I čime od svijeta da se braniš?

Priče iz života 3: Promjene

Danas razmišljam o svom životu prije godinu dana, prije dvije godine, tri, četiri...
Koliko promjena, oh koliko promjena. Mijenjaju se ljudi, mjesta, vrijeme, mijenjam se ja. Koliko je sve bilo drugačije prije godinu dana, prije tako malo vremena. I koliko drukčija sam bila ja. Iz ove perspektive kao da je život bio jednostavniji prije godinu dana, lakši, podnošljiviji, ili mi se samo tako čini? Retoričko pitanje. Ne očekujem odgovor. Možda jer ga ne želim znati, ili jer ga znam. Uh, kako se zbunjujem.
Glupa sam. Vjerojatno sam i prošle godine mislila kako je život bio jednostavniji prethodne godine, i vjerojatno ću iduće godine to misliti za ovu godinu. Možda sam slaba pa se ne znam nositi s promjenama, što je neobično jer volim promjene. Volim. Kako apstraktna riječ. Nedavno sam napisala post u kojem se ta riječ spominje toliko mnogo puta, a sad mi se čini tako neobična. Volim promjene. Šta bi to trebalo značiti? Počinjem sumnjati u riječ volim, jer je tako kratkotrajna. "Volim" iščezne u sekundi. Sada gledam neke stvari iz mog "Volim" posta, i sumnjam u to da ih volim. Kakva je to onda ljubav u koju se sumnja, ili možda ja ne znam voljeti. Love is all you need. Kako bih voljela znati je li to istina? Gubim se, a i smisao ovog posta se gubi.
Prijateljica mi je neki dan rekla kako kad ona piše ne razmišlja o tome što piše samo pusti da teče iz nje. Upravo sada to radim, ali imam problem jer stajem da pročitam što sam sve napisala. To je zbilja loša navika, i sad ću nastojati suzbiti je, jer ako budem čitala ova sranja koja upravo pišem, eh, tada ovaj post zasigurno neću objaviti. Znači ako ovo čitate, ja ovaj post nisam pročitala. Hi, hi. To smiješno zvuči. Bojim se da nećete pomisliti da nisam posve phihički stabilna ukoliko se pridržim ove zabrane koju si trenutno namećem. Dakle, ne čitaj ono što si napisala, samo piši. Ajmo i to pokušati.
Dakle. Htjela sam reći, prije godinu dana...
Hm, prije godinu dana nisam bila maturantica, wao koja promjena, no doista, nije bilo tog jebenog pritiska. Znate što? Ne volim pritiske, ili ih ipak volim, ali ih ne želim voljeti. Ne znam. Lijena sam osoba, a pod pritiskom činim dobre stvari. Možda bih trebala voljeti pritisak. Zadnji čas. Trenutak u kojem nešto MORAŠ učiniti, inače će propasti nešto ili netko. Uh, kvragu. Mislim da ipak volim pritisak. U biti, mrzim to što volim pritisak... Ili obrnuto.
Opa, došla sam u napast da pročitam, pogled mi se dignuo i krenuo čitati sve ovo gore iznad, ali sam se oduprijela, jaka sam ja. Ok, let's continue...
Htjela sam reći kako u godinu dana izgubiš neke stvari... Neke stavove, neke osjećaje, neke ljudi, neke sitnice... Ja sam se recimo ošišala, prošlo je više od pola godine od kad sam se ošišala, ali još uvijek ljudi ne zaboravljaju moju kosu. Na mom blogu je još uvijek moja slika s kosom. Doduše, imam i sada kosu, ali puno manje. Nije da mi se ne sviđa ovo moje malo kose, ali mi ponekad fali ono moje puno kose. Smiju mi se zbog toga, ali evo reći ću to ipak, najviše mi fali vjetar u kosi. Doista. Onaj dobri osjećaj vjetra. Hladne bure koja podiže svaku vlas na tvojoj glavi. Kosa se vijori i isprepliće, smeta ti, pada ti na lice, s rukom je mičeš... ali vjetar je uporan i