Nova Politika

„Ulazak u EU znači gubitak nacionalnog suvereniteta – mit 3“

piše Semper contra

„Ulaskom u Europsku uniju svaka država članica prenosi dio svojih ovlasti na Europsku uniju. To znači da u nekim područjima članice donose odluke zajednički na razini Europske unije. Pritom svaka država članica aktivno sudjeluje u postupku donošenja odluka, što će biti slučaj i s Hrvatskom kada postane članica Europske unije. Na taj način svaka članica Europske unije zastupa vlastite interese i ugrađuje ih u zajedničke odluke Unije. (1)

Hrvatska će, kao članica EU-a aktivno sudjelovati u donošenju odluka na europskoj razini, pri čemu će vlastite interese moći zastupati bolje nego što bi to bio slučaj kada bi ostala izvan Unije. (2) U Vijeću EU-a, koje je uz Europski parlament zakonodavac Europske unije, pri raspodjeli glasova između sadašnjih 27 država članica vodilo se računa da države s većim brojem stanovnika imaju veći broj glasova, ali ne strogo proporcionalno, pa je raspodjela glasova više prilagođena državama s manjim brojem stanovnika.

Tako, primjerice, Njemačka ima 29 glasova, dok Danska, Irska, Litva, Slovačka i Finska imaju po 7 glasova, koliko će imati i Hrvatska kada postane članica Unije. Hrvatska će stoga, kao i druge manje zemlje biti na svojevrsnom dobitku u pogledu zastupljenosti u Vijeću EU-a.
Hrvatska će također biti zastupljena u drugim tijelima EU-a, i to sa 12 zastupnika u Europskom parlamentu te, kao i druge članice jednim povjerenikom u Europskoj komisiji. po jednim sucem u Sudu Europske unije i Revizorskom sudu, a guverner Hrvatske narodne banke predstavljat će Hrvatsku u skupštini Europske središnje banke.“ (3)


Prokletstvo slova „B“
(razmišljanje o hrvatskom suverenitetu)

Na pragu smo ulaska u 'n-tu' asocijaciju u koju nas uvaljuju političari, za koje Krleža kaže „u sklapanju ugovora i glupih političkih paktova, tu su hrvatski puntari stručnjaci vjekovima“. Čitajući nedavno kupljenu knjigu (5 kn na rasprodaju otpisanih knjiga) „Hrvatske pravice“ autora Petra Požara, vlastito izdanje 1990. godine i, već nekoliko puta spomenutu zbirku političkih eseja M. Krleže „Deset krvavih godina“, sasvim slučajno otkrih nešto što paušalno nazvah „Prokletstvom slova 'B'“ (citati su iz tih knjiga).

Boljim poznavateljima hrvatske povijesti vjerojatno je poznata činjenica da su se 'hrvatski puntari' (političari svih vrsta) nakon pogibije posljednjeg kralja hrvatske krvi Petra, od straha pred najezdom osmanlijskih osvajača, 1102. godine poklonili „madžarskome grbavcu Kolomanu“ sklopivši mir s „Ugarima, kojim Hrvati priznaju ugarskog kralja Kolomana za svog kralja. Tim povodom potpisana je i Pacta, koju kasnije nazvaše Pacta conventa.“

U hrvatskoj se povijesti ovim činom pojavilo prvo sudbonosno slovo „B“ (Budim) koje je Hrvatima krojilo sudbinu. Od te godine ti isti 'hrvatski puntari' „se bore osam stotina godina protiv madžarske krune kao bijesni negatori madžarskog suvereniteta.“

„I kada je poslije Mohača situacija politički otvorena, pitanje hrvatske dinastije je likvidirano. Hrvati (puntari) traže odmah drugog gospodara“ (kako je to izjavio papin poslanik u Budimu), pa na križevačkom sastanku 1526. „pada prvi prijedlog za kandidaturu Habsburga“, da već slijedeće godine 1527. „hrvatski staleži i redovi biraju u hrvatskom Saboru Ferdinanda I za hrvatskog kralja“ i tako dolaze pod jurisdikciju drugog po redu slova „B“ (Beča). „Ali gle, odmah zatim nastaje novi period borbe protiv gospodina Habsburga i taj traje novu krvavu rundu za slijedećih četiri stotine godina 1527. – 1918.“

Nakon poraza i raspada crno – žute monarhije 'hrvatski puntari' „kidaju tu prokletu Nagodbu s Madžarima 29. oktobra, da bi poslije trideset dana suverenog života sklopili pakt od 1.decembra 1918. sa dinastijom i tako počeli jednoglasnu borbu protiv tog pakta ujedinjenja, koja traje do danas.“
Bilo je to treće prokletstvo slova „B“ (Beograd).

No ni tu nije kraj. 1941. godine na hitlerovim tenkovima uz blagoslov Poglavnika stiže četvrto prokletstvo slova „B“ (Berlin). I naravno odmah počinje borba protiv tog saveza, koja pobjedonosno završava 1945. godine kada se povijest ponavlja i 'hrvatski puntari' ponovo sklapaju savez stvarajući federativnu državu Jugoslaviju s glavnim gradom „B“, opet Beograd.
Bilo je to peto prokletstvo slova „B“ koje je trajalo sve do 1990. godine kad su Hrvati izborili svoju neovisnost, uz ,naravno, odgovarajuće žrtve, misleći da je prokletstvu došao kraj.

