portobelle nata https://blog.dnevnik.hr/odranska
četvrtak, 28.06.2007.
ja ne mogu dalje od svog nereda
ja ne mogu dalje od svog nereda,
a volim život,jebeš mu sve,volim ga,
al ne mogu dalje od svoje cigarete,
jer ona me uvijek čeka.
I ne mogu dalje od svojih jajnika,
a oni ne daju odgovora,
niti ih mogu čekati,
kad odem tamo blizu svog nereda.
ja ne mogu dalje ni kad me vuče pjesma,
ma daj mi onu pjesmu što mađija
iz središta tvog sličnog kaosa.
I ne mogu se mjeriti sa pčelama,ni mravima,
čak ni sa majmunima dok nam plešu ritmom vremena
što odlazi,što pulsira
ko krv na mojim slijepim mjestma,
baš onim gdje sam najradije.
ja ne mogu dalje ni kad me vuče pjesma
ma daj mi onu što mađija
iz središta tvog sličnog kaosa.
ja ne mogu dalje od svog nereda
a volim život,jebeš mu sve,volim ga
al ne mogu dalje od svoje cigarete
jer me ona uvijek čeka.
srijeda, 27.06.2007.
MOJA NASMIJEŠENA VOĆKA
NAJTOPLIJE NOĆI SU LUČ BESKRAJA,
MED SE TU OTOPIO
NA BEDRIMA CRNE ŽENE
DINE SU ZLATA.
NISKE VATRE ZAMODRIŠE
NJENU KOŽU,
PUT DO NAPETIH MJEHURA UTROBE.
KEČKE NA TRBUHU,
MIRIS JE SMOLE NA TRAVAMA.
VOLIM JE JER TAKO POSTOJIMO
KAO LOTOSOVI CVJETOVI ŠTO CJELIVAJU VODU.
ZRELA TREŠNJA JOJ JE USNA,
IZGRIZLA JE SOL MOJIH MORA.
SRCE JE PRIKVAČENO O TREPAVICE
MOJE NASMIJEŠENE VOĆKE-NJE.
utorak, 26.06.2007.
Reci mojoj bivšoj
Reci mojoj bivšoj,
da me ti voliš.
I reci joj da si ljepša i bolja od nje,
i da i ja volim tebe.
I nek joj bude žao.
Gledaj dugo u nju svojim velikim očima
dok joj ne postane krivo.
I gledaj je,gledaj,
dok se ne počne sramiti,
i gledaj toliko dugo dok je tvoja radost ne zapeče.
Ali joj ne reci,
ono što ni sama ne znaš.
I ne daj nikad,
stavi prst na usne,
priječi mi i brani svojim toplim tijelom,
da ti to kažem.
Noći toplih zmija
NIŠTA ŠTO NIJE UŠLO KROZ TEBE,
NIJE BILO NI U MENI.
A SVE ME TO TRESLO KAO STRUJA UZASTOPNIH ŽESTOKIH PIĆA,
U PREDJELU PRSA.
ZATO SMO TRAŽILI VRAGA,
ZA KOGA SMO TRAŽILI I ZAŠTO,
NISI MOGAO ZNATI
DOK ŽENSKI ANĐEO NIJE IZVLAČIO SVOJE TIJELO IZ SPAVAĆICE,
KAO TOPLA ZMIJA KOJA DIJELI POLJUPCE SAMO DA BI IH VIŠE ODUZELA.
NAJLJEPŠE NOĆI U TVOM OKU,
PADAJU KO SJEKIRE PO MOM SRCU,
JER MENE NIJE BILO,
JER ME NEĆE BITI U NJIMA,
SAMO TOPLIH ZMIJA ŠTO DIJELE POLJUPCE.....
Ti,baš ti
Ti,baš ti,bit ćeš sljedeći,
grumen odbačenog blata na kišobranu
će te upozoriti.
A ti,baš ti,
nećeš ni slutiti dok se buniš
protiv popodnevne gužve u gradu
laktovima.