bori se s tobom. Kosa mu se prepušta i vjetar radi s njom sve što poželi, a ti si nemoćan. Ako se vozite na bicikli, svećite kosu - ako je vjetar. Opasno je, jer ako vam vjetar baci kosu u lice, možete pasti. Doista, znam iz iskustva. Uh, kako mi fali vjetar u kosi. I sada s kratkom kosom, kada puše vjetar, imam onaj neizlječivi instinkt da lagano zabacim glavu u stranu, kako mi vjetar ne bi nosio kosu u lice. Problem je u tome što nemam kosu, barem ne dovoljno kose. A ironija je, kad sam imala kosu, nosila sam rep - 99% dana u godini. Pa je jedino što je vijorilo bio moj rep. Vjerojatno se sad smijete. Smijite se slobodno. Smiješna sam znam, pišem imbecilne rečenice, ali odlično je, dobar osjećaj. Jer neprestano imam u glavi slike rečenice, i kad pišem post, duže traje uređivanje i dotjerivanje rečenice negoli samo pisanje. Sada moje pisanje, makar samo ovaj post, ne moraju biti savršeni, ne mora svaka riječ, svaka rečenica, biti na mjestu. Kako oslobađajuće. Strah me jedino da neću primjetiti neku gramatičku grešku, pošto buljim u tipkovnicu, a ne u ekran. Mrzim gramatičke i pravopisne greške. Volim ih ispravljati, ali danas ću pokušati i to obuzdati. Mislim da ću uskoro završiti ovaj post, jer ne želim preduboko potonuti u sranju ovog posta.
I po stoti put velim, samo sam htjela reći nešto o promjenama. Možemo ih voljeti, mrziti, protiviti im se, odupirati... ali one će uvijek biti tu. Ne možemo im pobjeći, samo možemo pokušavati naći način kako ih prihvatiti i prilagoditi im se. Ali, ne treba se posve prepustiti, promjene će uvijek dolaziti, ali mi možemo na njih utjecati, ne moramo teći nizvodno, jer ako se dovoljno potrudimo možemo plivati i uzvodno. Oh, ovo je vjerojatno jako glupa rečenica bila, ali doista, kosa ne mora ići kako vjetar puše. Samo je ošišajte, stavite gela, dobro pošpricajte lakom, i stajati će kosa onako kako vi želite. Vjerujte, i to znam iz iskustva. Upravljajte vi promjenama, ne one nama. Mi smo ti koji stvaramo promjenu, ne stvara promjena nas. Mislim da sam sada malo kontradiktorna samoj sebi, ali možda sam ovim postom pomalo utjecala i na vlastito mišljenje o promjenama. To nije baš dobro. Čvrsti su mi stavovi, zar ne? Ali eto, smatram da je promjena nastaje u čovjeku, a ne obrnuto. Hm, čovjek u promjeni, to ne zvuči baš zdravo, zar ne? Zadnji put, bit je - SAMI KONTROLIRAJTE PROMJENE U SVOM ŽIVOTU, SAMI IH STVARAJTE, NE DAJTE DA ONE STVARAJU VAS...
Ima li to smisla?
Dobro, vjerojatno ću ovaj post jednog dana obrisati, kada se budem sramila svega ovog što sam napisala, ali danas nije taj dan, tako da je ovo čudo od posta upravo na putu da bude objavljeno. Pa svima koji ste ga pročitali želim puno sreće. Nemojte misliti da sam luda, samo sam malo cvrknuta danas pošto sam popila puno kave, a malo toga stavila u sebe. Brh... ovo je službeno kraj posta. Hvala vam što ste ga pročitali, a ujedno vas molim da mi na tome oprostite. Pozdrav.
Kraj.
Objavit ću ga.
Ne zvala se ja Ljiljana.
Objavit ću ga.
Sad doista kraj.
Samo moram stisnuti tipkom objavi. Evo sad ću.
Na tri, četiri, sad...
Ako ga čitate, sad bi vjerojatno trebalo pisati jesam.
Jesam.
Nisam još.
tri, četiri, sad...
Sad jesam...
Kako sam bolesna.
Srećom, moram ići inače će Mer reći da opet kasnim...
Zadnji put.
Tri, četiri, sad...

