27.04.2009., ponedjeljak
Još jedan Uskrs na Jankovcu
    Kad se puno događaja nagomila, ne znam otkud bih krenuo opisivati što sve radim i čime se bavim ovih dana. U obilju sekiracija, obveza, i još nerealiziranih zadanih poslova, ako se želi čovjek malo opustiti, onda treba sve baciti u stranu. To ću i napraviti, i povesti vas opet na Jankovac gdje su (ako niste znali) ovih dana mladim lišćem izlistale šume, a moja mala obiteljska ekipa bila „u viziti“ baš za naš katolički Uskrs. Naslušah se uoči Uskrsa lamentiranja o tome koja je metaforika tog blagdana, primjerice: nova nada, buđenje, pobjeda života nad smrti, novo rađanje života,… Mi ljudi tako zaokupljeni problemima i krizama koje su oduvijek u našim glavama, otrgli smo se od normalne prirode i zatvorili se u svoje uglavnom smrdljive prostore prepune najnovijih tehnoloških izuma koji nam naizgled vrlo lako nude mnoga zadovoljstva. I hrana nam je u veselim pakiranjima, prijevozna sredstva sjajna, predmeti koji govore o društvenom prestižu gotovo neminovni, a toliko smo željni i potvrde društvenog okruženja o tome kako smo uspješni, po mogućnosti nezamjenljivi, tako važni i potrebni. Da li smo to doista? Pa naravno da nismo. Potrebni smo svojim najbližima, a i oni nama a sve je ostalo igra i što bi rekli „cirkus za mase“. Volim utonuti u mlado proljetno zelenilo svim čulima, pa osjetiti miris vlage na ušću izvora i hladnoću u sjeni stoljetnih stabala. Volim vidjeti cvijet kraj potoka na početku izvora, kao praiskonsku ljepotu koju velike rijeke i mora preuzimaju kao najvažniju prevrijednu ostavštinu. Volim čuti glasanje šumskih ptica daleko od ljudskih naselja ili dodirnuti trave pored jezera. Ima još puno toga što se ne da opisati nego se samo upija i sprema u ladice sjećanja, da se ima kad zatreba. Imam dojam da nas se divlje zvijeri s pravom klone i zaziru od nas jer smo opasni za njih i sebe, tek nam ostave tragove na šumskim stazama, kao dokaz da postoje i da nas promatraju. Mi smo dobili što smo htjeli, mir i odmor, zajedništvo, osmjeh i umor od hodanja i pentranja. Valjda sam jedino ja toga dana po Jankovcu drkljačio mali prijenosni frižider sa pićem i sendvičima. I to je bilo baš simpatično. Netko s nečim bilda, a ja s frižiderčićem. Ne daj Bože gladi (ostalo smo već više-manje doživjeli i preživjeli). |
07.04.2009., utorak
Zatopljenje
  Evo me opet nakon dužeg vremena, jer me posao baca na sve strane, pa sam tako ovih dana 2 i pol dana proveo u Vukovaru (vidi ti mene, iz NG u VU kao Sanader). Kao i uvijek zatrpao sam se i dodatnim poslovima očekujući od toga barem skroman dodatni prihod, ali recesija je kažu, pa svi pokušavaju eskivirati kad treba platiti (svi bi džabe, ali nema džabe ni u stare babe). Dakle u Vukovaru sam (po tko zna koji put) malo meditirao šećući kraj Dunava i Vuke, a i nasjedio se do bola u kičmi slušajući brojna stručna predavanja i gledajući prezentacije u power point-u. Tema je bila prekogranična suradnja i korištenje pred-pristupnih fondova EU. Bile su tu kolege iz BiH i Srbije i kao i uvijek u „sudaru svjetova“ bilo je zaziranja i nelagode, ali i iskrenih otvorenih razgovora, šala. Mladi nadobudni novinar sa Radio Beograda osjetio je liderski poriv (nimalo iznenađujuće) pa je htio realizirati nekakvu ideju uparivanja medija odnosno suradnika ali to „nije pilo vodu“. Bilo je tu puno vrlo iskusnih novinara, urednika, direktora i vlasnika medija koji su uglavnom bili nenametljivi. S kolegom (Bošnjakom) iz Velike Kladuše i Srbinom iz Karlovca popih piće i lamentirah o raznim temama. Od svega najljepše je bio trenutak pokazivanja fotografija naših sinova koje čuvamo na ekranima naših mobitela. Od kolega iz BiH doznali smo više detalja o tome kako se Ćiro Blažević iz Hrvata pretvorio u najžešćeg Bošnjaka te kako „valja bisere“ na pressicama i zbog svoje popularnosti bllokira cestovni promet u nekim kvartovima Sarajeva (gdje god se pojavi). Pao je i dobar vic: Mujo:“Fato gdje su nam djeca?“ Fata: „Na engleskom.“ Mujo: „Where are the children?“ Trebao mi je baš koji dan odmora, ali nisam se baš nešto stigao odmoriti. Vukovar mi uvijek servira niz simbola: jata mojih plavih prijatelja divljih golubova nadohvat ruke (bio sam u sobi 403 hotela „Dunav“), crne mačke koje se smucaju uokolo, tek posađene sadnice cvijeća, Križ na ušću kraj kojeg uvijek zastanem i pomolim se za ljude koji su u teškim mukama ondje stradavali, čudne znakovite snove i buđenja u kasni noćni sat, smrdljivog Martina na zavjesi, sidro na obali, zaljubljeni par na obali velike rijeke, vojne odore na bolesnim ljudima, čudne pjesme u birtijama, Sunce koje je otjeralo oblake zime, mudrog hotelskog barmena koji je uvijek spreman počastiti kavom (ne naplatiti) i „ošecovati“ tko je kakav čovjek. Trebao bih sada ići i u Sarajevo i Beograd. Nadam se da ću i tamo poći, sad kad je skroz otoplilo. |
| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr