Marketing
Još jedan Uskrs na Jankovcu
Kad se puno događaja nagomila, ne znam otkud bih krenuo opisivati što sve radim i čime se bavim ovih dana. U obilju sekiracija, obveza, i još nerealiziranih zadanih poslova, ako se želi čovjek malo opustiti, onda treba sve baciti u stranu. To ću i napraviti, i povesti vas opet na Jankovac gdje su (ako niste znali) ovih dana mladim lišćem izlistale šume, a moja mala obiteljska ekipa bila „u viziti“ baš za naš katolički Uskrs. Naslušah se uoči Uskrsa lamentiranja o tome koja je metaforika tog blagdana, primjerice: nova nada, buđenje, pobjeda života nad smrti, novo rađanje života,… Mi ljudi tako zaokupljeni problemima i krizama koje su oduvijek u našim glavama, otrgli smo se od normalne prirode i zatvorili se u svoje uglavnom smrdljive prostore prepune najnovijih tehnoloških izuma koji nam naizgled vrlo lako nude mnoga zadovoljstva. I hrana nam je u veselim pakiranjima, prijevozna sredstva sjajna, predmeti koji govore o društvenom prestižu gotovo neminovni, a toliko smo željni i potvrde društvenog okruženja o tome kako smo uspješni, po mogućnosti nezamjenljivi, tako važni i potrebni. Da li smo to doista? Pa naravno da nismo. Potrebni smo svojim najbližima, a i oni nama a sve je ostalo igra i što bi rekli „cirkus za mase“. Volim utonuti u mlado proljetno zelenilo svim čulima, pa osjetiti miris vlage na ušću izvora i hladnoću u sjeni stoljetnih stabala. Volim vidjeti cvijet kraj potoka na početku izvora, kao praiskonsku ljepotu koju velike rijeke i mora preuzimaju kao najvažniju prevrijednu ostavštinu. Volim čuti glasanje šumskih ptica daleko od ljudskih naselja ili dodirnuti trave pored jezera. Ima još puno toga što se ne da opisati nego se samo upija i sprema u ladice sjećanja, da se ima kad zatreba. Imam dojam da nas se divlje zvijeri s pravom klone i zaziru od nas jer smo opasni za njih i sebe, tek nam ostave tragove na šumskim stazama, kao dokaz da postoje i da nas promatraju. Mi smo dobili što smo htjeli, mir i odmor, zajedništvo, osmjeh i umor od hodanja i pentranja. Valjda sam jedino ja toga dana po Jankovcu drkljačio mali prijenosni frižider sa pićem i sendvičima. I to je bilo baš simpatično. Netko s nečim bilda, a ja s frižiderčićem. Ne daj Bože gladi (ostalo smo već više-manje doživjeli i preživjeli).
Post je objavljen 27.04.2009. u 18:20 sati.