22.03.2007. | 18:05 | 4 K | P | # | ^

Priče iz života 2: Poraz

Evo danas ću napisati samo par riječi za drugi dio Priča iz života, zvan Poraz, iako bi se možda trebao zvati Pobjeda. Ovisi o tome kakva osoba jeste. Ukratko želim izraziti duboko žaljenje i ogorčenost što poraz nekih ljudi predstavlja pobjedu drugim ljudima. Što im tuđa nesreća, a pritom ne mislim na neke veće ili kobne nesreće nego one što nas srednjoškolce svakodnevno okružuju, predstavlja zadovoljstvo. Kako se možeš smiješiti tuđoj neprilici? Očekivati pogrešan potez kako bi se narugao ili zlobno nasmijao? Danas sam bila u takvoj situaciji i dogodilo mi se da je nekolicina ljudi izgledala zadovoljna time što sam se ja osramotila. Istina, pogriješila sam u nečemu s čime se volim pohvaliti da sam dobra i da volim, ali reakcije nekih ljudi bile su posve neprikladne. Zar sam ja tako loša osoba da zaslužujem imati takve "prijatelje" oko sebe? No dosta o meni, jer ne želim reći previše, iako se nadam da će neki koji trebaju ovo pročitati i prepoznati se u tome.
Ljudi su ljubomorni. To je njihov problem. Ponekad nisu zadovoljni sami sobom i smeta ih kad netko drugi jest. Ja mislim da sam prosječna u svemu, i doista mi ljudi nemaju na čemu zavidjeti, ali isto tako sama sam sebi dovoljna i nemam razloga ni sama nekome zavidjeti. Hraniti ego sa tuđim pogreškama je nisko. Likovati jer gledaš nečiji poraz, makar čak i nesvjesno, je dokaz vlastite slabosti i nesigurnosti. Jer tražiti greške u postupcima drugih ljudi je samo način umanjenja vlastitih neposobnosti i nesigurnosti. U mom razredu ima takvih tipova, premda mislim da su svi takvi manje-više nesvjesno. Nakon nekog ispita, svih zanima koliko je tko dobio. Tako da neki mogu s olakšanjem reći, ah... nema veze što sam dobio 4, onaj je dobio 3... ili sl. Muka mi je od toga. Šta vas koji k... briga koliko sam ja dobila?? Pogotovo kad me to pita osoba za koju znam da ju briga za mene inače. Mene zanima moja ocjena i ocjene ljudi koji su mi dragi, svejedno mi je koliko je ostatak razreda dobio. Ali to je tako, šta ćeš... Bilo je i prije, sada je, a biti će i kroz život...
Želim samo reći da mjerilo za uspjeh nam mora biti rušenje vlastitih mogućnosti i pomicanje vlastitih granica, a ne visina sposobnosti i postignuća drugih ljudi. Vjerujte, pobjeda je puno slađa kada znate da ste se za nju pomučili sami i kada je temeljena na vlastitom uspjehu, a ne da je samo rezultat bolji od nečijeg drugog. Nije sve u životu pobjeda, treba znati podnijeti i poraz. Ali nastojte živjeti s vašim porazom i pritom ne zavidjeti na pobjedi drugog, jer s takvim stavom nećete uvijek biti loser. Jedan put će pobjeda biti vaša i nadajte se da će vaš protivnik biti takav da će vam iskreno na njoj čestitati.
I zapamtite: "Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada."

TO BE CONTINUED...

14.03.2007. | 19:47 | 3 K | P | # | ^

Priče iz života 1: Prestiž

Ponukana događajima u životu i mislima koje me danima progone, odlučila sam napisati post. Jedan običan post, bez neke posebne vrijednosti, pouke ili čak smisla. Post kao posljedicu nakupljenih emocija, razmišljanja i dojmova iz proteklih nekoliko dana mog tipično dosadnog života. Stoga, ne očekujte neku sapunicu ili nešto što će uzdrmati vašu stolice, ono što vas čeka su monotone jadikovke jedne dame koja nema pametnijeg posla u životu.

