29
četvrtak
lipanj
2006
I'm so tired of being here, suppressed by all my childish fears...
Eh, da... Stavila sam video My Immortal, jer je to, po meni, jedna od najboljih pjesama ikad napisana. I mislim si da bih možda trebala napisati novi post. Samo što ne znam o čemu. Čudne sam volje zadnjih dana. Nisam tužna, ne, nisam ni u depresiji, jednostavno osjećam da nisam ona prava ja, vesela i puna energije. Nekako sam... Ne znam. Umorna. Ona nostalgija iz prošlog posta me prošla, dovoljan je bio samo jedan pogled na Njega da zaboravim bivšeg i da se sjetim da je ovo što sad osjećam prava ljubav. I možda je upravo to ono što me izbacilo iz takta. Postala sam svjesna toga da sve te silne osjećaje gajim prema osobi koja toga nije vrijedna. Ali shvatila sam da se tih osjećaja neću moći duuugo riješiti... Znam da moram izbjegavati kontakte, ali nekako mi to ne uspijeva. Bila sam s Njim u subotu. Možda i ne bih bila, ali alkohol je radio svoje. Nije mi žao, da se razumijemo, nikad mi nije bilo niti će mi biti žao, jer kad sam s Njim, ja sam presretna. Svijet stane na nekoliko trenutaka i postojimo samo mi. Rekla sam Mu u subotu da znam da će me to proći, s vremenom, ali da ću još neko vrijeme jednostavno još imati potrebu povremeno Mu se javiti. Nadam se, sve rjeđe. A eto, od subote Ga nisam vidjela, nisam Ga čula... Imam želju, naravno, i potrebu, ali glumim ženu s načelima i ne dam se. Zanima me dokad. Jer danas kad sam Ga vidjela... Ma, svaki put kad Ga vidim, srce mi se hoće raspuknuti od radosti. I čudim se sama sebi što sam se danas uspjela kontrolirati i ne javiti Mu se. Ima još nade za mene... „Ne daj se, Floki, ostani psina...“
Ma neću vas više zamarati s tim, al moram se jednostavno s vremena na vrijeme izjadati. Tome i služi blog, rekli su mi neki.
Ima još stvari zbog kojih se nerviram. Mama je bolesna. Dobro, nije bolesna, ali ovo je moglo imati još veće posljedice. Paralizirao joj se živac na licu, sad joj je umrtvljena lijeva strana lica. Ajde, doktor kaže da nije ništa opasno, da će se uz terapije potpuno oporaviti, ali kad se to dogodilo, bio mi je to poveći šok. Tim više što znam da je baka u maminim godinama pretrpjela moždani udar. Uplašila sam se, jako. Nisam to nikom rekla, pogotovo ne mami, jer znam da bih ju samo jače uplašila. Ali kad kroz glavu prelete takve misli, kad pomislite na najgore... Užasan osjećaj.
Al ima i sretnih ljudi oko mene, što mi bar donekle podiže raspoloženje. Volim kad su ljudi oko mene sretni i nasmijani, vrati mi se onaj optimizam... Kad su sretni ljudi do kojih mi je stalo, sretna sam i ja. Ma sretna sam ja i inače. I sad sam sretna, zapravo. Samo me ulovio jedan od onih trenutaka u kojima moram malo, mrvicu plakati da bi bilo lakše nastaviti dalje...
komentiraj (23) * ispiši * #
22
četvrtak
lipanj
2006
Now I'm only left with my own jealousy, but now it matters not if I should live or die, 'cause I'm only left with my own jealousy...
