Mnogi pričaju o tome pa sam odlučio pitati one koji su već pokrenuli svoj portal. Dakle 10 pitanja koja su mene zanimala i odgovori od 12 vlasnika portala možete pročitati ovdje.

Zanimljivo mi je koliko su priče različite.

Naime do mene su došli tračevi kako se od portala (još) ne može živjeti i baš me zanimalo je li to istina ili ne. Ukratko kao i u svakom drugom poslu pripremite se na gomilu truda i rada.

Tako nekako su išla i moja razmišljanja kada sam pokrenuo blog. Da mi je barem netko sve ovo ovako lijepo (khmmmm) ispričao prije 13 godina to bi bilo super. I do dan danas bih ostao u tom uvjerenju da nisam slučajno pogledao jedno od najboljih i najsmješnijih prezentacija na svijetu. Pogledao sam ju preko kluba Toastmasters o kojem je već bilo riječi na ovom blogu.

No što je to u toj prezentaciji što me natjeralo da promjenim mišljenje? Naime svi odrasli ljudi su mi kao klincu stalno govorili da bi bilo super vratiti se sa ovom pameti koju sada imaju u mlađe dane. I ja sam to vjerovao. I možda bih zaista postigao više. Zamislite si samo koliko sada znate i da ste sve ovo znali prije 10 godina. Da ste mogli donjeti sasvim druge odluke. Možda početi štedjeti 1000 kn mjesečeno i danas bi imali oko 200 tis kn! Ili pokrenuti svoj biznis i danas biti financijski slobodni.

Zašto nismo?

E odgovor na to pitanje upravo daje ta prezentacija. Nismo jer smo dozvolili da nas svi oko nas razvale i ukalupe. Da unište naš djetinji duh i radoznalost. Da ubiju naše snove. No nisu samo "oni" krivi. Ima tu i našeg straha i komformizma. Treba preokrenuti pitanje: što kada bi barem danas znali ono što smo onda znali?!

Kada smo bili djeca "NE" nije bio konačan odgovor. To nam je samo značilo: pitaj ponovo. I ponovo. I ponovo. I ponovo dok ne dobijemo ono što želimo. Kada smo se zadnji put zaista usudili tražiti ono što želimo? Krenuti raditi ono što nas najviše veseli? Koliko puta je strah bio jači? A što će ljudi misliti o nama? A što ako ne uspijemo? A što ako.... pa od čega ćemo živjeti....? Itd. itd. Djeca se to ne pitaju. Ona samo rade ono što žele dok se mi ne umješamo i ne "objasnimo" im kako ne mogu postati astronauti i letjeti na mjesec.

Što biste radije: znanje (i ograničenja) koje danas imate ili strast za životom i radoznalost koju imaju djeca?

U nastavku razmišljanja na prijašnji post sjetio sam se i sljedeće usporedbe. Za one romantičare (poput mene) koji se sjećaju srednješkolske lektire i knjige Patnje mladog Vertera ovo će im možda biti zanimljivo. Dakle sjetimo se ukratko priče: mladi Verter se zaljubljuje u Lotu koja je zaručena i cijela knjiga je prepuna njegovih nježnih ljubavnih osjećaja. Knjiga je zaista divna i svako mlado i nesretno zaljubljeno biće će pronaći razumjevanje i utjehu u njoj. Međutim knjiga završava Verterovim samoubojstvom. Nije ni prvi, a nažalost niti posljednji muškarac koji se ubio zbog (ne)uzvraćene ljubavi (zbog žene). I to je ono što mi se nikako ne sviđa. Ta mlakost, to odustajanje i mirenje sa sudbinom. Taj šugavi fatalizam koji je samo djelomično točan.

