Jutro je i ispijam kavu u hotelskom baru. Sređujem bilješke, a okolo mene graja. U predvorju hotela sa spakiranim stvarima, mnoštvo djece se pozdravlja i kreće prema svojim domovima, roditeljima i matičnim školama. Još nisam ni otišao a komadić sjete već je u srcu. Uronio sam u sebe onoliko koliko sam uspio, mislim da nisam otišao daleko od plićaka. Dubok i nepregledan prostor skriva se u svakom od nas. Još je toliko neiskorištenosti u nama i pitam se kada će sve savršeno sjesti na svoje mjesto. Vjerojatno nikad, ali ja sam optimist. Ponekad mi se veličina svemira čini smiješna prema moći ljudske gluposti.
I dok tako razmišljama i vrtim se u krug, dolazi jedan mali i pita: "Zar su to svi koji su ostali?"
"Da," - odgovaram, "ali vratit će se idućeg proljeća."
P.S.
U Rijeku smo se mislili vratiti stopom, ali jedna osoba nam je velikodušno ponudila prijevoz. Hoće li vam biti jasnije ako vam kažem da joj prijevozno sredstvo počinje na slovo Ž?
Post je objavljen 01.02.2005. u 22:59 sati.