Prvi dio Priča iz života: Prestiž

Nedavno sam gledala film "The Prestige", što će reći na našem divnom jeziku - Prestiž, iako očito to nije baš naša riječ, ali mislim da je svi razumijete. Film me ponukao da razmišljam, jer njegova poruka je prilično snažna. Pokazuje do čega nas želja za uspjehom i slavom, te pohlepa i osveta dovode. Koliko smo daleko spremni otići da bi dosegli PRESTIŽ. U krajnjem slučaju toliko daleko da nam više ni ljudski život nije bitan. Tako je na filmu. Ali u životu?
Isključujem bilo kakva ubojstva, krv i sl., ali zar uništavanje bilo kakvih moralnih vrijednosti, krah prijateljstva, izostanak povjerenja i iskrenosti, negiranje savjesti, gubljenje ljudskosti... nisu zločini? U to koliko su krhke one istinske emocije i veze među ljudima se možemo uvjeriti svakodnevno. Danas si mi prijatelj, sutra te ne poznajem. Kada smo došli do toga da jedni u drugima ne vidimo ništa drugo osim novca i svega materijalnog, a zanemarujemo ono istinski bitno. Često vrtim riječ istinski, ali ISTINA je tu najbitnija. Kako možemo prepoznati istinu kad nismo na čisto sami sa sobom? Pretvaramo se, glumimo i lažemo kako bi bili prihvaćeni i "voljeni", a ne shvaćamo koliko u cijeloj toj igri gubimo sebe, svoju osobnost, i tada dolazimo do trenutka u kojem shvatimo da smo sami, i cijela ta farsa nam nije ništa donijela, a toliko smo izgubili. Kad gledam oko sebe i vidim takve ljude, poželim ih uhvatiti za vrat i dobro zdrmati. Koji vam je vrag? Pogotovo ako se radi o ljudima koje volim. Zašto ne vide da su savršeni takvi kakvi jesu. Oni koji vas ne prihvaćaju takve kakvi jeste, vas i ne zaslužuju. Jebeš one koji te samo iskorištavaju, a nisu prijatelji. Nisu ništa. Pravo prijateljstvo postoji, samo ga treba prepoznati u ljudima. Ali od prijateljstva ništa ako nema iskrenosti i povjerenja. Pokaži pravo lice, i kome se ne svidi i tko te odbije, tko ga jebe. Ako si na čisto sam sa sobom, prije ili poslije ćeš naći ljude koji će tu kvalitetu znati prepoznati. Koji će te voljeti onakvog kakav jesi. Takvih ljudi ima, a nadam se da sam ja među njima.
Još jedino želim reći da i sama ponekad sebe uhvatim da se ponašam onako kako ne želim, i da nisam sva svoja. I ja glumim, lažem i ponekad se pretvaram da sam nešto što nisam. Važno je da se tim lažnim licima opirete, da sami skinete masku koju si ponekad (ne)svjesno stavljate. Ja pokušavam, i sigurna sam da sam jača od tih negativnih nagona u meni.
Toliko sam htjela reći o Prestižu, onom u životu, a ne u filmu, iako preporučujem - pogledajte film, dobar je.
Nastavak Priča iz života slijedi (kada mi se bude dalo pisati).

TO BE CONTINUED...

05.03.2007. | 17:46 | 1 K | P | # | ^

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.

Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (2)
Studeni 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Kolovoz 2006 (1)
Srpanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (7)
Ožujak 2006 (19)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

da ili ne?

Linkovi

Blog.hr
Bijelo dugme
SAB
Bebica
Paxy
Nik
Dinca
Mitologija

online

MOJE SLIČICE

moja malenkost

mudrica - SAB

moje drugo ja - MER

moja najdraža - TIHY

moja seka - BRANKA

moji rođaci - DARIA & MATEJ

Sve će to mila moja prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš

Sve će to, mila moja,
Prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš.
I dvije će pokisle ptice
Sa tvoga oka prhnuti na jug.
Nijedna suza, nimalo volje,
Nijedna slutnja, ni glas,
A moglo je bolje.