S druge strane iz istog razdoblja (romantizam) imamo knjigu Junak našeg doba. To mi je najbolja knjiga koju sam pročitao pa se unaprijed ispričavam zbog subjektivnosti. Eh da, dok je nisam pročitao najbolja mi je bila gore spomenuta Patnje mladog Vertera:) U Junaku našeg doba Ljermontov opisuje svog glavnog lika romana Pečorina. Pečorina je dosta teško opisati, a i nemam knjigu pri ruci :) no možda najbolje govore njegova djela. Za razliku od Vertera koji samo snažno osjeća i slabo djeluje, Pečorin je pun akcije. On dobro razumije žene i lako ih zavodi. Nakon toga mu dosade i odbacuje ih te traži nove avanture. Ima nezasitno srce i ništa ga ne može dugoročno usrećiti. Ono što mi se svidjelo kod Pečorina je to što se on pokrenuo i radio nešto na tome da postigne svoj cilj. Kada je zavodio Belu išao je toliko daleko da ju je oteo i kupovao joj gomilu odjeće. Svašta je pokušavao dok nije uspio i ona se na kraju zaljubila u njega. Upravo u tom trenutku on ju praktički odbacuje i ne pokazuje nikakvu žalost kada ona umre. Neki se zgražavaju nad tolikom bezosjećajnošću i smatraju ga emocionalnim invalidom no ja ga nekako razumijem. Razumijem tu njegovu odvojenost. On traži smisao u ovom svijetu i ne može ga pronaći.

Sada samo zamjenimo žene iz ovih priča s riječi "novac". Većina ljudi samo sanjari o njemu, ali ništa ne poduzima i provodi život kukajući. Oni drugi koji nešto poduzimaju imaju rezultate i postaju bogati i onda shvaćaju da nije sreća u novcu. Međutim postoji jedna OGROMNA razlika njih. Prvi se samo tješe činjenicom da nije sve u novcu dok ovi drugi to znaju. Čemu onda trud pitaju se prvi? Zar nije bolje učiti na greškama drugih? Pa zato da proživite ovaj život na najbolji mogući način i da napravite od sebe najviše što možete. Da iskoristite svoje potencijale. Da napredujete. Nije svejedno ako provedete život u velikoj avanturi i bogatstvu koje vam to omogućuje ili sjedeći pred televizorom. Ne znam u što vjerujete, ali ja smatram da možete svoje bogatstvo uzeti sa sobom i nakon smrti. Ne novčanice, već sva ona iskustva i karakter kakav ste morali postati da to dostignete.

Pročitajte obje knjige ako slučajno niste i odlučite: jeste li Verter ili Pečorin?

Oni koji su čitali Richdad-a znaju za njegova 4 kvadranta - odnosno načina zarađivanja novca. Imamo Employee (radnika), Self-employed (samozaposlenog), Investor (investitor) i Businessmen (poduzetnik).

Da se malo osvrnemo na cijelu tu priču. Kvadrant izgleda tako da su E i S na lijevoj strani dok su B i I na desnoj. Najbolje je imati kombinaciju i lijeve i desne strane.

Nažalost, nas cijeli život uče samo kako da budemo radnik (E) i radimo za nekog drugog. To je najnesigurniji položaj jer vrlo malo stvari ovisi o nama i imamo malo mogućnosti legalnog izbjegavanja plaćanja poreza i doprinosa. Tu i tamo koja porezna olakšica i to je sve. Drugim rječima ovdje nas najviše deru.

S vremenom neki radnici žele postati svoj gazda i onda pređu u S, samozapošljavanje. Otvore svoj obrt ili tvrtku i rade po 12-16 sati na dan. Čak i ako imaju zaposlene to još uvijek ne znači da su postali biznismeni (B). U ovoj grupi (S) se nalaze i umjetnici, glumci, pjevači, sportaši i svi oni koji samostalno zarađuju svoj novac. Ukoliko nemate neki poseban talenat ili niste konzultatnt teško možete postati bogati samo u ovom kvadrantu.

I - investitor je kategorija koja je zadnjih par godina konačno postala popularna u Hrvatskoj. Ljudi polako shvaćaju da novac može raditi za njih ako ga dobro investiraju. Sve je još u povojima, ali ima nade. Višak novaca koji ostvaruju samozaposleni i radnici trebali bi investirati i tako poboljšati svoju financijsku situaciju. Osim toga tako povećavaju i svoju sigurnost jer su sada i na desnoj strani kvadranta, a ne samo na lijevoj gdje sve ovisi o njima.

