Marketing
Beauty is in the eye of the beholder
Neki dan sam bila s prijateljicom u kinu. Za vrijeme trajanja onih uvodnih špica i najava, mi smo brbljale o svemu i svačemu. Tako smo došle na temu ljepote. I obje smo se složile kako bismo željele malo punije usnice, kako bi mogle nositi crveni ruž... Pa kako bismo htjele malo šire bokove... A onda sam dva reda ispred sebe zamijetila jednu djevojku koja o tome vjerojatno nikad nije razmišljala. Djevojka, naime, ima tu nesreću da joj se tijelo prestalo razvijati. Ruke i noge, šake i stopala razvili su se normalno, ali visoka je kao prosječni sedmogodišnjaci. Ako sam dobro procijenila. A ona ima 14/15/16 godina. I onda sam se posramila, jer sam toliko površna, ne cijenim ono što imam. Ja sam relativno iskompleksirana osoba što se fizičkog izgleda tiče. Naći ću milijun sitnica koje me smetaju. Imam male grudi, nemam dovoljno velike bokove, imam izraženi trbuščić, nemam izražen struk, imam pretanke usnice, imam krivi nos... Nosim grudnjak s push-upom, nikad ne otkrivam goli trbuh, uvijek tražim strukirane majice i košuljice da bih se struk koliko toliko nazirao... A ipak, u globalu, ne izgledam tako loše. I svaki put kad se deprimiram zbog toga kako izgledam, sjetim se te djevojke. I zahvalna sam što imam to što imam. Imam male grudi, pa što? Genetsko naslijeđe, tu ništa ne mogu. Dobro, mogu, ali silikone neću. Uostalom, kaže se „male grudi, veliko srce“. Izraženi trbuh? Vjerojatno isto genetski. I koliko god ja radila trbušnjake, on ostaje. Ali otkad mi je on rekao da mu je moj trbuščić baš seksi, samo nek ostane. Struk? E to ne znam. Počela sam raditi neke vježbe, vidjet ćemo... Nos? Ne želim operirati, jer se zapravo niti ne primijeti. I što sad? Ne želim se više zamarati s tim. Nekom ću biti lijepa, nekom neću. Ipak je ljepota u očima promatrača, zar ne? Odlučila sam – nema više kompleksa!
Post je objavljen 17.06.2006. u 16:59 sati.