Dogodi mi se ponekad da se kao jutros osjećam prazno, zgužvano, ispuhano i pomalo neveselo. Onako, bez nekog konkretnog povoda, kao kad vam se čini da je sve mlitavo i da nosite neki teret na plećima pa ste se savili ko vrba k vodi. Nekoliko posljednjih noći nisam baš spavala (eh, da barem mogu reći da sam imala neki pošteni razlog), već zbog… tko bi ga znao… a ujutro se dižem jako rano, prerano (i nikad to neću prestat spominjat iako već svima idem na živce s tim gunđanjem oko ranog dizanja).
Ponekad se ujutro niti ne volim gledati u ogledalo, a kad se šminkam ionako obično žmirim barem na jedno oko ;-)
A kad me takvo raspoloženje hvata onda u tramvaju sjedim s knjigom iako se ne mogu baš dobro usredotočiti i zirkam kroz polusnene oči van… e, u takvim trenucima mi fali komp jer mi padaju na pamet svakakve zamisli… odjednom recimo ne čujem u tramvaju žamor niti teško disanje iza sebe već žubor vode (ajde, da vidim sad tko će mi se nasmijati!), ili recimo ne čujem narodnjake iz slušalica nekog srednjoškolskog klinca već čujem… čujem… neke pastoralne zvukove poput stada ovaca koje pretrčava cesticu ili zvona oko vrata krave (khm – nategnuto, ali… dajte, sudjelujte…) onda… na cesti ne vidim ljude već samo hodajuće kapute… rukave bez udova, kape ispod kojih nema lica niti kose… (u tom mi trenutku pobjegne koji smiješak jer daj si vi zamislite kak cipele same hodaju po cesti a iznad njih lamaće minica i kratka jaknica, koja je utegnuta izašla ispod stroja za šivanje, a rukav u džepu…) pa šljap, šljap patkastih čizmica po mokrom pločniku… onda se vozimo dalje, i nakon trgača se tramvaj lijepo isprazni.
A znamo svi da se prazni tramvaj ljulja, pa si ja onda lijepo zamislim da se vozim na katamaranu, na gornjem katu i gledam kako onaj tamo mornar pričvršćuje pojas za spašavanje. Draškovićeva tramvajska stanica i ja sam već u moru, katamaran je naletio na… na… neku morsku neman (nemojte sad cjepidlačit, može biti i zalutali kit) i svi smo popadali u more, a meni je na umu samo to kako su sve moje stvari, zajedno s jendomjesečnom zalihom gorke lindt čokolade sad otišle u nepovrat na morsko dno! No, da ne kažem da me sreća ne prati, s druge strane katamarana koji se izvrnuo na bok i lagano tone izranja Moj mornar sa zamotuljkom koji se crno cijedi po njegovim prstima – čija je ovo čokolada, dere se on! I onda ni pet ni šest nego jedanaest i već sam na rivi u nekom kafiću, spasili nas i izvukli van, ja jedem sladoled i pržim se na suncu. Kako sam junački iz mora izvukla dvije poluonesviještene bakice čeka me nagrada od precednika: recimo… recimo… novopreuređena kuća za odmor na otoku po mojoj želji… a sunce prži…. prži… sve dok ne skužim da mi se zapravo prži noga na tramvajskoj grijalici…
I onda mene moj dragi pita: pa dobro kako ti padnu na pamet onakve stvari koje pišeš po blogu? Neki dan me to pitao tri puta… Evo, dušo… tako ti to izgleda, otprilike…
Post je objavljen 02.12.2004. u 11:01 sati.