Biznis je kategorija koju Richdad najviše hvali, a i meni je nekako najdraža. Tu nema ograničenja koliko možete zaraditi a možete početi s vrlo malo novaca za razliku od investiranja gdje ipak morate nešto imati. Razlika između S i B je ogromna iako se na prvi pogled čine vrlo sličnima. Naime onaj tko sve radi samostalno pa čak i ako ima registriran d.o.o. i nekoliko zaposlenih nije slobodan i ne može zarađivati toliko koliko može onaj u B kvadrantu. Testno pitanje jeste li S ili B je sljedeće: mogu li danas kompletno napustiti svoj biznis, otići na put oko svijeta na godinu dana i kada se vratim da je moj biznis još bolje vođen i još profitabilniji nego što je bio kada sam ga ostavio. Ako je odgovor DA onda ste biznismen. Ako je odgovor: jesi li ti normalan pa bez mene bi sve otišlo kvragu za tjedan dana! onda ste S :)

Zašto je važno razmišljati o tome u kojem smo kvadrantu i koji nam najviše odgovara? Zato što moramo biti svjesni da ostankom u E jako teško možemo postati bogati i financijski slobodni. Čak i sa ogromnom plaćom ne možemo biti slobodni jer ukoliko izgubimo posao ili se razbolimo vrlo brzo će se taj novac istopiti. Biti biznismen, onaj koji stvara nove tvrtke i njihov je vlasnik ili biti investitor koji ulaže u tvrtke koje su drugi stvorili je najsigurniji način da postanete financijski slobodni i bogati.

Ja nebih više dužio o kvadrantima jer je sve odlično objašnjeno u knjizi Cashflow quadrant.

Ja bih malo pričao o ogromnom strahu i otporu koji većina ljudi ima kada mora/želi preći s lijeve strane (E,S) na desnu (I,B). Dati otkaz i otvoriti svoju firmu je jako, jako teško. Više psihološki teško nego što je to stvarno teško. Raditi sam (S) i prepustiti svoj posao drugima kako bi prešli u B kvadrant je nešto što izaziva ogroman stres pogotovo ako ste jedan od onih ljudi koji je otišao u S kvadrant jer vjeruje da ako želiš nešto pošteno napraviti trebaš to napraviti sam.

Kako to savladati? Malo po malo. Za početak je dobro zadržati sadašnji posao jer nam to daje sigurnost. Za to vrijeme, u svoje slobodno vrijeme umjesto gledanja televizije i ostalih gluposti možemo čitati i obrazovati se. Možemo naučiti sve o ulaganju u dionice, vođenju tvrtke itd. itd. Možemo i otvoriti tvrtku i nešto sitno raditi preko nje dok ne steknemo sigurnost i dok posao ne krene. Ipak najvažnije je sebi dati vremena. Neke stvari jednostavno ne idu preko noći. Ako stalno radimo na tome s vremenom će nam se perspektiva promjeniti. Ključno je da stalno čitamo, razmišljamo o tome, razgovaramo s drugim ljudima koji su to već uspjeli.
Odjednom ćemo shvatiti da smo na desnoj strani :) Ulovit ćemo sami sebe u razmišljanju koje je bitno drugačije od svega što su nas do sada učili. Shvatit ćemo da ima dovoljno novca za sve i da je jedina potrebna promjena ona u našoj glavi. U načinu razmišljanja.

"Uspješni ljudi si postavljaju bolja i kavlitetnija pitanja i dobivaju bolje i kvalitetnije odgovore" - Anthony Robbins

Umjesto da se pitate zašto me šef mrzi i zašto sam tako nesposoban pitajte se kako da stvorim obilje u svom životu? Btw. ako se pitate zašto sam nesposoban um će vrlo brzo naći odgovor u stilu: pa zato jer ne možeš ništa zapamtiti jer nemaš dovoljno inteligencije jer si se takav rodio jer se ne možeš skoncentrati jer si jednostavno glup i ništa ne razumiješ. Kako ste zadovoljni s odgovorom? I ne baš. No upravo ta unutarnja komunikacija je ključ našeg uspjeha. Svatko zna kako može zaraditi više novaca i tu je priča uvijek ista (stvorite nešto novo i korisno, zadovoljite neku potrebu ljudi) međutim svatko ima svoju vlastitu unutarnju priču zašto on to ne može učiniti. Dosta je izgovora primimo se posla.