Reći ćeš: "Malo je tužno,
A Hrist je bio kopile i jad"
I staćemo goli i sami
Pred ovo ledeno nebo i mrak.
Miriše pelin, pusto polje,
Ocvale ruže i med.
A moglo je bolje.

Gdje? Pokaži mi?
Gdje? Kad tužne sudba ne voli,
I čime od svijeta da se braniš?
Kao ruža?
Sa dva smiješna trna?
Ili snom?
Uzalud, uzalud, sve je protiv nas!

ČLANOVI BIJELOG DUGMETA

GORAN BREGOVIĆ

ŽELJKO BEBEK

ZORAN REDŽIĆ

VLADO PRAVDIĆ

GORAN IPE IVANDIĆ

MySpace Layouts

SELMA

Selma putuje na fakultet
ona putuje
ja kofer nosim, molim
težak je al pošto njen je
lično
ja i taj kofer volim
Selma na ulasku u voz
ti htjedoh reć
nešto nježno
nešto što izaziva
pozor
al rekoh samo zdravo
Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

Selma Selma
zdravo Selma
putuj Selma
i molim te ne naginji se
kroz prozor

LAŽEŠ

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
Medeno sve mednije
Kobno, k’o što niko nikog lagao nije

Postoji milion načina da te ostavim
Ali ne postoji ni jedan
Da te prebolim
Ja sam crn sedef za tvoje uho
Ja sam ludak od marcipana dušo

O, biće mi žao
Biće meni žao, žao
Uzeće je drugi, uzeće je
Moja biti neće

Lažeš zlato, lažeš dušo,
Lažeš vještice
Lažeš tvojim slatkim jezikom
Kurve svetice
"Pjevaj, duga je iznad tebe
Pjevaj, bog je danas na tvojoj strani
Golube"

moj avatar na BD forumu

BECAUSE YOU LOVED ME

For all those times you stood by me
For all the truth that you made me see
For all the joy you brought to my life
For all the wrong that you made right
For every dream you made come true
For all the love I found in you
I'll be forever thankful baby
You're the one who held me up
Never let me fall
You're the one who saw me through through it all

You were my strength when I was weak
You were my voice when I couldn't speak
You were my eyes when I couldn't see
You saw the best there was in me
Lifted me up when I couldn't reach
You gave me faith 'coz you believed
I'm everything I am
Because you loved me

You gave me wings and made me fly
You touched my hand I could touch the sky
I lost my faith, you gave it back to me
You said no star was out of reach
You stood by me and I stood tall
I had your love I had it all
I'm grateful for each day you gave me
Maybe I don't know that much
But I know this much is true
I was blessed because I was loved by you

You were always there for me
The tender wind that carried me
A light in the dark shining your love into my life
You've been my inspiration
Through the lies you were the truth
My world is a better place because of you

LEGENDA

JOŠ JEDNA LEGENDA

B]WHAT A WONDERFUL WORLD[/B]

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself what a wonderful world.

I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself what a wonderful world.

The colors of the rainbow so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shaking hands saying how do you do
They're really saying I love you.

I hear babies cry, I watch them grow
They'll learn much more than I'll never know
And I think to myself what a wonderful world
Yes I think to myself what a wonderful world.

********************

"Nitko nije savršen, a Bijelo dugme pogotovo."

BREGA

ANNABEL LEE

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.

Every man dies,
not every man lives.

