Obrisi moje duše
27.01.2011., četvrtak
 Da mišljenja nisu bila, na neki način, isprovocirana, da sam se pripremala za nekakvo izlaganje ili trudila kako bih nekoga ili neke u nešto uvjerila, ovakva kakva jesam, sigurno bih osjećala nesigurnost, bojazan, strah, nedostatak iskustva - sumnju - ograničeni uspjeh...no, spontane i iskrene reakcije pridonijele su da se praznine popune i nedoumice odagnaju, pa su moja mišljenja bila, prije svega, korak naprijed, pomak u vlastitoj spoznaji...kako ne polažem pravo autoriteta i specijalistice iz područja vjere i duhovnosti, i njihovu usku povezanost sa životom, pitam se, što je pozitivnije i korisnije, greška u prekomjernosti ili greška u oskudnosti...mislim da ni na prvu ni na drugu grešku nemam pravo...ni previše ni premalo, nego upravo ono i onoliko koliko je potrebno... Put istine je put sklada, harmonije duše i tijela, duhovnog i materijalnog, vječnog i prolaznog, vidljivog i nevidljivog, višeg i nižeg, uzvišenog i profanog...bez tog sklada - harmonije, naši su životi mrtvi putovi, a mi oni koji žive da bi umrli...bilo bi dobro znati, još bolje razumjeti, da bogati asortiman užitaka neće oživjeti mrtvi put, samo će stvoriti privid života i sreće... Naše duše nisu slobodne, pa kako bi onda mogle biti odgojene... oslobađanje i odgajanje mora biti usklađeno...rekoh, mora biti, ali rijetko je...najčešće se događa, to se lijepo vidi kod jednog velikog broja obraćenika, da duša bude oslobođena ali ne i odgojena...euforično ponašanje, ali ne samo ono, ukazuje da postoji velika vjerojatnost da se radi o jednokratnom, krnjem zahvatu, zahvatu koji stvara privid - pomutnju, a samoj osobi veše štete nego koristi...jer, istina je da oslobađanje i odgajanje moraju biti sinhronizirani, da se moraju pratiti, a djelovanje mora biti, u ovom slučaju i je, potpuno sljubljeno s Božjom voljom i Božjim planom, koji nam se objavljuju po Kristu... Sveti Jeronim, crkveni naučitelj i pisac, veliki bibličar, teolog, filozof i jezikoslovc, želio je biti kršćaninom, ali je bio raspet između želje i stvarnosti, između svog idealnog i stvarnog ja...u njemu se razbuktala oštra borba između njegova klasično izobražena duha i kršćanski odgojene duše, između zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca, između naravi i milosti... Iskustvo svetaca, poput svetog Jeronima, sklonih istini i savršenstu, trebalo bi poticati sve istinske vjernike, ali i one koji su formalnim obrazovanje postigli više od pukog zadovoljenja apetita sitne duše, na promišljanje o vlastitom životu i stvarnosti u kojoj žive, na preispitivanje važnosti svog životnog puta, jer je od iznimne važnosti znati kuda nam je ići, kako vrijeme provesti i kojem se duhu otvoriti... Nažalost, naša je Crkva siromašna učiteljima svjedocima... svjedočko učiteljstvo ne stječe se samo na sveučilišnim katedrama i u bibliotekama, još manje u seoskim običajima i birtijskim ozračjima, nego u prvome redu na koljenima... Nažalost, osrednje i neodgojene duše, najčešće, onakve kakve dođu na sveučilište, takve ga i napuste...mnoge, ako ne i sve, takve i s ovog svijeta odu... I opet - nažalost, nesavršenost se brani sa svih strana, jer istina je da svima, osim istini, odgovra... |
