Must get out...

G-R-R ! (Moja cima će znati kako ovo zvuči) – zadnjih dana mijenjam raspoloženja ko čarape. Jedan dan sam puna energije, drugi dan se osjeća tupo, jedan dan se smijem, drugi dan ridam... Posljednji dani su mi prestresni. Dobro bi mi došao koktel sa slike. Mislim da nikad nisam izgubila toliko živaca kao ovih par dana. Dobro, možda pretjerujem. Ali – i ovo mi je previše.
Najprije me izludi faks. Budući da sam ja ponavljačica (nećemo reći na kojem faksu), pretpostavlja se da sam većinu kolegija odslušala prošle godine. I obavijest je glasila da ponavljačima ne trebaju potpisi da bi testirali godinu. Pa ih ja nisam ni skupila. Ok, priznajem, to je vjerojatno moja greška, ali obavijesti iz referade su zakon božji. Ali onda su tete iz referade ipak odlučile zagorčati nam život. Kao da je to moguće. Uglavnom, osvane nova obavijest – potpisi ipak TREBAJU. Sve bi to bilo podnošljivo da obavijest nije osvanula dan prije zadnjeg roka za testiranje, a ja nisam imala nijedan potpis. Gotovo je, mislila sam, opet padam godinu... Ali moj kolega Dorijan i ja smo i više nego snalažljivi, malo trčanja tu, malo tamo – i u dva dana smo uspjeli skupiti sve potpise. I to pet minuta prije kraja radnog vremena referade. Victory is ours! I nakon toga svega osvane treća obavijest: „Rok za testiranje godine produžen je do 8. lipnja...“. Uzalud vam trud svirači. Sve sam to mogla obaviti i uz neki normalniji tempo. No, dobro. Nisam nervozna. Bitno da sam ja to riješila. I da – prošla sam na kolokviju – nije sve tako crno...
Situacija doma – da ne pričam... Svi su posvađani, nitko ni s kim ne razgovara... U biti, nitko ne razgovara s mojim bratom. Osim mene. A ja se čudim kako me često zove u zadnje vrijeme (kad me nema doma) – dosadno mu je, nema s kim pričati, u nemilosti je naših dragih roditelja - kao da bi me se inače sjetio.
I onda neke osobe zaključe da ja nemam dovoljno svojih briga, pa mi odluče javiti da je nestala jedna draga mi osoba, točnije, prijatelj... „Kako nestao?“, pitam. „A eto, nestao, nema ga cijeli dan, policija ga traži, ne javlja se nikome...“. Pa ajde ti Darla još malo gubi živce. Svakih sat vremena zovem brata, da vidim ima li novosti, a olakšanje tek oko 10 navečer – vratio se. Gdje je bio, što je radio, o čemu je razmišljao... Misterij.
A ruku na srce, ni ljubavna mi situacija nije na nivou. Ajde, bar sam se oko toga zasad prestala živcirati. Ma lažem. Nisam. Ali, više mu neću dozvoliti da me vidi isfrustriranu i nesretnu zbog njega. Kad me vidi, nabacit ću osmijeh od uha do uha, glasno ću se smijati preko telefonske žice... Pa nek vidi da me ne dira njegova ravnodušnost.
Znam da gnjavim, ali morala sam sve ovo izbaciti iz sebe... Need... Sleep...