Čudan dan je bio jučer. Zapravo, večer. Ili noć? Uglavnom, čudno. Ulovila sam se kako intenzivno mislim na bivšeg. Možda zbog razgovora s cimom? Ne znam. I vidjela sam ga predvečer... S novom curom. Javila sam mu se, javio se on meni... Ne znam. Sretan je, vidim. Drago mi je zbog njega. Nije da sam ja nesretna. Daleko od toga. Sretna sam i ja. Ali vidjevši ga nasmiješenog s njom, sjetila sam se nas... Rekao je jednom da sam ja uvijek bila i uvijek ću biti njegova. A nisam. On je krenuo dalje, ja sam na mjestu. Zaljubljena sam i ja, ali, nažalost, nesretno. I priznajem, javio se crvić ljubomore. Ne, nisam ljubomorna na nju, koliko god mi on bio drag i u mislima, ne bih opet bila s njim. Prošla sam to nekoliko puta, očito nismo jedno za drugo. Ljubomorna sam na njega. I ja želim to što on ima. Pitala sam ga bismo li mogli, po njegovom mišljenju, biti prijatelji, nakon čitave naše prošlosti. A prošlosti ima. O, da, previše čak. Tri godine ne nestaje samo tako. Rekao je da bismo mogli. Malo me zaboljelo. Znači da su svi osjećaji nestali. Ali rekao je da bi to jednoj osobi smetalo, a on ne želi da joj nešto smeta... A ja mislim da ne bi mogli biti prijatelji. Želim to, ali da bi prijateljstvo bilo potpuno, iskreno, trebala bih znati sve o njemu i njoj, a on o meni i njemu. A ja mu ne bih mogla pričati o sebi i njemu, niti bih mogla slušati o njemu i njoj. I ne mogu, a da se ne zapitam - jesam li propustila nešto što je bilo i moglo je i dalje biti sjajno? Mrzim kad me ulovi nostalgija...
komentiraj (20) * ispiši * #
17
subota
lipanj
2006
Beauty is in the eye of the beholder
Neki dan sam bila s prijateljicom u kinu. Za vrijeme trajanja onih uvodnih špica i najava, mi smo brbljale o svemu i svačemu. Tako smo došle na temu ljepote. I obje smo se složile kako bismo željele malo punije usnice, kako bi mogle nositi crveni ruž... Pa kako bismo htjele malo šire bokove... A onda sam dva reda ispred sebe zamijetila jednu djevojku koja o tome vjerojatno nikad nije razmišljala. Djevojka, naime, ima tu nesreću da joj se tijelo prestalo razvijati. Ruke i noge, šake i stopala razvili su se normalno, ali visoka je kao prosječni sedmogodišnjaci. Ako sam dobro procijenila. A ona ima 14/15/16 godina. I onda sam se posramila, jer sam toliko površna, ne cijenim ono što imam. Ja sam relativno iskompleksirana osoba što se fizičkog izgleda tiče. Naći ću milijun sitnica koje me smetaju. Imam male grudi, nemam dovoljno velike bokove, imam izraženi trbuščić, nemam izražen struk, imam pretanke usnice, imam krivi nos... Nosim grudnjak s push-upom, nikad ne otkrivam goli trbuh, uvijek tražim strukirane majice i košuljice da bih se struk koliko toliko nazirao... A ipak, u globalu, ne izgledam tako loše. I svaki put kad se deprimiram zbog toga kako izgledam, sjetim se te djevojke. I zahvalna sam što imam to što imam. Imam male grudi, pa što? Genetsko naslijeđe, tu ništa ne mogu. Dobro, mogu, ali silikone neću. Uostalom, kaže se „male grudi, veliko srce“. Izraženi trbuh? Vjerojatno isto genetski. I koliko god ja radila trbušnjake, on ostaje. Ali otkad mi je on rekao da mu je moj trbuščić baš seksi, samo nek ostane. Struk? E to ne znam. Počela sam raditi neke vježbe, vidjet ćemo... Nos? Ne želim operirati, jer se zapravo niti ne primijeti. I što sad? Ne želim se više zamarati s tim. Nekom ću biti lijepa, nekom neću. Ipak je ljepota u očima promatrača, zar ne? Odlučila sam – nema više kompleksa!
komentiraj (16) * ispiši * #
13
utorak
lipanj
2006
You already won me over in spite of me, and don't be alarmed if I fall head over feet. And don't be surprised if I love you for all that you are, I couldn't help it, it's all your fault...