No ne lezi vraže. 'Hrvatski puntari', nesposobni da, ovog puta, sami vode bitku na gospodarskom polju, pritisnuti svjetskom globalizacijom, krenuše u traženje 'novog gospodara'. Nije im dugo trebalo da ga nađu. Kao opčinjeni našli su ga u šestom prokletstvu slova „B“ (Bruxelles). Uspjeli su svladati sve prepreke u stilu 'mrkve i batine' koje im je na putu postavljala europska birokracija, pa je europski parlament zakazao plenarnu sjednicu 1. prosinca ove godine (opet taj 'prvi decembar') na kojoj će se usvojiti zakonodavna rezolucija o davanju pristanka (opet neka Nagodba ili Ugovor). Potom bi tijekom mjeseca prosinca (opet taj nesretni decembar!) Predsjednica (puntarske) vlade trebala svečano potpisati Pristupni Ugovor, da bi 1. srpnja 2013. godine (obratite pozornost na zadnje dvije znamenke u godini) ona ili njezin nasljednik iz neke druge 'puntarske' stranke svečano proglasio Hrvatsku punopravnom članicom alijanse zvane Europska Unija.

Tim činom započet će po sedmi put bitka za oslobađanje od gospodara da bi se, kao i uvijek do sada nakon možebitnog oslobođenja, počeo tražiti 'novi gospodar'. „Napor, dakle, da se hrvatstvo otme rotaciji oko tuđih osovina, ostao je do danas politički otvoren i jalov.“

U devet stotina i deset godina, dvadeset godina hrvatskog suvereniteta, „to je čitava hrvatska politička bilanca na saldu hrvatskog suvereniteta“.

„Ako je doista istina da je povijest učiteljica života, onda je vjerojatno, da će Hrvatima poći za rukom da negdje tek oko godine 2318. (2413. p.p.) raskinu svoj takozvani Ugovor od 1918. (2013.) i da s nekim novim, zasad još nepoznatim Signorom (sa dinastijom) (s nekim novim slovom „B“) sklope jedan novi politički Ugovor, protiv kojeg će se boriti do godine 3118 (3213.).“

Nakon svega pitanje na koje bih želio saznati odgovor. Ponašaju li se 'hrvatski puntari' tako kako se ponašaju zato što žive u dijelu Europe koji se zove Balkan, na vjetrometini međunarodnih političkih oluja, ili pak jednostavno zato što su – Budale?

* * *

O ostalim nebulozama iz spomenutog pamfleta samo taksativno:
(1) „zastupa vlastite interese i ugrađuje ih u zajedničke odluke Unije.“ Volio bih znati kako autor spomenutog pamfleta misli da će država koja ima ukupan broj stanovnika kao jedan oveći europski grad, a gospodarstvo joj je na koljenima, dakle ekonomski je patuljak da ne kažem bogalj, 'zastupati vlastite interese'?

(2) „vlastite interese moći zastupati bolje nego što bi to bio slučaj kada bi ostala izvan Unije.“ Iskustvo iz svih 'unija' u kojima smo do sada bili uči nas da je to čista fatamorgana.

(3) Hrvatska je u bivšoj asocijaciji (SFRJ) bila zatupljena procentualno jače nego što će biti u novoj (EU), guverner NBH sjedio je u Savjetu guvernera samo šest republika-država i znamo kako je mogao utjecati na generalnu novčarsku politiku, posebice na devizni režim bivše države (unije). Priča o 'utjecaju' hrvatskih predstavnika' je čista iluzija (Grčka).

* * *

P.S.
U „J.L“ (18.09.2011.) su objavljeni neki fragmenti iz dokumenta „Nacrt Pristupnog ugovora“ iz kojih je vidljiva naša 'puna suverenost' kad jednom uđemo u asocijaciju zvanu EU.
„On (Ugovor p.p.) daje okvir u kojem će Hrvatska funkcionirati kao nova članica EU, trgovati s ostatkom svijeta, proizvoditi, čuvati okoliš, dijeliti svoj suverenitet s drugima, uplaćivati u zajedničku blagajnu Unije i koristiti novac iz iste, loviti ribu, proizvoditi hrvatsku staru šljivovicu, birati zastupnike u Europskom parlamentu…“
No i nije sve tako crno jer „je u Ugovoru ostalo otvoreno pitanje tko u ime Republike Hrvatske sklapa Ugovor te tko ovlašćuje koga za potpisivanje istog.“ Eto ostalo je ipak nešto što „Hrvatska mora sama ispuniti.“

Da sam ja Premijer ili Predsjednik dobro bih razmislio hoću li na takav tekst staviti svoj potpis, da se ne bi kasnije morao braniti poznatom sintagmom naših političara: „ništa nisam znao“.