JEDNOG SE BOJIM: NE BITI DOSTOJAN SVOJIH PATNJI.
Dostojevski

Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske
a ljubavi ne bih imao
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

Novi zavjet

GORAN BREGOVIĆ & Yiorgos Dalaras - Anna

Kane kuragio, Anna.
Palepse ta hronia.
Anna mu, me tis aliotikes sunithies
tis aliotikes kinisis
Ihes poli kalus tropus
fenotan oti isun apo alo kosmo
Omos esi ekanes o ti boruses
gia na min to dihnis
den perifronuses ti ftohia
ala ute se goiteve idietera
ola se sena itan diaforetika
To domatio su me ta spania andikimena
sigura ixes kalitero gusto apo mena
erhosun ke m'evriskes
to krevati mu, to stithos su
Anna, mikri prostihi kiria
ke kato ap'ta parathira, bregmenos dromos
o ihos tu trenu, to surupo
ke to domatio mu Anna
kremasmeno ston aera
san portokali.
kane kuragio, Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kseris Anna, emis i dio
itan grafto na sinandithume
Ti na kserun? Pos borun na kserun i ali?
Sinomiliki, mikri eromeni mu
Thimase? ekatomiria stigmes,
stigmes pu oso pane ke ligostevun
echi opos kapii tis leilatun
brosta sta matia mas, kathe mera

Adika palevo na tis kratiso, adika.
kilane vuva ke fefgun
pros ti megali thalasa.
Perasan tosa hronia
den forao pia to fititiko mu bufan
ke discolevame na sinithiso
afto to kalorameno kustumi
Den perifrono to hrima
ala ute me goiteve idietera
Motzart, Rekviem, Agnus Dei, Yesterday

Apopse tha'rtho sto proto su oniro
Mi gerasis Anna, mi gerasis
Pes psemata ston andra su
skise tin prosklisi, akirose to dipno
Akubise me, opos tote, me to gonato su
kato apo to trapezi
Apopse, Anna.
Sto kalitero ksenodohio
Apopse.
Sto proto su oniro.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Mi gerasis Anna, mi gerasis
Giati den tha'ho pia kanenan
ke tipota na me kratisi neo
Monos mu epimeno akoma edo
Parolo pu arhise pali na vrehi
Echi opos vrehi panta sta nisia
Oktovri mina.
Thimase?
Thalassa apo molivi ke uranos apo pefka
apomakres, anakates fones
I foni tis miteras, tu filu, tis koris
tu adelfu, tis eromenis
tis sirinas tu pliu
Ruha lefka, viastika mazemena
ligo prin ti vrohi
enas sindomos peripatos
akoma...eki. Dipla sti thalassa.
Ki istera... telos, telos.
Kane kuragio Anna.

Pu na 'se tora?
Pios kseri pos pernas...
pu na 'se tora? Ach, pos andehis?
Horis na ehis afto pu agapas
ke dihos n'agapas afto pu ehis...

Kane kuragio, Anna...

Don't give up, Anna

Kane kouragio Anna,
fight with time
My Anna, with the different habits
the different moves
You had very good manners
It was obvious that you were coming from another world
But you were doing everything you could
in order not to show it
You didn't contemn poorness
but it didn't attract you as well
Everything in you was different
Your room with the rare objects
the letters, the gifts
You bet that you had a better taste than mine!
You were coming to find me
My bed, your breast...
Anna, little dirty lady
And outside (down) the windows, a wet road
the sound of the train, the nightfall
And my room, Anna
hanged in the air
like an orange
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

You know Anna, for the two of us,
it was written (in the destiny) to meet
What could others know? How could they know?
My coetaneous, little lover
Do you remember? Millions of moments
moments that become fewer and fewer
as some foray them
in front of our eyes, every day
Hopelessly (!) I fight to keep them, hopelessly (! again)
they trickle slow and they go
towards the big sea
So many years have passed
I don't wear my student jacket anymore
and I can hardly get used
to this well needled costume
I don't contemn money
but it doesn't attract me so much
Agnus Dei, Yesterday

Tonight I will visit your first dream
Don't get old Anna, don't get old
Lie to your husband
Rip the invitation, cancel the dinner
Touch me, like that time, with your knee
under the table
Tonight, Anna
In the best hotel
Tonight
In your first dream
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Don't get old Anna, don't get old
because I won't have anybody and anything
to keep me young
I am alone, still insisting here
although it has again started to rain
as it always rains in the islands
during October
Remember?
A sea made of lead and a sky of pines
Remote, mixed voices
The voice of the mother, of the friend, of the daughter,
of the brother, of the lover
of the siren of the ship
White clothes, removed quickly
just before the rain
The light was lost with them
A short walk
still...there. Next to the sea
And then...the end, the end
Kane kouragio Anna

Who knows where you are now
who knows how you are doing
Who knows where you are now. How you can do
without having what you love
and without loving what you have...

