Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

četvrtak, 30.12.2004.

Sve vam najbolje želim...

sretna vam bila proslava i cijela godina, nek vam bude baš onako kako si sami želite.
Veliki zagrljaj svima koliko vas ima.
Do sljedećeg čitanja šaljem vam svima veelikuu pusu!

srijeda, 29.12.2004.

Toy story

U ovo doba godine odnosno mjeseca ("one dane u mjesecu") kad pokloni padaju sa svih strana, pa skoro i s neba (kad bi barem tu i tamo pao i pokoji pečeni picek, to bi bilo još bolje!) uvijek se nađem pred dilemom kupiti još jednu igračku djetetu ili ne. Mislim, daleko je ona od toga da je igračke prerasla. S nepunih šest godina (bit će u veljači) još je dovoljno zaigrana da posegne za kakvom lutkom, torbicama i kockicama. Ja sam sklonija kupnji kakvih edukativnih igara ili knjiga, ali djetetu treba priuštiti i kakvu igračku-radi-igračke pa to onda znači kupnja i jednog i drugog!

Ograničit ću se pritom na svoju ulogu u kupnji igračaka, ne spominjući previše druge osobe jer bi ovaj posto inače mogao imati 5 stranica. Ja svoju kćer volim zvati Pametnica, a u ovom slučaju to bi se moglo ilustrirati činjenicom da uvijek zna što hoće i kako i od KOGA to dobiti. Bežični telefon u njenim rukama postaje tako 'oružje' nabavke željenih igračaka i svatko tko pogriješi i postavi pitanje: A što bi ti, zlato, za pod bor/rođendan/sv. Nikolu itd. dobije precizan odgovor, tipa: hoću Barbie kamion sa slastičarnicom, juke boxom, kolačima i automatom za pravljenje sladoleda. Ali toliko velik da Barbie stane na sjedalo iza upravljača. To je čudo parkirano ispod kreveta i već je amortizirano! Priznajem, dobro iskorištena investicija. Kako je prva unuka u obje obitelji, tako su bake dobro provjerenom strategijom zvanom Barbie osiguravale dugi niz darovnih prigoda. Ako se ne varam, a rijetko me zadesi prilika da ih baš brojim, ima ih 6 do 8 komada. E, sad, mogli biste se pitati, kako 6 do 8? Ili šest ili sedam ili osam! Well, mogla bih ja sad nabrajati: Barbie kod frizera, Barbie u trgovini s cipelama, mirišljava Barbie, Barbie običnjača (tzv. default Barbie), Barbie s crnom kosom (nije provjereno da je original) i još par komada, ali nisam sigurna da sam ih sve pobrojala, kao i da neka od brojnih nije na 'posudbi' kod frendice iz vrtića. Jer jučer sam primijetila da je kod nas u kući, pod krevetom, plastični konj u prirodnoj veličini omanjeg ponija s dugom crnom grivom – na posudbi. Tako je vjerojatno i ona Barbie slastičarka negdje u 'pečalbi'.

Ove godine sam nadljudskim umnim vrdanjem uspjela izbjeći kupnju barbikinog dvorca jer brat bratu, od barbikinog frizerskog salona se još nismo oporavili (ne financijski, nego što se tiče spoticanja po sobi, čišćenja brojnih ladica, zdjelica, polica i svih onih dijelova što čine svaki dobrostojeći portabl frizerski salon). Eto, ali... zato smo se ove godine spotakli na novom, vrlo uspješnom produktu industrije igračaka pod nazivom Brats! Brats su, ako nemate djece, jer ako ih imate sigurno dobro znate o čemu pričam, dakle, Brats su lutke visine nekih 30-ak cm, s napadno našminkanim licem i vrlo trendseterskim obilježjima, od odjeće koja slijedi posljednje modne krikove (uske, pripijene hlačice, lepršave minice do guze s gliterom, mrežaste čarape, čupave čizme i šarene štucne), do accessoirea koji se sastoji od nezaobilaznih 'muha' naočala modrih stakala, mobitela, torbe, ruksaka i privjeska za ključeve u istom tonu, a onda vam za kraj još serviraju i šalicu vruće čokolade. Ah, da ne zaboravim, najupečatljivije na lutki - čim ju vidite, sigurno će vam upasti u oči - su njena usta. Predimenzionirano je eufemizam! Vjerujte mi! A ruž sa šljokičastim sjajnim premazom i za 2 nijanse tamnijom olovkom samo potvrđuje onu moju tvrdnju o modnoj osvještenosti! Da, da, već ste dobro zaključili da smo lutku kupili. Ne zato što istu ima njena frendica D. već zato što volim djetetu poklanjati ono što će joj izmamiti osmijeh na lice. I to je uglavnom, što se tiče igračaka, bilo to!
Naime, razlog što ovo pišem upravo je ograničenje koje nastojim postaviti po pitanju kupnje igračaka jer će ih uskoro biti toliko da ćemo se morati iseliti. Užasavam se mogućnosti, a kakvu maštu imam, ništa nije nemoguće, da se jednog dana ta vojska igračaka naprosto digne iz mrtvila i istjera nas iz stana van (a tek smo u njega uselili!).
Evo, samo za primjer: Malena spava u krevetu 190x90. Koliko visoko može biti dijete od 5 godina i 10 mjeseci? Pa, otprilike 110 cm. Dakle, osamdesetak centi u dužinu prekriveno je razno raznim medekima i plišanim životinjama svih fela, jednako kao i onih dvadesetak centimetara s obje strane njena uzglavlja. Najdraže životinje za spavanje svele su se na tek nekoliko komada: jedna patkica Rebeka, tri Miffy (Dick Bruna, za one koji ne znaju!), jedan zec, jedna žaba i mucasta roda koja je stigla iz Strasbourga. Obično zimi malo promijeni repertoar, pa tu uleti još i koji snjegović ili djed Mraz. A Sobek-Bobek je čuvar kreveta (to je onaj veliki smeđi sob iz Ikee s futranim rogovima). Dakle, brojno stanje u krevetu je otprilike jedna životinja na 3 kvadratna cm. Pa si vi računajte.
Problem? Ah, problem se javi svako toliko kad je potrebna moja intervencija u pospremanje sobe i kad odlučimo (jer mi sve odlučujemo demokratski – shatro!) da je potrebno izbaciti višak. Nedavno su se tu uplele bake koje su odlučile od 'smrti' spasiti hrpe plišanih monstruma-to-be tako što će ih posvojiti. Pa sad police u bakinim kućama prekrivaju igračke preko kojih smo se uredno spoticali po dnevnom boravku i šire... A onda ih bake redovito i kupaju i češljaju. Kao malu djecu.
Ne znam samo je li ova sklonost skupljanju igračaka genetski nasljeđena (tipa: ako moj dragi skuplja tave, a ja štošta drugo, o čemu sam već pisala, možda dijete nije krivo, jednostavno ima gen za skupljanje igračaka – zgodna hipoteza, ali bojim se da nema te znanstvene metode koja bi je mogla potvrditi!) ili se možda radi o epidemiji kojom su naprosto zaražena sva djeca u tim godinama?! Ja znam da su blogeri svi redom pametni i obrazovani, pače, iskusni ljudi koji će mi znati odgovoriti na ovu moju dilemu.
Zato jedan zaigrani pozdraf svima!

