U vrutku moje duše
leži vlažna,kristalna etiketa
na kojoj pišu sva tvoja imena
i datum smrti.
Sve je jasno tu,
močvare popločene lotosovim cvjetovima
ulaze u nosnice grada,
našeg grada kojeg ne možemo izbjeći,
iako smo već odavno otišli.
Vjeruj mi kad ti kažem,
sve će se jednom vratiti,
kao zakasnijela opomena.
Trag tvoje noge u snijegu moga praga,
Nova Godina neka,zaboravljena
kao maslina koja se nije pojela sa tanjura.
Zdepasti stupići prilaznog puta
u koji si jednom udario gledajući me preoprezno.
I žmirkanje noćnog sunca
što pada na staračke obraze
i peče kao netom otvorena rana.
Post je objavljen 13.06.2007. u 16:08 sati.