Kane kouragio Anna...

Hm, Brega. On je dobar čovjek i ja ga volim. On je stari lisac. Gleda oko sebe... Ja uopće ne sumnjam u njega. On je napravil Bijelo dugme i oni su u pravom smislu jugoslavenski Rolling Stonesi. A ona spika... Bregović radi pizdarije... Kaj radi pizdarije kad cijela Juga sluša. Pa, nisu ti ljudi budale.

Davor Gobac, 1990.

STING lyrics

Uspavanka za Gorana B.

bože evo me
gledaj moje bronzane ruke
u meni je crv, zelena mi krv
samo da ozdravi, da ne zaboravi

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra

gospode, budi mi stariji brat
u ovaj policijski sat
prvi je put, večeras molim za nju
samo da ozdravi, da ne zaboravi

sa sjevera će valovi, k'o pjetlovi
i tuga tuga će za koji metar
skoro je na 202 odjava
i pahulja u njena njedra.

Sjaj u travi

Sada,
kada ništa na svijetu ne može
vratiti dane prohujalog ljeta
nas sjaj u travi i blještavost svijeta,
ne treba tugovati, već tražiti snage
u onom sto je ostalo i s tim živjeti.

Zaboravimo,
ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,
da smo se svađali i
da smo bili krivi.

Požurimo,
s danima i danima što će doći,
požurimo sa shvaćanjima,
sa svim što me odvaja od tebe.

Jednom,
ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili...
Ali, tvoje ruke bit ce prekratke,
a noge premorene da se vratiš.

Bit će kasno,
možda ćemo se naći jedanput
na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo
al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci.
Jedan skrenuti pogled bit će sve
što ćemo jedno drugome moći dati...

Zaboravit
ću oči i neću promatrati zvijezde
koje me na tebe neobično podsjećaju.

Ne boj se,
jednom ćeš se zaljubiti
al' ljubit ćeš zato što će te nešto
na toj ženi podsjećati na mene.

Ne otkrivaj
svoje srce ljudima
jer u njima vlada kob i egoizam!

život je borba
-nastoj pobijediti.
Ali ako izgubiš
-ne smiješ tugovati.
Cilj života je ljubav
-a ona traži žrtve.

Bio
si moje veliko proljeće,
uspomena koja ce dugo živjeti u budućnosti,
koje ću se sjećati...Osjećat
ću tugu jer sam tebe voljela.
Bit će to ironija tuge.

Nestat će sjaja u travi.
Nestat ce veličanstvenosti svijeta.
Ostat ce samo blijeda slika
onoga sto je prošlo.

(WILLIAM WORDSWORTH)

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim gospojo,
Stubama tvojega grada.

Vladimir Vidrić

I tebi baš, što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš, kad počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

S.S. Kranjčević, Mojsije

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

Žalostan je čovjek u kojem nije ostalo ništa dječje.
A. Graf

Kada pripadam tebi pripadam konačno i samom sebi. (Michelangelo)

Najgori način na koji vam netko može nedostajati je da ta osoba sjedi kraj vas, a vi da znate da ju nikada nećete imati. (Gabriel Garcia Marquez).

Ja ipak mislim da je najgore uopće ne voljeti. (B.K.)

Nitko ne zaslužuje tvoje suze. Ako takva osoba i postoji koja ih zaslužuje, ona ih neće izazvati. (Gabriel Garcia Marquez)

Nije teško zaljubiti se, nego je teško to reći. (Alfred de Musset)

Voljeti znači voljet usprkos, a ne zbog nečega. (Han Suyin)

Ljubav odolijeva vremenu koje sve otima. Nikad nije zaista ljubio onaj koji misli da je ljubav prolazna. (J.W. Goethe)

Ljubav je kompozicija jedne duše nastanjene u dva tijela. (Aristotel)

