Dok smo ispijali kavu u Victoria baru u Novigradu, sa smješkom na usnama sam se prisjetio kako nas je Anita, profesorica likovnog na visokoj učiteljskoj školi u Rijeci, odlučila prijaviti kao hospitante u Školu stvaralaštva (hospitant, lat. hospitans – onaj koji je nazočan predavanjima kao gost ili promatrač, Anić V.). Pogledom smo tražili šumarak iza neke plaže gdje bi se mogli ulogoriti na «crno», jer nismo imali love za kamp, za koji nismo znali radi li uopće. Jedan konobar nam je dao kartu grada i pokazao mjesto gdje se nalazi napuštena zgrada u kojoj bi se mogli smjestiti ako padne kiša (kasnije se pokazalo da je padala svaki dan). Prošli smo pored nje i vidjeli da se može ući samo kroz prozor, pa smo odlučili otići se javiti u školu jer je pao dogovor da ćemo ući kada padne noć.
Kao pravi turisti sa kartom u rukama pronašli smo destinaciju. Približavajući se, sve više i više me zaokupljalo neravnomjerno bubnjanje. Približivši se predvorju škole, ugledali smo nekog malog kako lupa po bubnjevima i neku žensku u suknjici, koja s leđa, s onim kečkicama, podsjeća na Pipi Dugu Čarapu i lamata rukama pred dječjim zborom koji je mumljao: de-dum, de-dum, de-dum... «Pa, dobro, gdje smo mi to došli?», promrmljah sebi u bradu.
Tamo je bila i Mirjana Žužić-Žuža, profesorica likovnog u OŠ «Vladimir Gortan», koju sam upoznao kada sam joj odnesao CD sa pjesmama koje smo nas dvojica snimili (Anita je rekla da tako napravim). Pozdravili smo se i u očima joj prepoznah iznenađenje jer valjda nije očekivala da ćemo doći, kada već nismo došli na otvorenje.
Prišla je i visoka mlada žena, kratke kose obojene u žuto, predstavila se kao Davorka i saslušala našu priču. Nije bila previše rječita, kratko je izjavila: "Dečki, spavat ćete u hotelu. Mi se moramo držat' kao jedan.» Ostao sam skamenjen, zbunjen i nisam znao jel' bi ja sad trebao nešto reći, al' znam da mi je u glavi odzvanjalo: «...kao jedan...kao jedan...» Dvije riječi koje ću pamtiti cijeli život, jedna od onih stvari u životu koje ti ponude nadu da ipak ima smisla sve ono što radiš i za što se boriš...
Nismo mogli vjerovat'! Ušli smo u školu, u kojoj se osjećala totalno pozitivna atmosfera, a lagani kreativni nered je narušavao uobičajeni stereotip «uredne» prosvjetarske stambene zgrade. Ostavili smo stvari u hodniku i ušli u učionicu pjevačke radionice. Dočekala nas je pjesma koja će najvjerojatnije biti himna 15. Novigradskog proljeća (Uronimo u more).
Pipi Duga Čarapa se predstavila kao Doris, a Žuža je rekla: «Djeco, ovo su dva studenta koja su došla autostopom!» Zvučala je tako ponosno kao da smo oslobodili neku pokrajinu od okupacije. U tom trenu razredom se razlomio najiskreniji dječji pljesak.
To je bilo nešto predivno, osjećaj koji želiš zamrznuti u vremenu i prostoru. Snimiti ga na osammilimetarsku vrpcu, premotavati i ponovno ga doživljavati ispočetka! Ta djeca su zaista ono zbog čega se vrijedi truditi, patiti, raditi i žrtvovati.
Njihova energija raspršuje oblake praveći prolaz sunčevim zrakama, raduje se leptiru i trešnji, toliko je jaka da pomiče planine, a majčine suze pretvara u nebesko-zelene oceane. Kada bi djeca vladala svijetom, Zemlja bi bila jedna velika tvornica smijeha.
U hotelu smo zadužili sobu i otišli na večeru. Hrana? Ni «goli kuhar» je se ne bi posramio! Okruženje? Hrpa osnovnoškolaca i hrpica učitelja, svi različitiji jedan od drugog, s ludicnom naklonošću prema bilo čemu neobičnijem od suhoparne svakodnevnice, kao zajedničkom niti protkanom kroz znatiželjno srce.
Post je objavljen 08.02.2005. u 23:59 sati.