Ti,baš ti,
nećeš se ni zamisliti,
nad sirotinjom na Trgu,
kojoj se odavno pisalo
ono što će se tebi,baš tebi desiti.
I dok čekaš na pošti preporučeno pismo,
nitko ti neće otkriti,
da glasnici već putuju,
da su stigli do zebre,
i sa ih čeka još jedan semafor na kojem piše crveno,
koje
ti,baš ti,
nikad nisi znao pročitati.
KOLIKO ON MENI FALI
ČUDNO JE KOLIKO TI MOŽE NEDOSTAJATI
ONO ŠTO JOŠ NE POZNAŠ,
KUCA TI U TRBUHU I ODLIJEPLJUJE SE OD TEBE
KAO ZIGOTA.
TAMO NEGDJE I NJEMU FALI ISTO TAKVO NEŠTO.
ALI NE ZNA ŠTA JE,
NE ZNA ŠTA JE TO.
I POKUŠAVA NAĆI U SVOJOJ PJESMI,
I NA CESTI,
I U SVETKOVINI NAJLJEPŠEG PIJANSTVA,
I U VITAMINU KOJI JE NA NOKTU
OSTAVIO BIJELU POVLAKU,
I U NOVINI KOJU ČITA,
I U ONOJ KOJU NE ČITA.
ALI NE ZNA ŠTA JE,
NE ZNA ŠTA JE TO.
I NE ZNA KOLIKO ON MENI FALI.
ponedjeljak, 25.06.2007.
NIKOG NEMA NA MOM BLOGU
NIKOG NEMA NA MOM BLOGU,
POMISLIO BI ČOVJEK
DA LJUDI IMAJU VIŠE SMISLA ZA PATETIKU,
KOLIKO SE ČESTO DO SMRTI ZALJUBLJUJU,
I KAKVA SVE SRANJA TRPE ZBOG ISTOG.
NIKOG NEMA NA MOM BLOGU,
POMISLIO BI ČOVJEK,
DA SU SLADUNJAVE REČENICE I PRAZNI TOČKE NA EKRANU
PROŠLOST,
AL NISU I NE IZUMIRU.
"VLATKA POKOS" ZAPLAČE KOD "MISS HLO",
I LIJEPO I RUŽNO SE STOPI U U-GANUĆE UTIČNICE,
KOJU NISTE IZVUKLI IZ ZIDA,
KAO UOSTALOM NI JA.
NIKOG NEMA NA MOM BLOGU,
I NARADIJE BI ŠTRAJKALA NEPUŠENJEM,
MISLITE LI DA GLAVAŠ DOK SE IZGLADNJUJE
ZAPALI CIGARU I KOJE MARKE?
UOSTALOM,NIJE BITNO JER IONAKO
NIKOG NEMA NA MOM BLOGU,
I MOJA PITANJA OSTAJU MENI,
AL POMISLIO BI ČOVJEK,
DA LJUDI IMAJU VIŠE SMISLA ZA PATETIKU.
četvrtak, 21.06.2007.
Pjesniče
M.F.-u,
SAZRELA SAM OD TVOJIH PJESAMA,
KAO DUNJE U ZLATNA PREDVEČERJA,
TI ME NIKUD NE VODIŠ
OSIM U MENE SAMU,
ČUPAO SI IZ TE SRŽI
PUPKOVINU RIJEČIMA.
TI MI NIŠTA NE DAJEŠ,
TI ME OSAMLJUJEŠ PO STOTINU I PRVI PUT.
TI MI NIŠTA NE OBEĆAJEŠ.
A SVE ODUZETO JOŠ JEDNOM ODUZIMAŠ,
DOK RIJEČIMA POTVRĐUJEŠ
MOJU,KAO DA JE TVOJA,
RANU.
utorak, 19.06.2007.
Ona
Ona je zrno zlata na trnovitim nanosima boja
kojima jutro povija srce.
