Danas razmišljam o svom životu prije godinu dana, prije dvije godine, tri, četiri...
Koliko promjena, oh koliko promjena. Mijenjaju se ljudi, mjesta, vrijeme, mijenjam se ja. Koliko je sve bilo drugačije prije godinu dana, prije tako malo vremena. I koliko drukčija sam bila ja. Iz ove perspektive kao da je život bio jednostavniji prije godinu dana, lakši, podnošljiviji, ili mi se samo tako čini? Retoričko pitanje. Ne očekujem odgovor. Možda jer ga ne želim znati, ili jer ga znam. Uh, kako se zbunjujem.
Glupa sam. Vjerojatno sam i prošle godine mislila kako je život bio jednostavniji prethodne godine, i vjerojatno ću iduće godine to misliti za ovu godinu. Možda sam slaba pa se ne znam nositi s promjenama, što je neobično jer volim promjene. Volim. Kako apstraktna riječ. Nedavno sam napisala post u kojem se ta riječ spominje toliko mnogo puta, a sad mi se čini tako neobična. Volim promjene. Šta bi to trebalo značiti? Počinjem sumnjati u riječ volim, jer je tako kratkotrajna. "Volim" iščezne u sekundi. Sada gledam neke stvari iz mog "Volim" posta, i sumnjam u to da ih volim. Kakva je to onda ljubav u koju se sumnja, ili možda ja ne znam voljeti. Love is all you need. Kako bih voljela znati je li to istina? Gubim se, a i smisao ovog posta se gubi.
Prijateljica mi je neki dan rekla kako kad ona piše ne razmišlja o tome što piše samo pusti da teče iz nje. Upravo sada to radim, ali imam problem jer stajem da pročitam što sam sve napisala. To je zbilja loša navika, i sad ću nastojati suzbiti je, jer ako budem čitala ova sranja koja upravo pišem, eh, tada ovaj post zasigurno neću objaviti. Znači ako ovo čitate, ja ovaj post nisam pročitala. Hi, hi. To smiješno zvuči. Bojim se da nećete pomisliti da nisam posve phihički stabilna ukoliko se pridržim ove zabrane koju si trenutno namećem. Dakle, ne čitaj ono što si napisala, samo piši. Ajmo i to pokušati.
Dakle. Htjela sam reći, prije godinu dana...
Hm, prije godinu dana nisam bila maturantica, wao koja promjena, no doista, nije bilo tog jebenog pritiska. Znate što? Ne volim pritiske, ili ih ipak volim, ali ih ne želim voljeti. Ne znam. Lijena sam osoba, a pod pritiskom činim dobre stvari. Možda bih trebala voljeti pritisak. Zadnji čas. Trenutak u kojem nešto MORAŠ učiniti, inače će propasti nešto ili netko. Uh, kvragu. Mislim da ipak volim pritisak. U biti, mrzim to što volim pritisak... Ili obrnuto.
Opa, došla sam u napast da pročitam, pogled mi se dignuo i krenuo čitati sve ovo gore iznad, ali sam se oduprijela, jaka sam ja. Ok, let's continue...