Malo prije sam razgovarala s njim na telefon. O Bože. Koja muka. Toliko uživam u razgovoru s njim da nakon toga dva sata ne mogu prestati misliti na njega. I sad mislim na njega, zamišljam ga pored sebe. Zamislila sam se nad tim, sjetila sam se zbog čega ga volim... A piše mi u horoskopu da ću se ohladiti od njega, što će se pokazati kao pozitivna stvar, jer sve ukazuje na to da je on pogrešna osoba za mene. O, itekako pogrešna. On je toliko drugačiji od mene. On je toliko hrabar, toliko spontan, toliko... Različit. On je čisa suprotnost meni. On je jednostavno takva osoba. Iz njega zrači neka dobrota, neka toplina... Tako je pouzdan, svatko bi bio sretan da ga ima za prijatelja. Ali emocionalno... Potpuna suprotnost. Nestabilan, nepouzdan... Ne zna što želi i komplicira si život jer je naučen živjeti u problemima, drugačije ne zna... I zato mi para srce kad mi kaže da ima "neku malu". Kaže da mi to govori jer osjeća neku dužnost prema meni, još mi kaže da sam ja jedina koja zna za nju. I to kaže meni, meni kojoj je najteže slušati. A ja kažem - blaženo neznanje. Nedavno sam se začudila kad sam pročitala post Lacrime. Pronašla sam se u njemu. Od početka sam znala kakav je. Rekao mi je da je gad. Ali kad sam s njim, on je najdivnije, najnježnije biće koje postoji... Kaže da sam predobra za njega, vjerojatno jesam. Ali ja želim biti predobra samo za njega, jer upravo on izvlači to dobro iz mene. Kaže da me ne želi uvlačiti u svoj sj***** život. Ali ja želim da me uvlači u njega. Želim biti dio njegove svakodnevnice, želim biti svijetla točka u njegovom životu... Želim da sa mnom dijeli svoje misli, ideje, probleme, želje... Možda je to sve samo jedan veliki izgovor. "Da, Darla, super si ti, nije problem u tebi, nego u meni..." A ja, naivna i slijepa, ne vidim dalje od nosa. Ali teško mi je povjerovati u to. Ne vjerujem. Ne bi me zvao tako često da mu nije stalo, ne bi se brinuo za mene, tjerao me da učim za ispite jer je to sada najvažnije za mene.. Zna da ga volim. Ja sam njemu draga, stalo mu je, ali ne može mi uzvratiti osjećaj ljubavi. Možda mi je zanimljiv upravo zbog toga što ga ne mogu imati. Mogu, ali ne na način na koji bih htjela. Iako sumnjam. Jer ja ga i dalje volim, sa svim njegovim manama. Volim kad me nazove u 5 ujutro kad se vraća iz grada samo da me čuje... Volim način na koji se zagleda u moje oči, kao da u njima vidi sve moje nade i strahove... Volim kad mi se jada na telefon jer zna da ću ga uvijek saslušati... Volim kad me zagrli tako snažno da mi zastane dah... Volim to što uvijek kaže što misli... Volim to što možemo satima pričati ko navijeni i smijati se... Volim kad prespava kod mene... Volim kad me nježno poljubi u kapke... Volim kad se ponaša kao dijete... Volim kad s druge strane prostorije ulovim njegov vragolasti pogled... Volim to što je optimističan unatoč svim problemima...Volim kako mu se donja usnica isturi kad mu misli odlutaju... Volim njegov smušeni, dječački osmijeh... Volim kad mu ruke nestašno lutaju po mom tijelu... Volim to što uvijek uspije izmamiti osmijeh na moje usne... Volim kako se osjećam u njegovom društvu... Volim sebe kad sam s njim... Volim sve na njemu. Je li to tako teško shvatiti?
komentiraj (23) * ispiši * #
07
srijeda
lipanj
2006
Must get out...
G-R-R ! (Moja cima će znati kako ovo zvuči) – zadnjih dana mijenjam raspoloženja ko čarape. Jedan dan sam puna energije, drugi dan se osjeća tupo, jedan dan se smijem, drugi dan ridam... Posljednji dani su mi prestresni. Dobro bi mi došao koktel sa slike. Mislim da nikad nisam izgubila toliko živaca kao ovih par dana. Dobro, možda pretjerujem. Ali – i ovo mi je previše.
