novigradsko 2008

Ovo ne smijem nikako zaboraviti.

Ove godine imamo sreće što je Novigradsko proljeće ranije pa ćemo stići poslati sva mišljenja i izvješća do kraja školske godine, pa će svi moći planirati već s početkom nove školske godine.

Zbog toga do 17. travnja treba odrediti datum održavanja Novigradskog proljeća 2006.

Na istom mjestu samo godinu dana ranije.

Svijet na pozornici. Slatko iščekivanje. I puno plesa.

Davorka je ostala bez jednog bubrežnog kamenca, ali ne morate se zabrinjavati. Ima ih još tri.

Gotov je program za unos prijava, bodovanje i pripremu mišljenja za sljedeće Novigradsko proljeće.

Krenule su i blog stranica Radio Rivarele. (Ako ne uspijem s linkom u tekstu, imate ga sa strane)
http://radiorivarela.blog.hr/RADIO RIVARELA

Čim se Davorka malo oporavi od tuge za kamencom i operativnih postupaka, dogovorit će se dogovor mentora i dovršiti selekcija.

Jutros je Istra bila bijela, sunčana, predivna snježna. Sada je samo predivno sunčana na obali. I sunčano bijela i snježna u unutrašnjosti. Važno je, ako dolazite u Istru, da su sada i sve ceste prohodne. Jutros nisu bile.

Šesti pokušaj stavljanja teksta pod naslovom:

RED SLIKA PA RED IZVJEŠĆA – TIJANA

Ovako je to vidjela Tijana

Pošto je ovo prva godina da sam zaposlena u ovoj predivnoj školi, prvi put sam se susrela s izravnim radom oko selekcije učenika za Školu dječjeg stvaralaštva, ovogodišnje Novigradsko proljeće. Poziv naše ravnateljice da budem član stručnog tima posebno me obradovao jer me vratilo u prošlost i podsjetilo na onu radost i buđenje novih ideja koje sam ja doživjela kao sudionik Novigradskog proljeća dok sam još bila klinka. To me nekako odvelo u ono bezbrižno i veselo djetinjstvo koje sam velikim dijelom provela u ovoj školi.

Sa selekcijom učenika i učitelja započele smo Morena i ja 24. ožujka. Odmah sam pomislila kako će posao biti vrlo kompleksan i da će zahtjevati veliku odgovornost. Na svu sreću, odgovornost je preuzeo naš Psiho.

Vremena za selekciju je bilo malo, a svakog su dana stizale nove prijave, sve do zadnjega, što je mene i Morenu pomalo živciralo - ali, preživjele smo!

Mislim da bi selekciju trebalo detaljnije izvršavati: započeti barem četiri mjeseca prije, pročitati svaki kutić prijave, verificirati točnost tzv. "sumljivih" podataka. Tabele iz prijave trebalo bi bolje razraditi, tj. mogući sudionik trebao bi upisivati samo ona priznanja, diplome itd. koja su usko vezana za područja za koja se prijavljuje.

Na samom početku rada, zaintrigirala me tvrdnja, a pomalo i ožalostila da ako se učenik VIII. razreda prvi put prijavljuje, sigurno neće biti primljen. Pomislila sam: Ako je on zaista darovit, samo je do tada bio u sjeni radi sramežljivosti, manjka samopouzdanja ili samopoštovanja, zašto se i njemu ne bi omogućilo da dođe i pokaže što zna, umjesto nekog učenika koji je na Novigradskom proljeću bio već dva-tri puta? Bilo je razgovora i o tome u našem stručnom timu. Dobro sam pomislila, i pomoću sugestija naših stručnjaka zaključila: Ja bih omogućila učenicima da na Novigradsko proljeće sudjeluju dva puta. Onima, izrazito nadarenim i koje preporuči mentor (najviše pet iz svake radionice) omogućila bi da sudjeluju do kad ih ljubav i želja vodi u naš Novigrad. Što se tiče hospitanata, mislim da je odluka da smiju sudjelovati najviše dva puta na račun Ministarstva, sasvim adekvatna.

Ono što me najviše iziritiralo na ovogodišnjem Novigradskom proljeću, je dolazak "padobranaca" (kako ih ja zovem). Ne znam kako takvi ljudi imaju hrabrosti i obzira doći nepozvani. Mislim da nešto ne štima s njihovim moralom! Ja im ne bi dopustila da sudjeluju u radu.