ponedjeljak, 27.12.2004.

A kako ste vi proveli Božić?

Koliko čestitaka?
Gdje su kuglice i pokloni
jesu li zamotani
ispod 'bora'
i svjetiljke
svijetle li redom ili su razbacane
daj još kolača
pa bakalar
pa i purica sutra
s mlincima
obavijeno oblakom šećera u prahu
i čokolade po prstima...
Na njenom nosiću točka kaladonta
dok stišće svoje meke igračke
knjige se tiho slažu
i pričaju joj priču
trepavicama kao metlicama
sakrila je svoje snene oči
i tone u zvjezdani san
s mjesečevim licem na prozoru.
Darak za njega
razmotava se nježno
i bez riječi
i bez mašne...
Topla je noć bez snijega
uz miris smreke
i baš takav Božić je
za mene najljepši!

srijeda, 22.12.2004.

Zbrčkani zimski haiku plus Jedan

Kristalne noge
Proljetnog vjesnika na
Planinskom suncu.

Snježni dodiri
Na licu djevojčice -
Rumen jabuke.

Labudov prelet:
Na smrznutom jezeru
Ledena sjena.

Snježni tragovi -
Borba ljubavnika pod
Svjetlom mjeseca.

Pahulja roj na
Mačkinoj šapi usred
Mora snijega.

Snijeg na kosi:
Oblaci su spustili
Cjelov nebeski.

I jedan by Porto:

Na mom kaputu
Pahulja Jedinoga
Odaje tajnu.


A ova fotka je mojih ruku djelo (dobro, mog fotića, ali barem priznajte da imam dobro oko ;-)

utorak, 21.12.2004.

