You already won me over in spite of me, and don't be alarmed if I fall head over feet. And don't be surprised if I love you for all that you are, I couldn't help it, it's all your fault...

Malo prije sam razgovarala s njim na telefon. O Bože. Koja muka. Toliko uživam u razgovoru s njim da nakon toga dva sata ne mogu prestati misliti na njega. I sad mislim na njega, zamišljam ga pored sebe. Zamislila sam se nad tim, sjetila sam se zbog čega ga volim... A piše mi u horoskopu da ću se ohladiti od njega, što će se pokazati kao pozitivna stvar, jer sve ukazuje na to da je on pogrešna osoba za mene. O, itekako pogrešna. On je toliko drugačiji od mene. On je toliko hrabar, toliko spontan, toliko... Različit. On je čisa suprotnost meni. On je jednostavno takva osoba. Iz njega zrači neka dobrota, neka toplina... Tako je pouzdan, svatko bi bio sretan da ga ima za prijatelja. Ali emocionalno... Potpuna suprotnost. Nestabilan, nepouzdan... Ne zna što želi i komplicira si život jer je naučen živjeti u problemima, drugačije ne zna... I zato mi para srce kad mi kaže da ima "neku malu". Kaže da mi to govori jer osjeća neku dužnost prema meni, još mi kaže da sam ja jedina koja zna za nju. I to kaže meni, meni kojoj je najteže slušati. A ja kažem - blaženo neznanje. Nedavno sam se začudila kad sam pročitala post Lacrime. Pronašla sam se u njemu. Od početka sam znala kakav je. Rekao mi je da je gad. Ali kad sam s njim, on je najdivnije, najnježnije biće koje postoji... Kaže da sam predobra za njega, vjerojatno jesam. Ali ja želim biti predobra samo za njega, jer upravo on izvlači to dobro iz mene. Kaže da me ne želi uvlačiti u svoj sj***** život. Ali ja želim da me uvlači u njega. Želim biti dio njegove svakodnevnice, želim biti svijetla točka u njegovom životu... Želim da sa mnom dijeli svoje misli, ideje, probleme, želje... Možda je to sve samo jedan veliki izgovor. "Da, Darla, super si ti, nije problem u tebi, nego u meni..." A ja, naivna i slijepa, ne vidim dalje od nosa. Ali teško mi je povjerovati u to. Ne vjerujem. Ne bi me zvao tako često da mu nije stalo, ne bi se brinuo za mene, tjerao me da učim za ispite jer je to sada najvažnije za mene.. Zna da ga volim. Ja sam njemu draga, stalo mu je, ali ne može mi uzvratiti osjećaj ljubavi. Možda mi je zanimljiv upravo zbog toga što ga ne mogu imati. Mogu, ali ne na način na koji bih htjela. Iako sumnjam. Jer ja ga i dalje volim, sa svim njegovim manama. Volim kad me nazove u 5 ujutro kad se vraća iz grada samo da me čuje... Volim način na koji se zagleda u moje oči, kao da u njima vidi sve moje nade i strahove... Volim kad mi se jada na telefon jer zna da ću ga uvijek saslušati... Volim kad me zagrli tako snažno da mi zastane dah... Volim to što uvijek kaže što misli... Volim to što možemo satima pričati ko navijeni i smijati se... Volim kad prespava kod mene... Volim kad me nježno poljubi u kapke... Volim kad se ponaša kao dijete... Volim kad s druge strane prostorije ulovim njegov vragolasti pogled... Volim to što je optimističan unatoč svim problemima...Volim kako mu se donja usnica isturi kad mu misli odlutaju... Volim njegov smušeni, dječački osmijeh... Volim kad mu ruke nestašno lutaju po mom tijelu... Volim to što uvijek uspije izmamiti osmijeh na moje usne... Volim kako se osjećam u njegovom društvu... Volim sebe kad sam s njim... Volim sve na njemu. Je li to tako teško shvatiti?