Što se tiče stručnog tima, osobe u njemu zaista su bile fenomenalne, duhovite i stručne istovremeno - spoj uspješnosti za kvalitetan rad.

Samo bih još dodala nešto o gospodinu Psihu i našoj ravnateljici. Kada biste pogledali psihologa i vidjeli onaj neuredan kup papira koji uvijek nosi i nered koji ponekad stvara oko sebe, pomislili bi da je pomalo izgubio orijentaciju (bez uvrede!), ali kada ga samo malo bolje upoznate, shvatili biste kako sve ima u malom prstu i točno zna šo je na svakom djeliću onog kupa papira i kako na svoj način uspjeva svugdje unijeti pravu orijentaciju u vremenu i prostoru. Naša ravnateljica Davorka, zadnjih je par mjeseci promijenila adresu boravka u Emonijska bb. Svaka joj čast, ja na njenom mjestu ne bi izdržala! Ona je zaista dala svoju dušu i tijelo u ovo Novigradsko proljeće!

Pozdrav svima s porukom : I JA BIH DA ME POZOVETE PONOVO!

U duši učiteljica, nova knjižničarka Tijana

Uvodni dio je isto vrlo bitan. Slike ste već mogli vidjeti prije, ali htjeli ste priču. A priča je postojala.

Javio sam se Sonji:


Javila se Sonja:

slika 1




slika 2

slika 3



slika 4



I onda su dugo i sretno plesali.

U radnom tjednu otkrit ću tehniku da slike budu veće i teže. Ovo je samo za one koji dobro vide, ali i za one koji se sjećaju izložbe Škole dječjeg stvaralaštva 2004.

Ovako stojimo s prijavama učenica i učenika za Novigradsko proljeće 2005 - trenutno

Broj Naziv županije Grad Prijave

01 Zagrebačka Zagreb 8
02 Krapinsko-zagorska Krapina 1
03 Sisačko-moslavačka Sisak 1
05 Varaždinska Varaždin 4
08 Primorsko-goranska Rijeka 35
13 Zadarska Zadar 2
14 Osječko-baranjska Osijek 8
15 Šibensko-kninska Šibenik 4
16 Vukovarsko-srijemska Vukovar 6
18 Istarska Pazin 13
21 Grad Zagreb Zagreb 7

Ukupno 89

Stotinu i prva prijavnica za Novigradsko proljeće 2005 je stigla u Osnovnu školu Rivarela u Novigradu.

Upornost se nije isplatila ni nakon petog pokušaja.
Dakle, tri prethodna pokušaja i jedan naknadni pokušaj sa rečenicama koje sam već i zapamtio, ne baš doslovno, ali ulomci se ponavljaju. Sada pišem u blog editoru i kopiram u Word. U sljedećem pokušaju, ako bude potreban, koristit ću škare i lijepljenje iz Worda u post.

Naslov je glasio: Stotina prijavnica

Tekst je otprilike glasio:
Dok se ja bavim fotogalerijama, fotoalbumima, slikama, nazivima slika, imenima osoba na slikama, darovite učenice, daroviti učenici, darovite učiteljice i daroviti učitelji šalju svoje prijavnice za Novigradsko proljeće 2005.

Unatoč činjenice da škole još nisu dobile službenu obavijest o prijavama.

Dobro, mi smo poslali preporuke od prošlogodišnjeg Novigradskog proljeća na sve škole elektroničkom poštom i na internet stranicama www.novigradsko-proljece.com objavili prijavnice za učenike i hospitante.

A tehnika je moćna stvar, kad se koristi.

Ali ima još nešto što se zove motivacija. Mislim da to trebam napisati velikim slovima. MOTIVACIJA

I onda darovitost s motivacijom daje REZULTAT. (rezultat sam odmah pisao velikim slovima)

Slikovnica dolazi na svoj sretni kraj.
I onda su dugo i sretno plesali.

Ovdje bi mogli govoriti i o imenima jer se radi o pričanju priče na završnom predstavljanju u kino dvorani. I druga slika je dobila svoj tekst.

Slikovnica kojoj još nedostaje priča. Ne znam gdje je priča. Ali znam koja je priča. No, bez radionice Izrada slikovnice teško će biti rekontruirati pravu priču, neprepričanu.