Green thumb - PSMTR

Ja sam nepopravljiva ljubiteljica biljaka i cvijeća. Toliko da to ponekad izgleda smiješno i bolesno. Znam ko iz topa ispaliti većinu neuobičajenih (latinskih) naziva ukrasnih biljaka i iako se stalno žalim kako mi već na živce idu te biljke o koje se spotičem svuda po stanu, to baš i nije potpuna istina. Potpuna istina je da meni uvijek možete pokloniti kakvu rijetku ili egzotičnu kućnu biljku i iako ću ja učiniti baš sve da ona NE preživi, ista će se u mom domu osjećati kao u svom (bilo da se radi o Amazonskoj prašumi, afričkim visoravnima, meksičkoj pustinji ili crnogoričnim šumama). I usprkos preklinjanju mojih ukućana koji se o biljke spotiču na svakom koraku, a moja Pametnica ne može vježbati karate na tepihu dnevnog boravka jer je iza prvog ugla čeka posuda s dvije ogromne afričke ljubice, ja se nikako ne uspijevam riješiti svoje opsesije. I stalno pronalazim nove...
I stoga se samoj sebi smijem svaki put kad odem u neki šoping centar u kojem postoji i odjel s kućnim biljkama u koji se zakopam s željom da ih sve ponesem doma. Na stranu to što mi kuća već liči na prašumu i što mi većina biljaka raste ko šašava. Evo, na primjer, uvijek kad mi dođu neki gosti (nebitno kojih godina i spola), iščuđavaju se kako moje afričke ljubice imaju ogromne cvjetove. Onda ja priđem bliže i lakonski odgovorim da to nije ništa čudno jer imaju takve od kad su prvi put procvjetale u mojoj kući. A ja tada na svojoj kralješnici osjetim urokljivo oko i strelice jala kako me probijaju. Kućna srećica (znate to je ona zelena puzavica što ima narančaste kuglice kad cvate, a zovu je i soleiroila) je već odavno ispuzala van granica police na kojoj stoji a listići su joj tako veliki da više nema koristi od ovog deminutiva, sad bi se mogla nazvati i srećetina! Pa sam onda na sveopće oduševljenje mojih ukućana ljetos s Lastova dovukla nekoliko pelcera nekih neobičnih sukulenti čija imena nisam mogla pronaći u knjigama o kućnom bilju koje posjedujem. Kupila sam najveću plitku teglu od terakote koju sam mogla naći i u nju nagruvala nekih 6-7 biljaka: havortiae, aloe vera, novčić drvo (kažu da donosi novac u kuću: oujea, moje je valjda još premalo rastom da bi počelo donositi plodove!), čuvarkuću i slično... Frend mi je savjetovao kakvu zemlju da kupim i otad moje sukulente rastu ko lude... (thanks, Foto!). Sad im je nastamba već malo pretijesna, pa ću ih morati presaditi. No, strpit će se do proljeća. Imam ja i neobičnih primjeraka kućnog bilja kojima proriču vijek trajanja od par mjeseci jer su, kao, jaaakooo osjetljivi. Aha, da... kak da ne! Npr. kroton koji sam od dragog dobila prije skoro 4 godine, ne samo da neće uginut, nego raste kao da smo u njegovoj domovini. Jedno vrijeme su mi tako ljudi o razno-raznim prigodama poklanjali samo biljke a ja sam ih preklinjala da prestanu jer ću uskoro s biljkama morati i spavati (a u krevetu je obično uvijek premalo mjesta!). Svi moji pokušaji nezalijevanja, nebrige, nepričanja i ostalih 'provjerenih' taktika koje su uzrok svih neuspijeha kod uzgoja kućnog bilja kod mene imaju posve suprotan učinak. Kad se moj fikus pumila malo stuži i naheri od zanemarivanja i suhih nogu ja mu kapnem malo vode a on poskoči kao da sam mu dala eliksir života. Tko kaže da se zemlja u teglici ne smije osušiti? Pouzdano znam da su svi moji prijatelji/poznanici/gosti uvjereni kako ja sa svojim biljkama pričam, gnojim ih, prihranjujem, prskam posebnim otopinama preko lišća, njegujem izboje i redovito im presađujem zemlju... a to sve uopće nije istina! Onda sam čula i gluposti tipa da ne smiješ dozvolit da ti netko dira biljku, jer će 'odnijeti' sa sobom njen rast! Je, baš sam primijetila, otišao im rast u vražju... visinu! Najgore je od svega kad dobijem ili kupim tzv. božićnu zvijezdu. Svaka normalna božićna zvijezda traje dva do tri tjedna, crveni se oko blagdana i nakon toga krepa! E, a da ne bi... ove moje su valjda neke izdržljive sorte i ne samo da prezime već na proljeće izrastu barem dvostruko više od prvotne, razlistaju se kao da su čarobne i jesen/zimu dočekaju u punom sjaju. Ja jedino nemam živaca stavljat ih pod crnu vreću ne bi li dobile ponovno crvene brakteje. I potajno se nadam da će uginuti, ali one smutljivice žive i rastu i šire se i, na očigled, uživaju!
I tako jučer gledam u neke krasne žute orhideje (baš kao ova na slici) koje su se u cvjećarnici razgranale na sve strane i sve si planiram kud bih još i to uvalila. Blago-prijekoran pogled mog dragog upozorio me da to ipak ne bi bilo najpametnije... Osim što mi je palo na pamet da još uvijek imam šanse stavit mu to na popis poklona! He, he, he...

četvrtak, 16.12.2004.

Imate i vi ovakve suradnike?

