Ponukana događajima u životu i mislima koje me danima progone, odlučila sam napisati post. Jedan običan post, bez neke posebne vrijednosti, pouke ili čak smisla. Post kao posljedicu nakupljenih emocija, razmišljanja i dojmova iz proteklih nekoliko dana mog tipično dosadnog života. Stoga, ne očekujte neku sapunicu ili nešto što će uzdrmati vašu stolice, ono što vas čeka su monotone jadikovke jedne dame koja nema pametnijeg posla u životu.
Prvi dio Priča iz života: Prestiž
Nedavno sam gledala film "The Prestige", što će reći na našem divnom jeziku - Prestiž, iako očito to nije baš naša riječ, ali mislim da je svi razumijete. Film me ponukao da razmišljam, jer njegova poruka je prilično snažna. Pokazuje do čega nas želja za uspjehom i slavom, te pohlepa i osveta dovode. Koliko smo daleko spremni otići da bi dosegli PRESTIŽ. U krajnjem slučaju toliko daleko da nam više ni ljudski život nije bitan. Tako je na filmu. Ali u životu?
Isključujem bilo kakva ubojstva, krv i sl., ali zar uništavanje bilo kakvih moralnih vrijednosti, krah prijateljstva, izostanak povjerenja i iskrenosti, negiranje savjesti, gubljenje ljudskosti... nisu zločini? U to koliko su krhke one istinske emocije i veze među ljudima se možemo uvjeriti svakodnevno. Danas si mi prijatelj, sutra te ne poznajem. Kada smo došli do toga da jedni u drugima ne vidimo ništa drugo osim novca i svega materijalnog, a zanemarujemo ono istinski bitno. Često vrtim riječ istinski, ali ISTINA je tu najbitnija. Kako možemo prepoznati istinu kad nismo na čisto sami sa sobom? Pretvaramo se, glumimo i lažemo kako bi bili prihvaćeni i "voljeni", a ne shvaćamo koliko u cijeloj toj igri gubimo sebe, svoju osobnost, i tada dolazimo do trenutka u kojem shvatimo da smo sami, i cijela ta farsa nam nije ništa donijela, a toliko smo izgubili. Kad gledam oko sebe i vidim takve ljude, poželim ih uhvatiti za vrat i dobro zdrmati. Koji vam je vrag? Pogotovo ako se radi o ljudima koje volim. Zašto ne vide da su savršeni takvi kakvi jesu. Oni koji vas ne prihvaćaju takve kakvi jeste, vas i ne zaslužuju. Jebeš one koji te samo iskorištavaju, a nisu prijatelji. Nisu ništa. Pravo prijateljstvo postoji, samo ga treba prepoznati u ljudima. Ali od prijateljstva ništa ako nema iskrenosti i povjerenja. Pokaži pravo lice, i kome se ne svidi i tko te odbije, tko ga jebe. Ako si na čisto sam sa sobom, prije ili poslije ćeš naći ljude koji će tu kvalitetu znati prepoznati. Koji će te voljeti onakvog kakav jesi. Takvih ljudi ima, a nadam se da sam ja među njima.
Još jedino želim reći da i sama ponekad sebe uhvatim da se ponašam onako kako ne želim, i da nisam sva svoja. I ja glumim, lažem i ponekad se pretvaram da sam nešto što nisam. Važno je da se tim lažnim licima opirete, da sami skinete masku koju si ponekad (ne)svjesno stavljate. Ja pokušavam, i sigurna sam da sam jača od tih negativnih nagona u meni.
Toliko sam htjela reći o Prestižu, onom u životu, a ne u filmu, iako preporučujem - pogledajte film, dobar je.
Nastavak Priča iz života slijedi (kada mi se bude dalo pisati).
TO BE CONTINUED...
Post je objavljen 05.03.2007. u 17:46 sati.