U galeriji slika, fotoalbumu, ili kako će se već zvati sve slike s prošlog Proljeća, treba slikama pridružiti imena, nazive, objašnjenja. I tu će trebati pomoć.

Jasno za neke slike neće biti ni moguće ili neće biti potrebno napisati sva imena. Ali nazivi slika mogu slikama dati dodatnu vrijednost.

Ponedjeljak, 3. svibnja 2004.
Radno otvaranje Novigradskog proljeća iz zbornice

Nedjelja je i Novigradsko je daleko, a Novigrad je tu.
Kućica na kraju plaže, izvan Grada (i mi naš grad, kao i Dubrovčani, oslovljavamo sa velikim G, jer je na dva jezika grad i zbog toga što je malen po veličini pa mu barem velikim slovom povećavamo značaj, ali nama je Grad, kao i drugi Novi Gradovi po Hrvatskoj) ima mirnih mjesta, kao što je sada mir i u samom Gradu.

Otvorena je foto galerija na stranicama Novigradskog proljeća (www.novigradsko-proljece.com), a ažurirane su i druge stranice. Prijave za učenice i učenike, za učiteljice i učitelje napravljene su u Wordu i PDF formatu.

Rokovi se pomiču za prijave, ali početak je zakazan za 10. travnja i neće se više pomicati.

Mirno more i kućica na kraju uvale. Sve je tako mirno u čekanju Proljeća.

Posljednji dogovor prije vijesti "u živo".

Iako će sve slike iz foto-dokumentacije koju je napravila Foto radionica biti na internet stranicama Novigradskog proljeća u galeriji slika, evo jedne slike Video radionice.

Želja za klaunovima je već ispunjena u
Dnevnik D.T. - ponedjeljak 03.05. (2. dio)

DNEVNIK HOSPITANTA D. KOJI BI TREBALI PROČITATI
ONI KOJI SE OSJEĆAJU MLAĐIMA NO ŠTO JESU
(Osvrt na Novigradsko proljeće)

Dakle, Mrki i ja smo definitivno odlučili ići u Novigrad. Nakon što su nas iz Poglavarstva grada Rijeke poslali u Rektorat, gdje su nam također bespomoćno slijegali ramenima i širili ruke, nakon što smo obišli neke riječke firme gdje su nam rekli: "Nema se novaca!", uslijedila je varijanta B.

Dvojica studenata četvrte godine razredne nastave krenula su iz studentskog naselja u Rijeci prema Novigradu (otvorenje Škole stvaralaštva se dogodilo dan ranije). Osim šatora i dvije vreće za spavanje ponesli smo i pribor za higijenu, posudu za kuhanje kave, žličice, plastične čaše, šećer, kekse, twix, sendvič, kavu, čaj, desetak vrećica neskafea, po tri majice dugih i pet majci kratkih rukava, po troje hlače, donji veš, čarape, šlape, kuhinjsku krpu, ručnike, kupaće, bateriju, nož i brus za oštrenje, sedam komada svijeća, upaljače, uže, kape, jakne za kišu, torbe, karte za belu, mobitele i punjače, toaletni papir, maramice, kajdanke, pisala, dokumente, 600 kuna, trzalicu i CD sa pjesmama Kaladont i Baka.

Puni entuzijazma, oko pola dva popodne, došli smo dvojkom do okretišta i pješice smo krenuli do vrata Jadrana. Stopirali smo otprilike sat vremena. Naišao je, i povezao nas, Žare, poznanik koji studira teologiju. U golfu jedinici starom dvadesetak godina, koji samo što se ne raspadne, krenuo je sa dva frenda, braćom Istokom i Jugom, na kavu. Kada smo im rekli da je Novigrad naše odredište, a pošto nikada nisu bili tamo, kao ni mi, odlučili su učiniti dobro djelo. Prožeo me val ushićenja, jer kada dođemo tamo, već ćemo nekako dalje.

Išli smo putem kojim sam tada prvi puta prolazio, preko Učke do Lupoglava, pa smo skrenuli desno i hvatali pravac Buzet – Motovun – Buje. Na pola puta Istok je preuzeo upravljanje vozilom jer je Žare proklizao na nizbrdici i skoro smo završili među nekakvim drvećem. Nismo znali da je Istok ostao bez vozačke na tri mjeseca. Dvanaest kilometara prije Cittanove dobrodošlicu nam je, naravno, prva htjela odati naša draga, i nadasve nezaobilazna, policija. I baš kao u lošim komedijama, dečki su ustvari signalizirali zaustavljanje automobilu iza nas, ali «iskusni» Istok je usporio i stao uz cestu. Katastrofa.

