Obrisi moje duše
04.02.2011., petak
 Mjera riječi i djelovanja nije vanjski propisani bogobojazni jezik kojim se obraćamo ljudima, već duboki unutarnji titraj duše pri svakom govoru... Zvuči poput fraze, ali je istina... Nije da ne volim oćutiti ugodu...volim, ali imam dovoljno godina i onoga što se iskustvom zove, i znam da slatke riječi i pohvale stvaraju lažnu ugodnost... Oduvijek, draža mi je oštra riječ, koju prati nevidljiv prijateljski titraj duše, od ugodnih ali anemičnih rečenica, tek usput ostavljenih pred pragom mojega doma, bez namjere da se uđe, bez volje da se čuje poziv: Uđite! Bilo bi mi drago da uđete. Voljela bih čuti vaše mišljenje. Tada bih redovito čula neizgovorene riječi: Mišljenje o čemu? Nikada nisam tražila pohvale i divljenje...to mi nije bilo potrebno...meni je trebalo tuđe mišljenje, iskreno...ne zato što su mi trebali putokazi, nego zato što mi je bilo važno da znam koliko sam osobi koja je tu, pored mene, važna... Mišljenja osoba koje su me voljele bila su zdravo-kritična, sadržajna, i uvijek su tako fino dodirivala moju osobnost, moju dušu - moj život...ona nisu bila hrana mojoj duši, ona su bila poticaj mojoj duši... Smijemo li skrivati spoznaje o životu do kojih smo teško došli, ili smo ih dužni razglasiti, svojim jezikom i načinom...  |