Htjela sam reći kako u godinu dana izgubiš neke stvari... Neke stavove, neke osjećaje, neke ljudi, neke sitnice... Ja sam se recimo ošišala, prošlo je više od pola godine od kad sam se ošišala, ali još uvijek ljudi ne zaboravljaju moju kosu. Na mom blogu je još uvijek moja slika s kosom. Doduše, imam i sada kosu, ali puno manje. Nije da mi se ne sviđa ovo moje malo kose, ali mi ponekad fali ono moje puno kose. Smiju mi se zbog toga, ali evo reći ću to ipak, najviše mi fali vjetar u kosi. Doista. Onaj dobri osjećaj vjetra. Hladne bure koja podiže svaku vlas na tvojoj glavi. Kosa se vijori i isprepliće, smeta ti, pada ti na lice, s rukom je mičeš... ali vjetar je uporan i bori se s tobom. Kosa mu se prepušta i vjetar radi s njom sve što poželi, a ti si nemoćan. Ako se vozite na bicikli, svećite kosu - ako je vjetar. Opasno je, jer ako vam vjetar baci kosu u lice, možete pasti. Doista, znam iz iskustva. Uh, kako mi fali vjetar u kosi. I sada s kratkom kosom, kada puše vjetar, imam onaj neizlječivi instinkt da lagano zabacim glavu u stranu, kako mi vjetar ne bi nosio kosu u lice. Problem je u tome što nemam kosu, barem ne dovoljno kose. A ironija je, kad sam imala kosu, nosila sam rep - 99% dana u godini. Pa je jedino što je vijorilo bio moj rep. Vjerojatno se sad smijete. Smijite se slobodno. Smiješna sam znam, pišem imbecilne rečenice, ali odlično je, dobar osjećaj. Jer neprestano imam u glavi slike rečenice, i kad pišem post, duže traje uređivanje i dotjerivanje rečenice negoli samo pisanje. Sada moje pisanje, makar samo ovaj post, ne moraju biti savršeni, ne mora svaka riječ, svaka rečenica, biti na mjestu. Kako oslobađajuće. Strah me jedino da neću primjetiti neku gramatičku grešku, pošto buljim u tipkovnicu, a ne u ekran. Mrzim gramatičke i pravopisne greške. Volim ih ispravljati, ali danas ću pokušati i to obuzdati. Mislim da ću uskoro završiti ovaj post, jer ne želim preduboko potonuti u sranju ovog posta.
I po stoti put velim, samo sam htjela reći nešto o promjenama. Možemo ih voljeti, mrziti, protiviti im se, odupirati... ali one će uvijek biti tu. Ne možemo im pobjeći, samo možemo pokušavati naći način kako ih prihvatiti i prilagoditi im se. Ali, ne treba se posve prepustiti, promjene će uvijek dolaziti, ali mi možemo na njih utjecati, ne moramo teći nizvodno, jer ako se dovoljno potrudimo možemo plivati i uzvodno. Oh, ovo je vjerojatno jako glupa rečenica bila, ali doista, kosa ne mora ići kako vjetar puše. Samo je ošišajte, stavite gela, dobro pošpricajte lakom, i stajati će kosa onako kako vi želite. Vjerujte, i to znam iz iskustva. Upravljajte vi promjenama, ne one nama. Mi smo ti koji stvaramo promjenu, ne stvara promjena nas. Mislim da sam sada malo kontradiktorna samoj sebi, ali možda sam ovim postom pomalo utjecala i na vlastito mišljenje o promjenama. To nije baš dobro. Čvrsti su mi stavovi, zar ne? Ali eto, smatram da je promjena nastaje u čovjeku, a ne obrnuto. Hm, čovjek u promjeni, to ne zvuči baš zdravo, zar ne? Zadnji put, bit je - SAMI KONTROLIRAJTE PROMJENE U SVOM ŽIVOTU, SAMI IH STVARAJTE, NE DAJTE DA ONE STVARAJU VAS...
Ima li to smisla?
Dobro, vjerojatno ću ovaj post jednog dana obrisati, kada se budem sramila svega ovog što sam napisala, ali danas nije taj dan, tako da je ovo čudo od posta upravo na putu da bude objavljeno. Pa svima koji ste ga pročitali želim puno sreće. Nemojte misliti da sam luda, samo sam malo cvrknuta danas pošto sam popila puno kave, a malo toga stavila u sebe. Brh... ovo je službeno kraj posta. Hvala vam što ste ga pročitali, a ujedno vas molim da mi na tome oprostite. Pozdrav.
Kraj.
Objavit ću ga.
Ne zvala se ja Ljiljana.
Objavit ću ga.
Sad doista kraj.
Samo moram stisnuti tipkom objavi. Evo sad ću.
Na tri, četiri, sad...
Ako ga čitate, sad bi vjerojatno trebalo pisati jesam.
Jesam.
Nisam još.
tri, četiri, sad...
Sad jesam...
Kako sam bolesna.
Srećom, moram ići inače će Mer reći da opet kasnim...
Zadnji put.
Tri, četiri, sad...
Post je objavljen 22.03.2007. u 18:05 sati.