A naći se neće nikad.
Pa ipak, on će jednom doć'
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.
Pred zoru, kada legne,
Na onu misleć koju traži,
NI slutit neće da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži.
I možda će u restoranu
Iz one čaše on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta,
Nekoliko dana prije.
''BALADA IZ PREDGRAĐA''
...i lije na uglu pertolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije-tri cigle na putu
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka.
I s licem na kojem su obične brige,
Prođe je u par koraka.
A jedne večeri nikoga nema,
A mor'o bi proć,
I lampa gori,
I gori u magli,
i već je noć.
I nema ga sutra, ni prek'sutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i do sada ljudi
I maj već miriše-
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...
I lije na uglu petrolejska lampa,
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije-tri cigle na putu.
''PJESMA MRTVOG PJESNIKA''
Moj prijatelju, mene više nema.
Al' nisam samo zemlja, samo trava.
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene, koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni svojih nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
NIšta od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kov'o.
Al' zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati.Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! I zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati!
Ko oko svjetla leptirice noćne,
Oko života tužaljke mi kruže.
POmozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
''TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN''
Tiho, o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al' zima srcu govori još tiše
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.
Post je objavljen 06.11.2008. u 21:59 sati.