Moram ovo malo prokomentirati

On se čudi kako je trgovanje dionicama javno. E pa dobro jutro. Svaki put kada kupite dionicu neke tvrtke ta tvrtka mora znati da ste "ju kupili" i da ste sada njihov dioničar. Svaka tvrtka je po zakonu o trgovačkim društvima dužna voditi evidenciju o svojim vlasnicima i to za tvrtke koje su na burzi obavlja SDA - središnja depozitarna agencija. To je nužno jer ukoliko netko stekne (npr. Fižulić) više dionica neke tvrtke obvezan je podnjeti javnu ponudu i ponuditi otkup dionica od svih drugih dioničara.

Svaki dioničar, čak i ako ima samo jednu jedinu dionicu tvrtke može otići u SDA (treba se najaviti) i tražiti uvid u knjigu dioničara te može vidjeti sve ostale dioničare tvrtke. Zbog toga se čudim kako "veliki burzovni igrač" to nije znao.

Ako ipak želite zadržati anonimnost onda možete kupovati dionice preko skrbničkog računa neke banke. Gotovo sve veće banke pružaju tu uslugu. Račun nije problem otvoriti, ali nije besplatan i plaća se određena naknada najčešće ovisno o iznosu novaca kojeg imate na tom računu. Za manje iznose sam gotovo siguran da se ne isplati, ali tko želi anonimnost zašto ne?

Još jedna zanimljivost koju sam čuo. U SDA je opet bila velika gužva za te nesretne pinove. Ista se možda mogla barem malo smanjiti da su negdje jasnije napisali (na ulazu možda) da je pin ostao isti kakav je bio i za dionice INE. Nažalost neki ljudi koji su dobili pin prilikom kupnje Ininih dionica sada su ponovo stajali u redu da dobiju pin za T-HT

Postoji samo jedan pin i jedan broj investitora kojeg koristite za trgovanje na burzi sa SVIM DIONICAMA.

Ne mogu oteti dojmu gorčine kada vidim koliko je ljudi bilo JAKO zainteresirano za te dionice samo da bi ih već drugi dan prodalo za 30,50% veću cijenu. Što je sada sa svim onim pričama "mi smo to izgradili", "mi smo to platili", "to je naše" i ostalo o zločestom monopolistu koji nas dere s visokim cjenama? Sjetimo se ogromnih telefonskih računa, zločestih dialera koji sami pale računalo spajaju se na telefonske linije u Americi i nabijaju nam račune? Sada smo imali priliku postati dio kolača i zaraditi na račun tih istih visokih cjena, otpuštanja viška radnika (nažalost nužnost) i svih onih nepravdi koje smo doživjeli zadnjih 10-ak godina. Međutim mi ćemo se po običaju zadovoljiti mrvicama i jednostavno zaboraviti sve što se dogodilo.

Potpuno isto se događalo i tijekom privatizacije. Radnici su dobili jeftine dionice, jeftino su ih i hitno prodali jer im je, kao i uvijek, trebao novac. Možda su nešto sitno i zaradili. Dionice su otkupili menadžeri koji su kasnije često postajali i većinski vlasnici, a dionice su otišle u nebo. Danas smo zavidni na njih kako su jeftino stekli velike tvrtke. Ne tvrdim da će dionica T-HT-a vrijediti desetke tisuća kuna (možda jednog dana) niti da zarada od 30,50% u tako kratkom vremenu nije dobar potez, ali mi je zanimljivo promatrati kako smo se svi brzo zapalili za lagan novac dok smo prije nekoliko godina puno veće i jeftinije poklone (PIF-ovi, ERNT po 200 kn itd. itd.) jednostavno preskočili. Također je zanimljivo kako smo brzo spremni prodati te dionice dok se istovremeno ljutimo na vladu što rasprodaje Hrvatsku (obiteljsko srebro) u bescjenje. Nije vlada jedini krivac. To je naš mentalitet. Kada nismo "u igri" onda smo ljuti što je netko nešto "naše" jeftino prodao strancu, ali kada smo i mi dio priče i kada mi dobivamo svoje mrvice onda nas baš briga što se po kojoj cjeni i kome prodaje. Zanimljivo zar ne? Svi smo mi krvavi ispod kože i svaka čast onima koji će dionice (za)držati.

Vjerojatno je trebalo proći neko vrijeme da shvatimo što je dionica. Šteta što to vrijeme još nije došlo.