Petorica šareno obučenih dvadeset-i nešto-godišnjaka i dva hrvatska policajca, scena je za Tarantinov film. Pregled dokumenata i prijetnje da vadimo sve što imamo, jer ako treba, doći će i pas. Brrr! Kad bi barem imali narav kao on. Svima bi nam bilo lakše. «Možemo vas zadržati šest sati, a onda ćemo javit' sljedećoj patroli da dolazite!», bio je jedan od bisera plavokosog frajera «ubojitog» pogleda. Provjerili su nam podatke i kako nismo nikada bili optuženi za ama baš ništa, dobili smo dozvolu za polazak, a Istoku su rekli da će mu adresirati novčanu kaznu.

Konačno smo mogli uroniti u n(N)ovigradsko proljeće!

Dok smo ispijali kavu u Victoria baru u Novigradu, sa smješkom na usnama sam se prisjetio kako nas je Anita, profesorica likovnog na visokoj učiteljskoj školi u Rijeci, odlučila prijaviti kao hospitante u Školu stvaralaštva (hospitant, lat. hospitans – onaj koji je nazočan predavanjima kao gost ili promatrač, Anić V.). Pogledom smo tražili šumarak iza neke plaže gdje bi se mogli ulogoriti na «crno», jer nismo imali love za kamp, za koji nismo znali radi li uopće. Jedan konobar nam je dao kartu grada i pokazao mjesto gdje se nalazi napuštena zgrada u kojoj bi se mogli smjestiti ako padne kiša (kasnije se pokazalo da je padala svaki dan). Prošli smo pored nje i vidjeli da se može ući samo kroz prozor, pa smo odlučili otići se javiti u školu jer je pao dogovor da ćemo ući kada padne noć.

Kao pravi turisti sa kartom u rukama pronašli smo destinaciju. Približavajući se, sve više i više me zaokupljalo neravnomjerno bubnjanje. Približivši se predvorju škole, ugledali smo nekog malog kako lupa po bubnjevima i neku žensku u suknjici, koja s leđa, s onim kečkicama, podsjeća na Pipi Dugu Čarapu i lamata rukama pred dječjim zborom koji je mumljao: de-dum, de-dum, de-dum... «Pa, dobro, gdje smo mi to došli?», promrmljah sebi u bradu.

Tamo je bila i Mirjana Žužić-Žuža, profesorica likovnog u OŠ «Vladimir Gortan», koju sam upoznao kada sam joj odnesao CD sa pjesmama koje smo nas dvojica snimili (Anita je rekla da tako napravim). Pozdravili smo se i u očima joj prepoznah iznenađenje jer valjda nije očekivala da ćemo doći, kada već nismo došli na otvorenje.

Prišla je i visoka mlada žena, kratke kose obojene u žuto, predstavila se kao Davorka i saslušala našu priču. Nije bila previše rječita, kratko je izjavila: "Dečki, spavat ćete u hotelu. Mi se moramo držat' kao jedan.» Ostao sam skamenjen, zbunjen i nisam znao jel' bi ja sad trebao nešto reći, al' znam da mi je u glavi odzvanjalo: «...kao jedan...kao jedan...» Dvije riječi koje ću pamtiti cijeli život, jedna od onih stvari u životu koje ti ponude nadu da ipak ima smisla sve ono što radiš i za što se boriš...

Nismo mogli vjerovat'! Ušli smo u školu, u kojoj se osjećala totalno pozitivna atmosfera, a lagani kreativni nered je narušavao uobičajeni stereotip «uredne» prosvjetarske stambene zgrade. Ostavili smo stvari u hodniku i ušli u učionicu pjevačke radionice. Dočekala nas je pjesma koja će najvjerojatnije biti himna 15. Novigradskog proljeća (Uronimo u more).

Pipi Duga Čarapa se predstavila kao Doris, a Žuža je rekla: «Djeco, ovo su dva studenta koja su došla autostopom!» Zvučala je tako ponosno kao da smo oslobodili neku pokrajinu od okupacije. U tom trenu razredom se razlomio najiskreniji dječji pljesak.

