Pozdrav iz Pan-sibirske doline u kojoj je svoje gnijezdo svila zgradica u kojoj je moj ured kao goluždravi ptić koji gladnim kljunom tri puta većim od ostatka tijela svako jutro pijuče dok ga ne zalijem s barem dvije kave. Ovdje duva košava rano izjutra a poslijepodne smrznute kokoši padaju u nesvijest u obližnjim dvorištima. Jutros me zasipalo i nešto bijelih točkica s neba: smiju mi se nebeski bogovi snijega u facu i provociraju me – zaboravila sam rukavice a i nekako mi se moj šal čini tanašnim pred fijukanjem hladne fronte (je, je, baš ko da sam na liniji razgraničenja, neprijatelj nadire ledenim sigama i smrzavajućim dahom). I još mi se Cohen jutros dere: evribadi nouz! Kak zna da mi se i nouz smrzo?! Al se kukac nije smrzo, cijuče jutros ko blesav, a danas su me ostavili malo s mirom (Miro je otišao u drugu firmu radit, odbio poslušnost ;-) pa ja eto kuckam. Kao da se nisam nakuckala u protekla dva-tri dana s tetom Hektikom na ramenima. Gadna je stvar kad te ta teta gleda preko ramena i stalno opominje: eeeek, tipfeler…. eeeek, mogla bi to i malo ljepše oblikovat… eeeek, provjeri ime dotičnog gospodina, jesi li sigurna da se tak preziva….. eeeek, imaš još sat vremena dovršiti propouzl, daj se požuuuuuriiii – skvičanje je jednako škripi davno nepodmazanih i rđavih (a i hrđavih) kočnica nekog zaboravljenog vlaka (ti bokca, tak bi valjda vrištala Plava lokomotiva da ju ponovno upogone!?). Pa mi onda, osim što mi uho otpada od skvičanja, a i oči su mi se osušile od buljenja, stišćem butine jer ne stignem na wc, dođe mi i da uzmem neki MALJ i opalim tetu Hektiku po glavi njenoj buljavoj. No, kako je šansa da promašim obrnuto proporcionalna onoj da u miru dovršim svoj propouzl, ostavljam se malja i zovem u pomoć stričeka Koncentraciju. A on hirovit kako samo usredotočeni znaju biti, malo dođe, pa malo ode. Kaže on meni ucjenjivački: bio bih ti bolji da ugasiš tu divljačku glazbu i da odstraniš kolegu koji ko kvočka stalno nešto zapitkuje. Ah, i ja bih se kolege riješila da mogu, reći ću ja stričeku Koncentriranom, ali… ne ide to… A glazba… pa što je divlje u crvenim ljutim papričicama? Malo čilija zagrije krv, a uz ovakvu naoštrenu zimu komu to ne treba? A ima striček Koncentrirani i zločestog brata blizanca, ime mu je Vrludavi. Vrludavi mi stalno baca bube u uho. Dobro je dok mi ne baci grah: mogao bi mi svašta prekognicirati, a i u toplom i vlažnom okolišu bi grah mogao proklijati – od tog dvoje ne znam što je gore! Vrludavi obično skače uokolo, izvodi svakojake pokrete (pa čak i lascivne), pjeva, recitira, komentira sportsku prognozu (ja ga niš ne razmem), pa i vremensku (to znam i sama), predlaže nestašluke (pa izleti, pa kuhano vino, pa sanjkanje, pa kozmetika i donje rublje…) i sve tako dok ja ne ispalim raketu zvanu 'Evil eye' i pogodim Vrludavog ravno u čelenku. No, žilavo čeljade brzo se povrati i taman kad se ja uljuljkam u izvjesnost njegova mirovanja, on hopa-cupa, poskoči i opet je u formi…
I kako onda da ja radim? S tolikim ljudima u uredu zajedno sa mnom a samo su dva stola? Pa to bi omelo i najmarljivije i najstamenije.
A onda, u onoj tisućinki sekunde kad im svima odvratim pažnju na tren od mene, uhvatim svoj sanjalački pogled kako bludi prema Blogu. Blog je mladac, ma znate ga, znatiželjan i s mnogo Slatkih Tajni (a ja sam nekad i bombone jela!) pa me onako opčarao kako samo ti vješti prpošni muškići znaju. I tako… nedostajao si mi mladiću… evo, vraćam ti se s podužom isprikom, nadam se da ćeš uvažiti.
Tvoja blogerka močvarna!
Post je objavljen 16.12.2004. u 10:30 sati.