novigradsko 2008

Dvojica studenata četvrte godine razredne nastave krenula su iz studentskog naselja u Rijeci prema Novigradu (otvorenje Škole stvaralaštva se dogodilo dan ranije). Osim šatora i dvije vreće za spavanje ponesli smo i pribor za higijenu, posudu za kuhanje kave, žličice, plastične čaše, šećer, kekse, twix, sendvič, kavu, čaj, desetak vrećica neskafea, po tri majice dugih i pet majci kratkih rukava, po troje hlače, donji veš, čarape, šlape, kuhinjsku krpu, ručnike, kupaće, bateriju, nož i brus za oštrenje, sedam komada svijeća, upaljače, uže, kape, jakne za kišu, torbe, karte za belu, mobitele i punjače, toaletni papir, maramice, kajdanke, pisala, dokumente, 600 kuna, trzalicu i CD sa pjesmama Kaladont i Baka.

Puni entuzijazma, oko pola dva popodne, došli smo dvojkom do okretišta i pješice smo krenuli do vrata Jadrana. Stopirali smo otprilike sat vremena. Naišao je, i povezao nas, Žare, poznanik koji studira teologiju. U golfu jedinici starom dvadesetak godina, koji samo što se ne raspadne, krenuo je sa dva frenda, braćom Istokom i Jugom, na kavu. Kada smo im rekli da je Novigrad naše odredište, a pošto nikada nisu bili tamo, kao ni mi, odlučili su učiniti dobro djelo. Prožeo me val ushićenja, jer kada dođemo tamo, već ćemo nekako dalje.

Išli smo putem kojim sam tada prvi puta prolazio, preko Učke do Lupoglava, pa smo skrenuli desno i hvatali pravac Buzet – Motovun – Buje. Na pola puta Istok je preuzeo upravljanje vozilom jer je Žare proklizao na nizbrdici i skoro smo završili među nekakvim drvećem. Nismo znali da je Istok ostao bez vozačke na tri mjeseca. Dvanaest kilometara prije Cittanove dobrodošlicu nam je, naravno, prva htjela odati naša draga, i nadasve nezaobilazna, policija. I baš kao u lošim komedijama, dečki su ustvari signalizirali zaustavljanje automobilu iza nas, ali «iskusni» Istok je usporio i stao uz cestu. Katastrofa.

Petorica šareno obučenih dvadeset-i nešto-godišnjaka i dva hrvatska policajca, scena je za Tarantinov film. Pregled dokumenata i prijetnje da vadimo sve što imamo, jer ako treba, doći će i pas. Brrr! Kad bi barem imali narav kao on. Svima bi nam bilo lakše. «Možemo vas zadržati šest sati, a onda ćemo javit' sljedećoj patroli da dolazite!», bio je jedan od bisera plavokosog frajera «ubojitog» pogleda. Provjerili su nam podatke i kako nismo nikada bili optuženi za ama baš ništa, dobili smo dozvolu za polazak, a Istoku su rekli da će mu adresirati novčanu kaznu.

Konačno smo mogli uroniti u n(N)ovigradsko proljeće!