To je bilo nešto predivno, osjećaj koji želiš zamrznuti u vremenu i prostoru. Snimiti ga na osammilimetarsku vrpcu, premotavati i ponovno ga doživljavati ispočetka! Ta djeca su zaista ono zbog čega se vrijedi truditi, patiti, raditi i žrtvovati.

Njihova energija raspršuje oblake praveći prolaz sunčevim zrakama, raduje se leptiru i trešnji, toliko je jaka da pomiče planine, a majčine suze pretvara u nebesko-zelene oceane. Kada bi djeca vladala svijetom, Zemlja bi bila jedna velika tvornica smijeha.

U hotelu smo zadužili sobu i otišli na večeru. Hrana? Ni «goli kuhar» je se ne bi posramio! Okruženje? Hrpa osnovnoškolaca i hrpica učitelja, svi različitiji jedan od drugog, s ludicnom naklonošću prema bilo čemu neobičnijem od suhoparne svakodnevnice, kao zajedničkom niti protkanom kroz znatiželjno srce.

Danas smo radili svašta. U skladateljskoj grupi sam pokušao maloj Inki pomoći skladati pjesmu na zadani tekst, ali u prostoriji u kojoj se radi na dva klavira i sintisajzeru jednostavno nismo imali dovoljno mira za neophodnu koncentraciju.

Za pjesmu Uronimo u more, čiji je tekst napisala Tea Odobašić, a melodiju osnovnoškolka Mihaela Štifanić radi se veliko crtovlje na šest spojenih hamer-papira u narančasto-plavoj boji. Povlačio sam crte nakon što sam slikarsko-scenografskoj grupi, pod vodstvom Theodora De Canzianija Jakšića, pomogao oslikavati zid u hodniku (motiv je morsko dno, a ideja Proljeća je «Uronimo u more, zaronimo u sebe»).

Note su također dizajnirane kao morski motivi: morska zvijezda, puž, hobotnica i riba. Njih su izradila djeca koja rade u radionici Slikovnice pod vodstvom Sonje Ivić (djeca su radionicu preimenovala u Zlikovnica).

Jedna djevojčica uspjela mi je u kratkim crtama objasniti što je to batik. Stojim ja pored nje a ona mi korak po korak objašnjava postupak nanošenja voska i boje na tkaninu, a ja klimam glavom. Kao ono, znao sam ali nisam baš bio siguran kad je na redu sušenje. Povezanost teorije i prakse prelazi preko usta i očitava se u radu jedanaestogodišnjakinje, vanjski utjecaj i samoaktivitet ujedinjen je u kreativnom dahu Novigradskog proljeća. Sanjam li?

Navečer je u šatoru pored škole održano predstavljanje radionica. Sviđa mi se multikorelacija koja vlada među ovih dvadesetak radionica. Radio Rivarela je program otvorio šaljivom emisijom «Gdje je nestalo pile?»

U drugom broju Dnevnih novina More od 15 možemo saznati kako su novinari doživjeli predstavljanje («Skečirani novinari»), općenito o događanju u šatoru, zatim slijede prilozi o Scenskoj 1 i Scenskoj 2, čiji su članovi najbrojniji, Keramičarima koji čekaju inspiraciju, «zlikovcima» koji slikama nadopunjuju priču i filmašima koji su spremni za novi film. Svašta nešto.

Navečer nam je na vrata pokucala jedna jako simpatična gospođa hospitantica i upozorila nas da moramo biti tihi. Pitala nas je koja smo mi grupa, a kada je saznala da i mi također hospitiramo ostala je malo zbunjena jer je mislila da idemo u osnovnu! Ma nije tako strašno, mislila je do smo mlađi samo nekih 10, 11 godina.

Vrijeme leti! Četiri sata su mi prošla samo tako. Podebljao sam crtovlje flomasterom i izrezao drugu polovicu nota u Zlikovnici. Za to vrijeme djeca su radila kratku priču u četiri grupe, te će se najbolju ilustrirati na velikom platnu. Susreo sam se i razgovarao sa Višnjom Biti, novinarkom hrvatskog radija. Prošlo je i više od deset godina od našeg zadnjeg susreta.