Pozdrav iz Pan-sibirske doline u kojoj je svoje gnijezdo svila zgradica u kojoj je moj ured kao goluždravi ptić koji gladnim kljunom tri puta većim od ostatka tijela svako jutro pijuče dok ga ne zalijem s barem dvije kave. Ovdje duva košava rano izjutra a poslijepodne smrznute kokoši padaju u nesvijest u obližnjim dvorištima. Jutros me zasipalo i nešto bijelih točkica s neba: smiju mi se nebeski bogovi snijega u facu i provociraju me – zaboravila sam rukavice a i nekako mi se moj šal čini tanašnim pred fijukanjem hladne fronte (je, je, baš ko da sam na liniji razgraničenja, neprijatelj nadire ledenim sigama i smrzavajućim dahom). I još mi se Cohen jutros dere: evribadi nouz! Kak zna da mi se i nouz smrzo?! Al se kukac nije smrzo, cijuče jutros ko blesav, a danas su me ostavili malo s mirom (Miro je otišao u drugu firmu radit, odbio poslušnost ;-) pa ja eto kuckam. Kao da se nisam nakuckala u protekla dva-tri dana s tetom Hektikom na ramenima. Gadna je stvar kad te ta teta gleda preko ramena i stalno opominje: eeeek, tipfeler…. eeeek, mogla bi to i malo ljepše oblikovat… eeeek, provjeri ime dotičnog gospodina, jesi li sigurna da se tak preziva….. eeeek, imaš još sat vremena dovršiti propouzl, daj se požuuuuuriiii – skvičanje je jednako škripi davno nepodmazanih i rđavih (a i hrđavih) kočnica nekog zaboravljenog vlaka (ti bokca, tak bi valjda vrištala Plava lokomotiva da ju ponovno upogone!?). Pa mi onda, osim što mi uho otpada od skvičanja, a i oči su mi se osušile od buljenja, stišćem butine jer ne stignem na wc, dođe mi i da uzmem neki MALJ i opalim tetu Hektiku po glavi njenoj buljavoj. No, kako je šansa da promašim obrnuto proporcionalna onoj da u miru dovršim svoj propouzl, ostavljam se malja i zovem u pomoć stričeka Koncentraciju. A on hirovit kako samo usredotočeni znaju biti, malo dođe, pa malo ode. Kaže on meni ucjenjivački: bio bih ti bolji da ugasiš tu divljačku glazbu i da odstraniš kolegu koji ko kvočka stalno nešto zapitkuje. Ah, i ja bih se kolege riješila da mogu, reći ću ja stričeku Koncentriranom, ali… ne ide to… A glazba… pa što je divlje u crvenim ljutim papričicama? Malo čilija zagrije krv, a uz ovakvu naoštrenu zimu komu to ne treba? A ima striček Koncentrirani i zločestog brata blizanca, ime mu je Vrludavi. Vrludavi mi stalno baca bube u uho. Dobro je dok mi ne baci grah: mogao bi mi svašta prekognicirati, a i u toplom i vlažnom okolišu bi grah mogao proklijati – od tog dvoje ne znam što je gore! Vrludavi obično skače uokolo, izvodi svakojake pokrete (pa čak i lascivne), pjeva, recitira, komentira sportsku prognozu (ja ga niš ne razmem), pa i vremensku (to znam i sama), predlaže nestašluke (pa izleti, pa kuhano vino, pa sanjkanje, pa kozmetika i donje rublje…) i sve tako dok ja ne ispalim raketu zvanu 'Evil eye' i pogodim Vrludavog ravno u čelenku. No, žilavo čeljade brzo se povrati i taman kad se ja uljuljkam u izvjesnost njegova mirovanja, on hopa-cupa, poskoči i opet je u formi…
I kako onda da ja radim? S tolikim ljudima u uredu zajedno sa mnom a samo su dva stola? Pa to bi omelo i najmarljivije i najstamenije.
A onda, u onoj tisućinki sekunde kad im svima odvratim pažnju na tren od mene, uhvatim svoj sanjalački pogled kako bludi prema Blogu. Blog je mladac, ma znate ga, znatiželjan i s mnogo Slatkih Tajni (a ja sam nekad i bombone jela!) pa me onako opčarao kako samo ti vješti prpošni muškići znaju. I tako… nedostajao si mi mladiću… evo, vraćam ti se s podužom isprikom, nadam se da ćeš uvažiti.
Tvoja blogerka močvarna!

utorak, 14.12.2004.

Jedan uvod i dva stiha...

Danas sam imala posla da su me prsti zaboljeli a oči mi se zakrvavile... i leđa su mi se zgrbila ko onom pariškom zvonaru. I već sam mislila da ništa od bloga, uspjela sam zaviriti tek na dva-tri mjesta a onda me, kao i obično, ugrizao moj kukac. Ja vam naime imam kukca koji kad me ugrize onda ja bjesomučno lupam po tipkama nakon čega ispadne baš ovo što ćete sada pročitati, pa tko voli...

Jedna kasnouredska...

Dok prsti užurbano love slova
po crnim simbolima
pazi da leđa držiš ravno
oči suze
pogled bježi van
usprkos
vremenu koje neumitno trči
svoj šareni krug
s preprekama.
Mačka -
s prozora me gledaju
dva žuta oka.
Lijeno
nezainteresirano pomiče
rep koji udara meko
o staklo.
Vrijeme je da zauzdam vrijeme
i da zatvorim blještave stranice
s riječima koje bježe.
Još pozdrav i
Pitanja koja odmičem kao muhe
Od sebe.
Prepuštam se hladnom zraku
Čije olovne zube osjećam
Na vršcima prstiju.
I rukavice...


a onda zabrazdim i na 'drugu' stranu:

Sniježna kraljica

Snijeg mi žari lice
Dok mi mičeš kosu
Mekše je od jastuka.
U bijelim iglicama
Spasio si mi ruke
Od smrzavanja.
Igram se sniježne kraljice -
U oko sam ti ubacila krhotinu
Sebe!

ponedjeljak, 13.12.2004.

Maajstoriii, kafica!

Protekla dva tjedna u stanu smo imali radove. Onakve 'fest' radove koji unerede cijelu kuću pa poslije još dva mjeseca čistite preostatke. No, posao je (skoro) gotov. I majstori su se iskazali, čak su pokušali i počistiti iza sebe. Tko meni kriv što je moj i njihov pojam 'čistog' dijametralno suprotan. No… ova priča bi jednostavno bila na temu majstora i da nikada ne znate koga puštate u kuću iliti izgled vara!

Oprostite, velim ja, biste li popili kavu? Ili sok možda? Visoki krupni u crnom puloveru se nahereno okrenuo i prihvatio ponudu. Mlađi kolega odbio je jer imaju puno posla. Treći gospodin sa šiltericom i kvrgavim rukama nije niti čuo. Jutros sam otkrila da ima oštećen sluh. Možda od bušilice. Majstori su cijelo jutro marljivo radili na balkonu i postavljali stolariju, šarafili, bušili, premjeravali… hodali po stanu u svojim velikim cokulama punim razmočene prašine i ostataka od plastike, gume i žbuke. Hodnik je ličio na prašnjavu cestu po kojoj je malo prije projurilo teretno vozilo. Osim prašine koja se kovitlala uz lajsne i komadiće blata, tragovi su bili toliko jasni da je bilo moguće odrediti broj ripni, veličinu i marku cipela. Kad je onaj visoki i krupni okrenuo pogled prema poslu, u oko mi je upao detalj s vunene kape koju je imao navučenu do pola obrva, neki natpis crvenim slovima. Gotovo kao Motley… ma ne, nije moguće… Ovaj je 'striček' bio od onih majstora koji uvijek izgledaju užurbano i zadihano, a zapravo samo gunđaju i malo što naprave. Naprosto stoga što su previše zaokupljeni svojim gunđanjem i prigovaranjem. Uočljivog osobnog stila i stava, već je tri dana bio u istom crnom puloveru i crnoj pletenoj kapi koju je nabio na lice tako da je izgledalo kao da ide u pljačku a ne postavljati stolariju!

