„Gdje sam bio ne pitaj me, gdje sam bio ne pitaj, bio sam gdje život vrijedi dvije stotine maraka…“- to je stih jedne domoljubne pjesme Jure Stublića koju smo s guštom slušali u to vrijeme kad se stvarala ova Lijepa Naša iliti država Hrvatska. Nije me bilo ovih dana na blogu jer sam bio svugdje okolo, sparine su me dotukle, a jučer na čak tri nogometna turnira ( u Seocu, Lazama i Dragaliću). Posebno su me lijepo primili u Dragaliću gdje sam se zamislio o ratu gledajući breze pokraj igrališta. Sjetio sam se zelenih, crvenih i ostalih beretki, plavih kaciga, Nepalaca i raznih „ratnih indijanaca“. Mogao sam tu izgubiti glavu jer sam išao na razmjene, na nekakve UNPROFOR-ove proslave na koje su dolazili predstavnici zaraćenih strana (Srbi naoružani do zuba a mi kao zadnji pacifisti „mašuć šakama“). Nitko nije posebno garantirao sigurnost na takvim događajima, pa je bilo i apsurdnih situacija. To se događalo na parkiralištu kod tada okupiranog Dragalića. Rekao mi je jednom zgodom poznanik iz Dragalića ( u to ratno doba): „Ti si bar prošao kraj moje kuće, a ja često odem na jednu uzvisinu i gledam svoju kuću dalekozorom. Još ju nisu minirali i izgleda da će me dočekati. Gledam naše breze i one su tu.“ Svega sam se toga jučer sjetio, i uplakanih žena iz Dragalića koje su dovodili u Crveni križ ( a dan ranije su im na ratištu stradali muževi). Ja sam ih morao saslušati i davati im nadu i uvjeravao ih da se o tome mora govoriti ma kolika bila njihova tragedija. Pamtim i otimačinu za humanitarnu pomoć, povratak Dragalićana u selo, dolazak Franje Tuđmana u njihovu novu osnovnu školu. Gledam jučer te divne nove kuće i lijepo uređene okućnice. Nisam im zavidan i drago mi je da sada velika većina lijepo živi, da imaju prekrasan novi Vatrogasni dom, prostorije nogometnog kluba i još štošta. Sveti Ivan je bio jučer, naletao sam se po tom Suncu, no nije mi krivo. Sinoć sam u Dragaliću sreo starog prijatelja Matu Stjepanovića (jedan od najboljih kuglača Hrvatske) s kojim sam popričao o sportu, ali više o djeci, točnije o njegovim sinovima sportašima, a i popili smo koju za sreću. Ne volim patetiku i prenemaganje, i teško nalazim riječi kako bih opisao ljudskost i srdačnost koju sam doživio jučer u Dragaliću. Opet sam vjerovao svom instinktu i našao se u društvu poštenih, jednostavnih i srdačnih ljudi umjesto da ušminkan glumim veličinu na nekom drugom mjestu. A breze iz Dragalića već su poodavno ušle i u pjesme, pa tako i u legendu.
|