Što se tiče crtovlja, stvarno sam mislio da će to ići malo brže, ali tek sam polijepio note na tri reda. Tek pola. U radu mi pomaže učenik sedmog razreda iz Malinske. Nikako mu ne mogu zapamtiti ime pa sam ga prozvao Đoš. Ne smeta mu, sve mu je svejedno, više voli meni pomagati nego biti u učionici s ostalima. Upoznao sam ga sa nekim vršnjakinjama, zezancija je odlična i polako se prilagođavam svim uzrastima u Školi, od onih malih pa do onih malo većih. Doris me često posjeti, izloži mi neke svoje vizije u vezi plakata, a ja se samo smješkam, klimam glavom i radim po svom.

Gdje je pile, gdje li je pile? Zagonetka je odgonetnuta. Pile je Sonja iz Zlikovnice i putuje u Čile! Na neki kongres. U restoranu hotela za vrijeme večere na Žužinu inicijativu pola sale se diglo i počelo pijukati oponašajući piliće! Okružili su njezin stol, a onda joj je jedan učenik ispripovijedao priču o jajetu i strašnom zmaju. Nisam sve dobro razumio ali čini mi se da je jaje palo u Čile, razbilo se i na kraju je pile ipak završilo u Novigradu!

Navečer smo Mrki i ja otišli na piće u hotelski bar. Pridružio nam se Theodor koji već tri dana hoda u istom crvenom kombinezonu i ne skida naočale koje mu služe kao raif, čak ni kada pada kiša. sjedili smo nas trojica i nizali dvoznačne i troznačne rečenice i dobro se nasmijali, a onda je Theodor konstatirao da mora ići prošetati psa. Došla se javiti i Višnja iz Radijske, i Ozrenova mama (Ozren studira komparativnu sociologiju i uskoro bi trebao postati međunarodni šahovski majstor). S Ozrenom sam igrao šah prije petnaestak godina na šahovskom prvenstvu Hrvatske u Nerezinama. Imao sam, čini mi se, pješaka više i nešto bolju poziciju ali sam prokockao pobjedu i završilo je neriješeno (zauzeo sam 11. mjesto, a mogao sam biti među prva tri, čak). Kada sam izašao van, tata se izderao na mene: «Zašto nisi ranije maknuo tog konja!?», a u tom trenutku se pored nas stvorila Višnja sa diktafonom u ruci i pitala: «Možete li to ponoviti za Hrvatski radio?»

U ovom okruženju svakim trenutkom sve više i više produbljujem radost života, koju sam pronašao u učiteljskom pozivu. Među ovim ljudima osjećam se izoliran iz ovog realnog i surovog svijeta koji nas okružuje. Punim baterije i skupljam snagu za borbu protiv nepravilnosti u sustavu.

Da nam Davorka nije sredila smještaj bili bismo spremni spavati u tim vrećama u šatoru bez obzira što kiša savršeno pada. Ih! Kao da bi bili prvi. Možda bi nam netko i švercao hranu iz hotela. Valjda. Nemam pojma. Ako ništa, slali bi nam kolege iz rijeke svaki dan autobusom.

U trećem broju Dnevnih novina More od 15 saznajemo: kako je protekao program u restoranu hotela u spomen Mirku Todoriću, «...osobi koja je zaslužna što je uopće osnovana Škola stvaralaštva koja se četrnaest godina održavala u Novalji, a sada se već petnaestu godinu održava u Novigradu».

Predstavljena je slikovnica «Neobično putovanje» Sonje Ivić i Voje Radoičića, te «Morčić-riječki specijalitet» Theodora de Canzijanija Jakšića, novinaru su razgovarali s književnikom i glumcem Enesom Kiševićem koji «pokušava dorasti djetetu u sebi», posjetili su Video radionicu, Batik, Slikarsko-scenografsku radionicu i Govorenje teksta, te razgovarali sa ravnateljicom škole Davorkom Parmać («Iskustvo razvija samopouzdanje»).

Navečer smo opet imali posjetu. Neka žena nam je upala u sobu i lagano se «zbrecala» kada nas je ugledala. Ne zna se je li upala namjerno ili slučajno. Dok je iznad naših glava prolebdio jedan ružičasti upitnik, uspjela je progovorit': «Zašto niste zaključani!?» i izjurila van iz sobe. Uspio sam viknuti: «Jeste li vi to fulali sobu?!». Kasnije sam saznao da je članica Upravnog odbora.