Ivek, pada kiša, nebumo više delali, Ivek… jelda da nebumo. Istančano žensko uho (moje!), čulo je (svakidašnju) jadikovku kroz zatvorena vrata i buku radova. Ma, dajte, Štef, pa ne pada tak jako, dajte da to završimo pa ljudima to zatvorimo. Dajte, bumo prije gotovi pa idemo dime! Tako je zborio Ivek! Štef je svejednako gunđajući gurao svoj pivski trbuh daleko ispred sebe noseći bušilicu na drugi balkon. Treba postaviti nadstrešnicu. Iiiiveeeek! daj mi donesi te lojtre, daj… kaj čekaš!? Ivek je postavio ljestve i kroz koju minutu velikotrbušni Štef je 'drilao' kroz beton rupe za pričvrstiti nosače. Kad odjednom, poskočila sam sa svog mjesta za računalom gdje sam se bezuspješno cijelo jutro pokušavala usredotočiti na posao koji moram zgotoviti. Kaaaboonnnggg! Repertoar psovki koji je uslijedio nakon zvučne senzacije ispadanja bušilice s otprilike 2,5 metra visine ne bih ponavljala jer mislim da bi me blogovska policija upozorila na neprimjeren sadržaj (možda bi mi uvjetovali da mogu postati samo iza 22h, kad 'mala djeca' odu na spavanje ;-). Psovke su trajale sljedećih pet minuta, sve dok je majstor pažljivo kotrljao svoj trbuh po prečkama ljestava dolje, pa ponovo gore! Bušilica je ponovno započela svoje zujajuće urlikanje, a ja sam ostala sjediti poluotvorenih usta umirući u sebi od smijeha: na kapi su crvenim koncem izvezena slova vrištala Motley Crue! Iako se meni činilo da 50-godišnji Štef uz pivu sigurno radije trusi Ravnicu i Ja se konja bojim te Magazinsku Danijelu ili možda čak Koloniju, po kapi i crnom puloveru bi mu se reklo da je fan dugolasaca iz Motley Crua (jel ti još postoje? pitala sam se ja svojim anti-heavy-metal mozgom). A onda mi je polako iz primozga pristigao podataka da je Pamelin bivši muž Tommy Lee član te grupe (ili je barem bio). Svakim trenutkom cijela je slika majstora s bušilicom, crvenog nosa i ogromnog trbuha postajala sve komičnijom, kako su se na nju lijepile konotacije vezane za natpis na kapi. Iiiiivek, proderao se obožavatelj Tommya Leea, daj mi donesi one tiple s poda…

Sutradan sam ih dočekala u 8h i gotovo prasnula u smijeh: Štef je imao drugu kapu, crnu i vunenu kao i dan prije, ali je ovaj puta naziv bio izvezen goticom! Kako je nekoliko puta bio okrenut meni leđima a i porub je na kapi bio tek friško namješten, mogla sam jasno raspoznati: Motorhead! I da bi riječ rekla: fin gospon, napravio je svoj posao bez zamjerke, niti jednom gestom niti kretnjom nije pokazao skriva li ispod kape dugu grivu i 'masira' li doma ženu i djecu dernjavom zakovicama opasanih metalaca. Ja bih mu sa sigurnošću (ma ruku u vatru) prišila obožavanje 'pevaljki' seoskih zabava u vatrogasnom domu! Kad ono...

Eto, tko kaže da vam i s majstorima ne može biti zabavno!

četvrtak, 09.12.2004.

Ja bih snijeg - haiku

Mirisno jutro
S rukama u džepu
Snijeg sanjam.

Kvrgave jele
Očekujući snijeg
Gledaju u vis.

Smrznuta zemlja-
Stari orah miluje
Ledene prste.

Na hrpi hrena
Nakostriješilo se
Zeleno lišće.

Plava ledena
Ploča – putuje inje
Po valićima.

srijeda, 08.12.2004.

Vjerujemo li svi u istog B(l)oga?

Evo, kad čovjek nema ideje za vlastiti post, prodiše malo kroz blogove i naleti na mušice koje mu se gmizavo uvuku među uši i tamo letaju... letaju, zuje... ko blesave. Pa onda čovjek, koji je u ovom slučaju žena u dugoj suknji dugim noktom sprema pramen iza uha nastojeći potuči te muhetine... Umjesto toga, kroz prste joj proviruje tipkovnica i naslađuje se njenom nemoći odolijevanja napasti zvanoj... pisanje.
Lijepo je rekao Kemo: kome pisanje nije strano (ili tako nekako, neka mi Kemo oprosti na ovom manjkavom prijenosu misli, pišem u žurbi)... i stoga se ja ovdje neznanstveno pridružujem znanstvenoj raspravi o tome ŠTO je Blog.