Ne žudi odviše,ne žuri-kaže,
a moji zabludijeli prsti
upiru u skicu na papiru,
u goli skelet osjećaja,
ostavljaju njihovo znamenje,
napinju se reći ono što još nije spremno da bude izrečeno.
Ona je rođena za pomake,
kreće sa podlakticama koje žuljaju,
otvara svoju prisutnost svim prisutnostima u njoj.
Gleda u ogledalo magle od mašte,
razdanjuje inje koje gradi prolaze na nepoznatoj cesti,
što se tajnom njene sreće zovu.
nedjelja, 17.06.2007.
Bijele daljine
Suton na površini,
galebovi ga posvećuju perjastim rukama,
ostavljaju tragove,nabore na zlatnoj pjeni.
Udahneš li odviše ovog zraka,
zaplijeniti će te borovina,
podmititi, i podati putenim valovima.
Biraj zato samo okružene brodove,
čvrsto usidrene,
ne predaj se bijelim daljinama
koje nose krotki miris slobode iz mora.
Pobjegnimo zajedno
Sunce je visoko.
Njegove zrake se lijeno klate
na mojim koljenima.
Pobjegnimo zajedno,
slatke će biti kišne kapi
između naših usana.
Lijepe će biti naše riječi
u čokoladnom mlijeku
iz tvojih ustiju
dok ih izgovaraš.
Duge zime ćemo prespavati,
blatnjav snijeg koracima cenzurirati.
Lovit ćemo ribe i rakove,
i zvijezde ćemo udicama loviti.
Pobjegnimo zajedno,
dati ću ti znak-podignuti obrvu,
i fijuk našeg vlaka će se oglasiti.
subota, 16.06.2007.
Kad se vratiš sa puta
Volim kako ti miriše koža
kad se vratiš sa puta,
kao da i nisi izlazio iz našeg kreveta.
Volim kad mi se dlan lijepi
za tvoja ramena,
dok ti tražiš čašicu razgovora više,
ja bih se odmah razgolitila,
i bila tvoja bez razgovora.
Volim kad se zato ljutiš,
pa govorimo duže
o onome o čemu nisi mislio
ni riječi reći,
i kad ti to ukrade vrijeme,
nemaš vremena da se ljutiš,
pa mi daš da ti mirišem kožu,
koja je tako..kao da i nisi
izlazio iz našeg kreveta.
četvrtak, 14.06.2007.
Zeleni morski šal
Na obali,
voda se topi
pod prstima,
sunce se lijepi
po ramenima,
mene je razgalio suton,
i razgolitio.
Prekrivena jedino zelenim morskim šalom,
pišem ti pismo u pijesku,
gradim našu kuću,dvorac čak,
sa ogledalima od soli,
sa stolovima od ribljih ljuštura,
i odajama od pjene,
u koju uranjamo tijelima,
prekriveni jedino zelenim morskim šalom.
Stakleno zvono
Hoće li itko,
reci mi,hoće li itko znati
vratiti tvoje mjesto na bijelim grudima majke,
toplinu svih sumračja
koja su te usisavala pod svoje stakleno zvono.
Hoće li itko umijeti
istkati bijele meleme od ružmarina
za tvoju nedogođenu svadbu,
Hoće li te itko znati vratiti
sa puta koji je varao bijelim očima od svile,
svile od obraza novorođenih bića.
Hoće li itko stajati iza tebe,
i tvojih kula kad se uruše
u nevjerne zore
koje nikad neće čekati
oprosta,nit zaborava.
Reci mi,hoće li tko biti tu,
da ti kaže da nijedna zvijezda
nije spaslila kapi, što se sa njenih vjeđa
spuštaju na tvoja,
od nestajanja.
srijeda, 13.06.2007.
IMA NEŠTO U TOM ŠTO ME NEĆEŠ
...jako lijepa pjesma,ne znam čija..
danas naša,sutra njihova.
Bubamara naočale
Kupi mi bubamara naočale,
da vidim crveno-crni svijet od mokrog pijeska,
u koji ubadaju djeca noge,
dok ih gliste još uvijek raduju više od bubamara.