Jutro u školi – dovršavao sam crtovlje, pogriješio sam u brojanju taktova i zadao si dva sata posla više. Toliko sam se naljutio na sebe da nisam išao na ručak, nego sam radio do tri popodne dok nisam konačno završio. Napravio sam mjesta za simpatični glazbeni zapis na ustakljenoj pregradi u školskom holu i fotografiranje je moglo početi!

Koordinator Joža, koji često prošeće školom u kreacijama Kostimografske radionice, predložio je Mrkiju da na Žužinom autu prepravi Suzuki u Žuzuki! Rečeno – učinjeno. Još je nacrtao klavirske tipke na toj pomoćnoj gumi i napisao Žužof (aludirajući na Petrof). Grčevi su me hvatali u želucu od smijeha, to mi je bila najjača fora!

Popodne sam bio u pjevačkoj radionici gdje je zbor uvježbavao pjesme za večernji nastup.

U 18 sati u «višenamjenskoj» je održana predstava, nastupao je klaun Damir Borojević. Bio je interaktivan, komunicirao je sa publikom, imali smo priliku vidjeti teatar u živo, na licu mjesta uvježbao je sa sedam dobrovoljaca predstavu o princezi koji na kraju spasi princ. Bilo je odlično.

Navečer su se događanja odvijala u restoranu hotela. Nastupio je zbor sa dvije pjesme i onda su Joži uručili knjigu «Pisma neposlana», zbirku njegovih poetskih misli koju su tiskali «kao» u jednom primjerku jer «nema se novaca» (Teo), ali onda je na pozornicu uletjela Žuža: «Gluposti! Što pričaš gluposti! Što nema novaca?!» A onda se oko nje stvorila hrpa klinaca i svi su odjednom mahali knjigama! Tu je uslijedio jedan sentimentalan trenutak gdje sam progutao «knedlu». Ganut razvojem događaja, Josip Prudeus – Joža je pročitao nekoliko stihova, a dio završnog, koji mi je dao za misliti o prolaznosti života glasi: «...sjedim i sijedim...» Tada je zbor otpjevao njegovu pjesmu upućenu majci, koju je uglazblila Žuža. Tu je uslijedio sentimentalni trenutak broj dva jer je pjesma srcedrapajuća, a ja sam je proživio kroz prizmu jednog nesretnog trenutka moje prošlosti.

Trenutno ovo pišem dok traju karaoke, natjecanje u pjevanju između radionica. Zabavno je, zanimljivo i svima nam fali zraka. Pobijedila je Scenska 2 radionica. Mislim da su bili prvi zato jer uopće nisu pjevali nego su nešto mumljali, a glavna za mikrofonom je bila kolegica sa fakulteta Iva. E, Iva, Iva, daj uspori malo, ako ovako nastaviš i na Euroviziji ćeš završit! Glavni sponzor bio je Puris iz Pazina koji je pobjedničku ekipu nagradio sa 100 kilograma piletine. Pa se onda ljudi pitaju gdje je nestalo pile.

Nakon ovoga se selimo u školsku dvoranu gdje Mrki i ja nastupamo za skladateljsku u inebandiyu (hokej na parketu).

U četvrtom su broju dnevnih novina More od 15 novinari razgovarali sa voditeljem scenske radionica Damirom Borojevićem («Imam stalno zaposlenje na ulici», voditeljem Zvjezdarnice u Višnjanu, Koradom Korlevićem («Mali princ i njegov asteriod B-612 u Višnjanu»), izvijestili su o predstavljanju Foto i Video radionice, posjetili su Keramičarsku i Grafičku radionicu, te su intervjuirali Bubnjare Bojana i Andru iz Scensko-glazbene. Također donose prilog o tiskovnoj konferenciji na kojoj je predstavljen Zbornik Novigradskog proljeća («Ovo je škola u koju se bježi»).

Sinoć smo igrali inebandy do 1 i 30. Igrali smo protiv Radijske i nakon 2:2 u regularnom dijelu izgubili na penale. Atmosfera je bila odlična, a bubnjari su držali ritam. Strava.

Danas ujutro smo oslikavali zid, nisam imao pojma da je to tako zahtjevno. Fali boje, pa je previše vode, pa ne valja kist, pa curi boja sa strane... Radim mjehuriće zraka u moru, a ono što Mrki radi, a radi morskog psa i neke morske trave u nekoliko nijansi zelene, to mi je zaista apstraktno, za sad. Ali trudim se.