Je li blog znanstvena činjenica, novosklepani pojam u kakvom debelom rječniku tankih listova i sitnih slova ili tek moja virtualna bilježnica u koju pišem kad me neki kamenčić nažulja ispod silnih perina... maybe. Jesu li moji tekstovi kvalitetni i je li dokaz njihove kvalitete podivljali ples brojčanika ili pak dužina i količina komentara.... tko će ga znati. Je li možda ovo jedna velika tulumara u kojoj kad čovjek uđe prvo ništa ne vidi, onda je bučno, zadimljeno i zagušljivo, pa počne obilaziti grupice onih koji su tu došli prije njega i ostavljati nešto svojih misli, osmijeha... nadajući da će se nekome svidjeti i da će se netko za njim ogledati ili je možda stol na kojemu ima hrpa kolačića... (evo desno piše: kolačića ovdje ima na pretek, ja svako malo otkrivam nove okuse!)… mejbi – bejbi!

Ja vam o blogu imam za reći samo ovo (drži me neko nabrajanje u posljednje vrijeme):

- Ovdje ima predivnih ljudi s predivnim dušama koje inače nikada ne bih srela jer prebrzo živim.

- Ovdje ima odličnih tekstova nad kojima se zamislim ili jednostavno uživam srčući svaku riječ pa onda oblizujući i između (kao kad jedete školjke, i prste treba oblizati!)

- Ovdje sam komunicirala s ljudima koji su me svojim komentarima, inteligentnim kvrckanjem svojih vijuga ili idejama nasmijali do suza (a ja se ipak najvolem smijati ;-)

- Ovdje sam našla čulne i putene tekstove, mudru erotiku i tople snove... na način koji mi je ostavio žmarce na kičmi (a da se ne moram zbog toga crvenit u javnosti!) – što se uvijek dobro odražava na toplinu mojih plahti ;-)

- Ovdje mi misli i osmijehe ostavljaju ljudi koje nikada nisam niti nikada neću (ili barem njih 99%) vidjeti niti upoznati i da me sad svi filozofi i mudraci uvjeravaju da to ništa ne znači, meni se usne razvuku u taj isti nahereni smiješak, pa se čak mogu uloviti i da namigujem – evo ovako ;-))

- Ovdje (e, sad već postajem patetična – pfuj, bljak! ;-) dođem kad hoću provirit u tuđe misli i tuđe snove jer svi mi ovdje pomalo sanjamo, maštamo i fantaziramo i jedni druge pritom b(l)ogovski ohrabrujemo... a najviše kad imam potrebu svoju napisanu zbilju nekome ponudit na trganje – da si svatko otrgne od toga kao komad od pogače, što mu paše.

- Hoćete sad i malo istine, onako iz dubine: umišljam si da tu i tamo znam složiti u smislenu, ili čak lijepu, ili možda i zanimljivu cjelinu koju suvislu rečenicu ili stih i tražim odobravanje i pohvale. Da, pišem za sebe i iz sebe, ali bilo bi prokleto licemjerno reći da me ne vesele dobrohotni komentari i pljeskanje ručicama.

- Još jedna istina: obožavam ljude i njihove posebnosti, sklona sam čudnima i izvitoperenima, onima rijetkima, Marsovancima, udarenima, naherenima, zgužvanima, pomaknutima... da ne duljim. Ovo je mjesto gdje takovih ima... kolko ono... preko 10 000. A dovoljan je jedan klik i već sam blizu toj osobi koliko blizu na klik miša možeš biti, a možeš... jer te riješi dišu i mirišu na nas...

- I što veli Udo: jedino će račun biti problem kad tri promotivna adsl-mjeseca isteknu ;-)

- Ah da... zaboravih: i konačno je moj dragi naučio što znače ovi smajlići :-)

utorak, 07.12.2004.

Okus...

Kroz kosu mi plaze
Mravi
Osjećam
Kako se vlasi razmiču
Smijem se iz trbuha
I stihove stavljam u mikser
Cijedim sok:
U jednu stranu odlaze mirisni
U drugu posudu cijede se puteni
U trećoj su jabuke pomiješane s dječjim smijehom
Iz sokovnika ispadaju
Neke zamršene
Riječi
Okusa…
Ti mi radije reci…

ponedjeljak, 06.12.2004.

New year's resolution – yeah right!

Danas nemam neku suvislu ideju o temi, ali, kao što obično to kod mene biva, počnem pisati od jedne misli, pa na kraju odmotam njih 36. Tko zna kamo će me ova slova danas odvesti – trebalo je biti nešto o darivanju i željama!

Muči me zapravo nešto drugo u ovo štogod-to-značilo 'vrijeme darivanja' i panika oko dječjih pitanja i želja, pisama djedu Mrazu, čišćenja čizmica, kićenja drvceta i suludog stampeda šopingiranja. I ak ste mislili da ću vam ja sad popovat o istinskoj naravi Božića i darivanja, grdno ste se zeznili. Ne pada mi na pamet raspravljati do unedogled o potrošačkom društvu, zakonu tržišne ekonomije, ideološkim i religijskim, pače, moralnim pitanjima i dvojbama, odgojnim metodama i dobrobiti naše djece i tako tomu to (opet predugačak uvod, al kaj bi vam ja!)… a da ne kažem o financijskim posljedicama, prezaduženosti prosječnoga Rvata, kreditnim sposobnostima i slično (kao da ja imam o tome pojma!).