Kupi mi bubamara naočale,
sad kad više ne vjerujem da nose sreću,
pa možda mi se i posreći.
Sreća će biti iznenađenje.
Kupi mi bubamara naočale,
da kroz njih gledam
kako me gledaju oči stranca
-kojeg oduvijek poznam.
I baš te bubamara naočale
nek budu samo za mene,
prave portobelle naočale
koje se upravo rade u tvornici
bezbrojnih riječi,
i koje mogu jedino ja,
zatražiti za sebe.
Moja stara baka
U zoru,
u Crkvenom Boku,
gdje se stara Sava spaja sa nebom što zeleni,
moja stara baka pripušta cestu u avliju,
i razmetljive pjetlove po njoj da fijuču,
kao carski satovi.
Ona ne pita vrijeme,nit jutro odgovora daje,
samo krši ruke i razdijeljuje na sve četri strane svoje avlije.
A ureza sa tih dlanova ima na poljima,gore na kukuruzištu,
u virovima rijeke,na sporednim putevima ponajviše..
i posvuda dokle Bok spaja razdaljine
muklih magli sa ljudskim dušama.
I jedino jorgovani,i bunar stari,i polja
poznaju njezinu muku,
i jedini znaju,kako drugčije,nego u tišini,
dati utješnih riječi.I samo njima ona vjeruje,
nit ljudima,nit onom bogu što je valjda gleda odozgora,
dok se šutljive vrbe uvlače
pod kožu odmaklog dana.
Sve će se jednom vratiti
U vrutku moje duše
leži vlažna,kristalna etiketa
na kojoj pišu sva tvoja imena
i datum smrti.
Sve je jasno tu,
močvare popločene lotosovim cvjetovima
ulaze u nosnice grada,
našeg grada kojeg ne možemo izbjeći,
iako smo već odavno otišli.
Vjeruj mi kad ti kažem,
sve će se jednom vratiti,
kao zakasnijela opomena.
Trag tvoje noge u snijegu moga praga,
Nova Godina neka,zaboravljena
kao maslina koja se nije pojela sa tanjura.
Zdepasti stupići prilaznog puta
u koji si jednom udario gledajući me preoprezno.
I žmirkanje noćnog sunca
što pada na staračke obraze
i peče kao netom otvorena rana.
Zeleni lov
Ti meni donosiš
par situiranih zvijezda,
par nepropupalih orhideja,
par okućenih zagrada.
A moja ih ruka isprva usrećena,
halapljivo dohvaća,
potom prebire kao spajalice,
a onda otire kao čičke sa haljine.
Računica nepreglednog traganja-nezadovoljena.
Moja ruka,čuvar svih prolaznih hirova
nanizala kuglica
od golog zelenila krijesnica.
Hvata ih očima.
Onda zažmiri
da se što prije može veseliti
njihovu nestajanju
i ponovnom zelenom lovu.
Kako se razmnožavaju svijetovi
Bridi ispod površine
koža kita,
ruka majke pod mlazom zelenog deterđenta,
terasa na vrhu nebodera dira u oči vjetra,
osljepljuje ga,
dok dolje u podnožju
komunikacija peluda,
rasplasava
znatiželju mjeseca.
Magli se i u stijenama.
Ne vjeruješ da i one nose ozlijeđene obraze,
prozirna vrata otvaraju,
i u njih ulazi isprva krotko,a onda ubojito
tkivo ranjivosti.
A svugdje spava pračovjek,
i kroji lice čovjeka,
koji ne može naći pećine svome počinku,
pa duplicira svoj krik,
tražeći kraj početkom.
Sve nalik igri u muzici kamenja,
i nalik slatkom usnivanju intimnih leptira
u slovima,
tako se širi i razdijeljuje miris planete,
u malim flašicama iz kojih piju zvijezde.
Cijelo vrijeme uspravno stoje
bijeli vratovi sjemena i u njima tisuće svijetova.
| lipanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Pjesme