Ručak je bio odličan kao i svaki dan, švedski stol (ah, ta inteligentna rješenja), od juhe preko nekoliko vrsta mesa i odličnih priloga (kuhana mrkva, mahune, razni umaci, predjela – masline, sir, lignje, francuska i ostale salate...), pa do deserta (voće, kolači, sladoled). Zaista gurmanski.

Navečer je održan koncert u crkvi sv. Pelagija. Bio sam sretan što sam tu, tužan što ću morati otići i sretan što bih se mogao vratiti idućeg proljeća.

U petom broju dnevnih novina možemo pročitati razgovore sa Vlatkom Majićem, voditeljem Literarne radionice («Darovit učitelj prepoznat će darovitog učenika») i Josipom Prudeusom, koordinatorom Novigradskog proljeća («Kako razlikovati dijete od cvijeta»).

Nakon koncerta u školi ekipa iz Keramičke nas je upoznala sa rakuom, starom američkom tehnikom pečenja keramike (postoji i japanska, bird-tehnika...). Peć je obložena izo-vunom (mekana je kao spužva), a zadržava temperaturu i do preko 1.000 şC. Prvo pečenje može trajati i do sat i pol vremena (dok se ne postigne temperatura oko 950, 960 şC), a drugo dvadesetak minuta. Nakon toga ide direktno u piljevinu ili prvo na zrak pa onda u piljevinu. Razlika se vidi na površini predmeta, jer ako dim uđe u pore materijala vidjet će se crte na površini.
«Javljaju se neponovljivi efekti, ako u materijalu ima zlata, srebra ili bakra, izaći će na površinu», rekao je Boris Roce, voditelj Keramičke radionice.

Svi se spremaju za završnu predstavu u kino dvorani. «Moja» likovna grupa sa Teodorom na čelu nastupit će među prvima kao strašna morska oluja. Glazbena podloga je «Storm» Vanesse Mae, a mi ćemo biti kostimirani. Teo je naravno glavna faca, on je Neptun, bog mora u najljepšem, najsjajnijem i naj, naj kostimu. Imamo i hobotnice i morske sirene, a nas dvojica smo morske nemani.

Teo mi je sredio fotoaparat kod Bore u Foto radionici i sad se skitam i fotografiram. Super! Ma dobar je ipak taj Teo. Vodio nas je danas u Dajlu vidjeti benediktanski samostan iz razdoblja od IX. do XIII. stoljeća.

Doris mi je uručila diplomu Novigradskog proljeća i poklonila pjesmaricu glazbene grupe. Hvala Doris!

U cijeloj toj strci nismo mogli odraditi poštenu probu, tako da smo navečer imali viziju kako bi to trebalo izgledati. Ispalo je onako kako smo i zamislili, a komentari su bili i više nego zadovoljavajući.

Kasnije, u restoranu je organizirana disko-večer i druženje djece, hospitanata, mentora i svih sudionika Novigradskog proljeća kao jedan mali oproštaj prije završnog sutrašnjeg pozdrava.

Jutro je i ispijam kavu u hotelskom baru. Sređujem bilješke, a okolo mene graja. U predvorju hotela sa spakiranim stvarima, mnoštvo djece se pozdravlja i kreće prema svojim domovima, roditeljima i matičnim školama. Još nisam ni otišao a komadić sjete već je u srcu. Uronio sam u sebe onoliko koliko sam uspio, mislim da nisam otišao daleko od plićaka. Dubok i nepregledan prostor skriva se u svakom od nas. Još je toliko neiskorištenosti u nama i pitam se kada će sve savršeno sjesti na svoje mjesto. Vjerojatno nikad, ali ja sam optimist. Ponekad mi se veličina svemira čini smiješna prema moći ljudske gluposti.

I dok tako razmišljama i vrtim se u krug, dolazi jedan mali i pita: "Zar su to svi koji su ostali?"
"Da," - odgovaram, "ali vratit će se idućeg proljeća."

P.S.
U Rijeku smo se mislili vratiti stopom, ali jedna osoba nam je velikodušno ponudila prijevoz. Hoće li vam biti jasnije ako vam kažem da joj prijevozno sredstvo počinje na slovo Ž?