Već bih ja radije o ovome: novogodišnje odluke! Običaj je poznat iz Jameričkih filmova i sitkoma da se oko Nove radi neka lista želje/obećanja/zavjeta/nečega sve ono u stilu: u sljedećoj godini ću smršaviti 15 kila, neću kupiti 30 pari cipela, mužiću ću češće dati pusu i pohvaliti ga, igrat ću se s djetetom u blatu i kupiti mu novi bicikl, neću zaboraviti mamin rođendan (a ni svekrvin – jao i pomagaj!) i redovito i na vrijeme ću se javljati svojim prijateljima. Eh, kad bi sve bilo po nekom redu i pravilu, onda bismo pri kraju te godine napravili i nešto za što su mi rekli da matematičari zovu Summa summarum (ilitiga nešto kao procjena uspješnosti!). Zašto to nitko ne radi, tema je nekog traktata, a kako traktate nitko ne voli čitati… I kako su ti 'zavjeti' obično u samom startu toliko nerealni da ta njihova značajka a priori opravdava svako izjalovljenje, onda nije ni čudo što su liste prepune velikih brojki i apsoluta. A da ne ostanem dužna, evo ukratko i mog popisa, koji se po potrebi može proširiti… možda bude i nastavaka do kraja godine!

1. Više neću piti kavu ujutro jer me od nje boli želudac (samo ne znam kako ću onda istjerati krmelje van iz očiju!).
2. Svaki put kad moj dragi skuha ručak pohvalit ću ga (još nisam odlučila odnosi li se to i na situacije kad mu zagori meso ili kad zaboravi posoliti rižu?!)
3. Svaki dan ću skuhati nešto za jelo (kao M. Belucci u onom filmu kad svaki dan 'kuha' mužu gulaš kojega donosi iz obližnje gostionice ;-)
4. Planirat ću unaprijed sve svoje poslove i njihova izvršavanja da mi se ne dogodi da sve radim u zadnji čas! (jel pali izgovor da to jednostavno nije u mojoj prirodi?!)
5. Neću jesti nad tipkovnicom (a gdje?)
6. Čistit ću redovito stol od starih papira, porukica od prije mjesec dana i zabilješki koje više ništ ne znače (e da mi je to vidjet!).
7. Isto s Inboxom (e, to neću vidjet!)
8. Neću zaboravit svekrvin rođendan (kupiti najdeblji crveni marker i označiti pet dana unaprijed na kalendaru tiskanim slovima: ATTENTION!!!)
9. Kad dođem u krevet dragom koji već odavno hrče, ja ću ga probuditi (nema komentara ;-))
10. S razumijevanjem i pažnjom slušati i sudjelovati u razgovoru o prednostima i isplativosti nove Honde nešto-nešto o kojoj sanja moj dragi (upisujem tečaj glume!)
11. Neću gunđat ujutro kad se moram rano probudit (nisam sigurna koji tečaj bih za ovo morala upisati!)
12. Vodit ću dijete redovito u kazalište koje mi je od kuće udaljeno barem 500 metara (neš ti udaljenosti!).
13. Neću maltretirat kćer da mora jesti povrće i voće (tj. koristit ću se svim dostupnim prevarama u obliku krem juha i svježe istisnutih sokova ne bih li zavarala svoju Pametnicu – teško da će mi to uspjeti, ali… ljudski je nadati se!)
14. Neću se svađat s televizorom i radio emisijama kao da su preda mnom žive osobe (dakle, iz programa izbacujem sve konfliktne emisije ili one u kojima sudjeluju takve osobe – teško!)
15. Smanjit ću ovisnost o blogu tako mi Bloga! (aauuuuu, što lažem!)
16. Neću propustiti niti jedan termin aerobika (jel tko vidio da mi je zatitrala lijeva vjeđa?)
17. Smanjit ću račun na Amexu (jednako kao pod 15! ;-)
i…
Pozivam sad sve moje blog-čitatelje da dodaju koji svoj u ovom revijskom tonu!

petak, 03.12.2004.

Dođi...

Kucam po rubovima stvarnosti
Željela bih ih okrhnuti
Noktom
Kao neku slatku glazuru
Ispod koje sigurno leži
Neizvjesnost
I neizmjernost
Bez granica
Vjetar mi fijuče
Ispod trepavica
Gledam u kišne kapi
Koje se rasprskavaju
Čineći
Malo svjetlo u mojoj glavi
I na jeziku
Hladan dodir oštrice
Kojom param sliku
Neba
Tražim… tražim…
Mirise
Trnce
Grč
Propuh
Obamrlost
Malu smrt
Bez kraja… dođi!

četvrtak, 02.12.2004.

Tramvajska smijačica

Dogodi mi se ponekad da se kao jutros osjećam prazno, zgužvano, ispuhano i pomalo neveselo. Onako, bez nekog konkretnog povoda, kao kad vam se čini da je sve mlitavo i da nosite neki teret na plećima pa ste se savili ko vrba k vodi. Nekoliko posljednjih noći nisam baš spavala (eh, da barem mogu reći da sam imala neki pošteni razlog), već zbog… tko bi ga znao… a ujutro se dižem jako rano, prerano (i nikad to neću prestat spominjat iako već svima idem na živce s tim gunđanjem oko ranog dizanja).
Ponekad se ujutro niti ne volim gledati u ogledalo, a kad se šminkam ionako obično žmirim barem na jedno oko ;-)