Ako nekoga voliš, pusti ga od sebe. Ako ti se vrati, zauvijek je tvoj. Ako se ne vrati, nije ni bio tvoj. (Kahlil Gibran)

Moje najbriljantnije postignuće bilo je to što sam uspio uvjeriti svoju ženu da se uda za mene.(Winston Churchill)

Prave ljubavne priče nikad nemaju završetak. (Richard Bach)

Velika prava ljubav pokazat će svoju punu snagu samo onda ako uspije od dvoje ljubavnika, slabih ljudi, napraviti stvorenja koja se ne boje ni promjena, ni nesreća, ni rastanka, ni bolesti, ni života, ni smrti. (Ivo Andrić)

Očima tvojim gledaju me najveće zvijezde.
I kako ljubim te ja, borovi na vjetru,
hoće pjevati ime tvoje s iglenim lišćem svojim. (Pablo Neruda, Ovdje te volim)

HVALOSPJEV LJUBAVI

Kad bih sve jezike ljudske govorio
I anđeoske,
A ljubavi ne bih imao,
Bio bih mjed što ječi
Ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
I znao sva otajstva
I sve spoznanje;
I kad bih imao svu vjeru
Da bih i gore premještao,
A ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
I kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
A ljubavi ne bih imao –
Ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
Dobrostiva je ljubav,
Ne zavidi,
Ljubav se ne hvasta,
Ne nadima se;
Nije nepristojna
Ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
Ne raduje se nepravdi,
A raduje se istini;
Sve pokriva, sve vjeruje,
Svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
I djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
Uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
Govorah kao nejače,
Mišljah kao nejače,
Rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
Odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
U zagonetki,
A tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
A tada ću spoznati savršeno,
Kao špto sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje –
ali najveća je među njima ljubav.

1. Kor 13, Novi zavjet

Franceso Petrarca
CCCXII

Ni do krasnih zvijezda s vedrim nebesima,
ni do mora mirna s lađam' premazanim,
ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim,
ni do šuma, zvjerka gdje sijaset ima,

ni do dobrih vijesti koje novost kažu,
ni do pjesme koja stječe slavu, vijence,
ni do lijepih žena, što sad uz studence,
na zelenu polju svoje pjesme slažu,

meni nije stalo; s njom je u grob palo
i samo mi srce, ja sam njoj ga dao,
njoj što bješe oku svjetlo i zrcalo.

Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti
Od velike žudnje da bih ugledao
Onu koju bješe bolje ne vidjeti!

"Noć je meni plašt
I krije me od oči njihovih –
Al nek me nađu, ako ne ljubiš me,
Jer volim umrijet s mržnje njihove
No ginuti bez tvoje ljubavi."
(Shakespeare, Romeo i Julija)

PAUL ELUARD
Moja ljubav

Ona je uspravna na mojim vjeđama
I njena je kosa u mojoj kosi,
Ona oblik mojih ruku nosi,
Ona ima boju mojih očiju,
Ona u moju sjenu uranja
Kao kamen u nebo.

Njene su oči vazda otvorene
I ne da mi usnuti
Njene sanje u blijesku svjetla
Čine da hlape sunca,
I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,
Nagone me da govorim iako nemam što reći.

EDGAR ALLAN POE
Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi

Bio sam dijete i bila je dijete-
U carstvu kraj mora to bi-
Al' više neg' ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee
I zbog toga nebeski krilati anđeli bili su zavidni

I to je razlog što jednom davno-
U carstvu kraj mora to bi-
Vjetar se spusti iz oblaka, noću, sledivši moju Annabel Lee
I došli su plemeniti rođaci njeni, meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,-
Ni upola sretni ko mi-
Da! To je razlog(kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi)
Što noću je vjetar iz oblaka doš'o i sledio Annabel Lee

Al' ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što su stariji bili neg' mi,
i mudriji mnogo neg' mi
I niti anđeli, gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee

Jer mi ne bljesne mjesec,
da sna ne donese o lijepoj Annabel Lee
Kada zvijezde se stvore,
vidim kako gore tek oči Annabel Lee
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage,-drage,-života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz šumorno more.