Najprije me izludi faks. Budući da sam ja ponavljačica (nećemo reći na kojem faksu), pretpostavlja se da sam većinu kolegija odslušala prošle godine. I obavijest je glasila da ponavljačima ne trebaju potpisi da bi testirali godinu. Pa ih ja nisam ni skupila. Ok, priznajem, to je vjerojatno moja greška, ali obavijesti iz referade su zakon božji. Ali onda su tete iz referade ipak odlučile zagorčati nam život. Kao da je to moguće. Uglavnom, osvane nova obavijest – potpisi ipak TREBAJU. Sve bi to bilo podnošljivo da obavijest nije osvanula dan prije zadnjeg roka za testiranje, a ja nisam imala nijedan potpis. Gotovo je, mislila sam, opet padam godinu... Ali moj kolega Dorijan i ja smo i više nego snalažljivi, malo trčanja tu, malo tamo – i u dva dana smo uspjeli skupiti sve potpise. I to pet minuta prije kraja radnog vremena referade. Victory is ours! I nakon toga svega osvane treća obavijest: „Rok za testiranje godine produžen je do 8. lipnja...“. Uzalud vam trud svirači. Sve sam to mogla obaviti i uz neki normalniji tempo. No, dobro. Nisam nervozna. Bitno da sam ja to riješila. I da – prošla sam na kolokviju – nije sve tako crno...
Situacija doma – da ne pričam... Svi su posvađani, nitko ni s kim ne razgovara... U biti, nitko ne razgovara s mojim bratom. Osim mene. A ja se čudim kako me često zove u zadnje vrijeme (kad me nema doma) – dosadno mu je, nema s kim pričati, u nemilosti je naših dragih roditelja - kao da bi me se inače sjetio.
I onda neke osobe zaključe da ja nemam dovoljno svojih briga, pa mi odluče javiti da je nestala jedna draga mi osoba, točnije, prijatelj... „Kako nestao?“, pitam. „A eto, nestao, nema ga cijeli dan, policija ga traži, ne javlja se nikome...“. Pa ajde ti Darla još malo gubi živce. Svakih sat vremena zovem brata, da vidim ima li novosti, a olakšanje tek oko 10 navečer – vratio se. Gdje je bio, što je radio, o čemu je razmišljao... Misterij.
A ruku na srce, ni ljubavna mi situacija nije na nivou. Ajde, bar sam se oko toga zasad prestala živcirati. Ma lažem. Nisam. Ali, više mu neću dozvoliti da me vidi isfrustriranu i nesretnu zbog njega. Kad me vidi, nabacit ću osmijeh od uha do uha, glasno ću se smijati preko telefonske žice... Pa nek vidi da me ne dira njegova ravnodušnost.
Znam da gnjavim, ali morala sam sve ovo izbaciti iz sebe... Need... Sleep...
komentiraj (20) * ispiši * #
02
petak
lipanj
2006
Like a little girl cries in a face of a monster that lives in their dreams... Is there anyone out there cause it's getting harder and harder to breathe...
Ne znam što se događa u mojem životu. Inače sam stvarno vesela osoba, stvarno optimistična, uvijek nasmijana, ali... Ovo je previše. Kako ostati pozitivna kad se događaju stvari koje to jednostavno ne dopuštaju? Kako? I ne želim biti pesimistična, odbijam biti mrzovoljna. Ali u zadnje vrijeme me iznenađuju situacije u kojima jednostavno ne znam kako se postaviti. I nije riječ toliko o meni, koliko o meni dragim osobama. Ne želim pričati o detaljima, jer nije potrebno. Ali ako netko ima savjet kako pomoći ljudima kad oni sami shvate da je promjena nužna, a ne mogu je ostvariti, kad shvate da su pretjerali, i žele to popraviti, ali ne mogu. Možda mogu, ali ne znaju kako, jer treba mijenjati karakter koji su godinama gradili. A to nije nimalo lako. Ne znam. Pokušavam ostati optimistična, ali ne ide... Znam da poslije kiše dolazi sunce, ali kad će to sunce napokon?
komentiraj (14) * ispiši * #