U nastavku razmišljanja na prijašnji post sjetio sam se i sljedeće usporedbe. Za one romantičare (poput mene) koji se sjećaju srednješkolske lektire i knjige Patnje mladog Vertera ovo će im možda biti zanimljivo. Dakle sjetimo se ukratko priče: mladi Verter se zaljubljuje u Lotu koja je zaručena i cijela knjiga je prepuna njegovih nježnih ljubavnih osjećaja. Knjiga je zaista divna i svako mlado i nesretno zaljubljeno biće će pronaći razumjevanje i utjehu u njoj. Međutim knjiga završava Verterovim samoubojstvom. Nije ni prvi, a nažalost niti posljednji muškarac koji se ubio zbog (ne)uzvraćene ljubavi (zbog žene). I to je ono što mi se nikako ne sviđa. Ta mlakost, to odustajanje i mirenje sa sudbinom. Taj šugavi fatalizam koji je samo djelomično točan.
S druge strane iz istog razdoblja (romantizam) imamo knjigu Junak našeg doba. To mi je najbolja knjiga koju sam pročitao pa se unaprijed ispričavam zbog subjektivnosti. Eh da, dok je nisam pročitao najbolja mi je bila gore spomenuta Patnje mladog Vertera:) U Junaku našeg doba Ljermontov opisuje svog glavnog lika romana Pečorina. Pečorina je dosta teško opisati, a i nemam knjigu pri ruci :) no možda najbolje govore njegova djela. Za razliku od Vertera koji samo snažno osjeća i slabo djeluje, Pečorin je pun akcije. On dobro razumije žene i lako ih zavodi. Nakon toga mu dosade i odbacuje ih te traži nove avanture. Ima nezasitno srce i ništa ga ne može dugoročno usrećiti. Ono što mi se svidjelo kod Pečorina je to što se on pokrenuo i radio nešto na tome da postigne svoj cilj. Kada je zavodio Belu išao je toliko daleko da ju je oteo i kupovao joj gomilu odjeće. Svašta je pokušavao dok nije uspio i ona se na kraju zaljubila u njega. Upravo u tom trenutku on ju praktički odbacuje i ne pokazuje nikakvu žalost kada ona umre. Neki se zgražavaju nad tolikom bezosjećajnošću i smatraju ga emocionalnim invalidom no ja ga nekako razumijem. Razumijem tu njegovu odvojenost. On traži smisao u ovom svijetu i ne može ga pronaći.
Sada samo zamjenimo žene iz ovih priča s riječi "novac". Većina ljudi samo sanjari o njemu, ali ništa ne poduzima i provodi život kukajući. Oni drugi koji nešto poduzimaju imaju rezultate i postaju bogati i onda shvaćaju da nije sreća u novcu. Međutim postoji jedna OGROMNA razlika njih. Prvi se samo tješe činjenicom da nije sve u novcu dok ovi drugi to znaju. Čemu onda trud pitaju se prvi? Zar nije bolje učiti na greškama drugih? Pa zato da proživite ovaj život na najbolji mogući način i da napravite od sebe najviše što možete. Da iskoristite svoje potencijale. Da napredujete. Nije svejedno ako provedete život u velikoj avanturi i bogatstvu koje vam to omogućuje ili sjedeći pred televizorom. Ne znam u što vjerujete, ali ja smatram da možete svoje bogatstvo uzeti sa sobom i nakon smrti. Ne novčanice, već sva ona iskustva i karakter kakav ste morali postati da to dostignete.
Pročitajte obje knjige ako slučajno niste i odlučite: jeste li Verter ili Pečorin?
Post je objavljen 17.10.2007. u 11:47 sati.