Marketing
Now I'm only left with my own jealousy, but now it matters not if I should live or die, 'cause I'm only left with my own jealousy...
Čudan dan je bio jučer. Zapravo, večer. Ili noć? Uglavnom, čudno. Ulovila sam se kako intenzivno mislim na bivšeg. Možda zbog razgovora s cimom? Ne znam. I vidjela sam ga predvečer... S novom curom. Javila sam mu se, javio se on meni... Ne znam. Sretan je, vidim. Drago mi je zbog njega. Nije da sam ja nesretna. Daleko od toga. Sretna sam i ja. Ali vidjevši ga nasmiješenog s njom, sjetila sam se nas... Rekao je jednom da sam ja uvijek bila i uvijek ću biti njegova. A nisam. On je krenuo dalje, ja sam na mjestu. Zaljubljena sam i ja, ali, nažalost, nesretno. I priznajem, javio se crvić ljubomore. Ne, nisam ljubomorna na nju, koliko god mi on bio drag i u mislima, ne bih opet bila s njim. Prošla sam to nekoliko puta, očito nismo jedno za drugo. Ljubomorna sam na njega. I ja želim to što on ima. Pitala sam ga bismo li mogli, po njegovom mišljenju, biti prijatelji, nakon čitave naše prošlosti. A prošlosti ima. O, da, previše čak. Tri godine ne nestaje samo tako. Rekao je da bismo mogli. Malo me zaboljelo. Znači da su svi osjećaji nestali. Ali rekao je da bi to jednoj osobi smetalo, a on ne želi da joj nešto smeta... A ja mislim da ne bi mogli biti prijatelji. Želim to, ali da bi prijateljstvo bilo potpuno, iskreno, trebala bih znati sve o njemu i njoj, a on o meni i njemu. A ja mu ne bih mogla pričati o sebi i njemu, niti bih mogla slušati o njemu i njoj. I ne mogu, a da se ne zapitam - jesam li propustila nešto što je bilo i moglo je i dalje biti sjajno? Mrzim kad me ulovi nostalgija...
Post je objavljen 22.06.2006. u 11:46 sati.