A kad me takvo raspoloženje hvata onda u tramvaju sjedim s knjigom iako se ne mogu baš dobro usredotočiti i zirkam kroz polusnene oči van… e, u takvim trenucima mi fali komp jer mi padaju na pamet svakakve zamisli… odjednom recimo ne čujem u tramvaju žamor niti teško disanje iza sebe već žubor vode (ajde, da vidim sad tko će mi se nasmijati!), ili recimo ne čujem narodnjake iz slušalica nekog srednjoškolskog klinca već čujem… čujem… neke pastoralne zvukove poput stada ovaca koje pretrčava cesticu ili zvona oko vrata krave (khm – nategnuto, ali… dajte, sudjelujte…) onda… na cesti ne vidim ljude već samo hodajuće kapute… rukave bez udova, kape ispod kojih nema lica niti kose… (u tom mi trenutku pobjegne koji smiješak jer daj si vi zamislite kak cipele same hodaju po cesti a iznad njih lamaće minica i kratka jaknica, koja je utegnuta izašla ispod stroja za šivanje, a rukav u džepu…) pa šljap, šljap patkastih čizmica po mokrom pločniku… onda se vozimo dalje, i nakon trgača se tramvaj lijepo isprazni.
A znamo svi da se prazni tramvaj ljulja, pa si ja onda lijepo zamislim da se vozim na katamaranu, na gornjem katu i gledam kako onaj tamo mornar pričvršćuje pojas za spašavanje. Draškovićeva tramvajska stanica i ja sam već u moru, katamaran je naletio na… na… neku morsku neman (nemojte sad cjepidlačit, može biti i zalutali kit) i svi smo popadali u more, a meni je na umu samo to kako su sve moje stvari, zajedno s jendomjesečnom zalihom gorke lindt čokolade sad otišle u nepovrat na morsko dno! No, da ne kažem da me sreća ne prati, s druge strane katamarana koji se izvrnuo na bok i lagano tone izranja Moj mornar sa zamotuljkom koji se crno cijedi po njegovim prstima – čija je ovo čokolada, dere se on! I onda ni pet ni šest nego jedanaest i već sam na rivi u nekom kafiću, spasili nas i izvukli van, ja jedem sladoled i pržim se na suncu. Kako sam junački iz mora izvukla dvije poluonesviještene bakice čeka me nagrada od precednika: recimo… recimo… novopreuređena kuća za odmor na otoku po mojoj želji… a sunce prži…. prži… sve dok ne skužim da mi se zapravo prži noga na tramvajskoj grijalici…

I onda mene moj dragi pita: pa dobro kako ti padnu na pamet onakve stvari koje pišeš po blogu? Neki dan me to pitao tri puta… Evo, dušo… tako ti to izgleda, otprilike…

srijeda, 01.12.2004.

OGLASI

Staro ruinirano pročelje hitno traži skrbnog vlasnika koji bi mu organizirao popravak. Šifra: hitrost glavu čuva.

Novoizgrađen Treći kat na Trešnjevci (bez balkona) boluje od zemljišnoknjižne boljke. Imaocu pravnog lijeka slijedi nagrada jer će u suprotnom rečeni Treći poduzeti mjere javnog samo-uništenja. Cijenjene ponude pod šifrom: vidi bilbord!

Sjajan i nov, još malo nedovršen, nejasnog financijskog traga i slabo posjećen, Stadion Maksimirijana, traži konstruktore koji bi njegovim tribinama dali novi sjaj, a pučanstvu kruha i igara. Šifra: moju travu treba gaziti!

Par novih nerabljenih žmigavaca traži četverokotačnog udomitelja koji bi ih redovito upotrebljavao. Nama treba samo malo pažnje i nova žaruljica. Šifra: skrećemo s puta.

Hrpa požutjelog lišća s desne strane breze hitno traži dozvolu za padanje. Cijenjene ponude gospona Mraza pod broj… Napomena: dobro podnosimo grablje i usisivač!

Gospođa Mliječna Krava hitno traži trave zelene i čistu staju u kojoj bi vlasniku redovito davala mlijeko i miješala jogurt. Šifra: Seve je zakon!

Oblak pun snijega traži dozvolu za izbacivanje svog tereta. Kvalitetno i temeljito prekrivam usjeve na oranicama i proizvodim prvoklasnu bljuzgu na gradskim ulicama. Pahuljice isporučujem u dvije varijacije: maštovito dizajnirane i plain. Šifra: bijele koke!

Nagradna igra s fondom dobitaka od 10 kuna i automobilima made in Tadjikistan hitno traži dnevne novine u kojima bi zavodila optimiste. Šifra: Plati pa igraj!

Tajni agent toliko tajan da nije niti znao da je agent umoljava poštenog nalaznika da mu vrati njegovu tajnost. Nagrada slijedi. Samo ozbiljne ponude pod šifrom: Obavijen velom!

Prometni udes s razbijenim staklima traži pola kile zdravog razuma. Sudionici ne dolaze u obzir. Šifra: Udri jače, manijače!

Gledam u kavu, jeftino. Gledam u talog od kave, još jeftinije. Iskusna baba vračara gata i na gatalinke, grah i na listiće čaja. Šifra: Grah nikada ne pada daleko od mahune!

Diplomirani bedak traži posao u državnoj upravi, preko veze. Čist, uredan, neradišan, lijen i tup, spreman na neučenje i zabušavanje. Molim da me nikako ne stavljate u sobu s kolegama koji marljivo rade i trude se, iskusnima, inteligentnima, obrazovanima i spremnima na daljnje usavršavanje. Tražim sva prava, ne izvršavam obveze. Šifra: Trebam i parkirno mjesto.

Majstor VSS vrši sve popravke po kući, neuredno i šlampavo. Ne dolazim na vrijeme, odgađam rokove, sfušam sve po spisku i ostavljam krasan nered. Napomena: Skup ko šafran.

Profesionalna laž podala bi se prvom političaru za malu naknadu. Izgledam kao prava, u mene svi odmah povjeruju, a osobito novinari. Napomena: Za jednokratnu uporabu!

<	prosinac, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)