Marketing
I'm so tired of being here, suppressed by all my childish fears...
Eh, da... Stavila sam video My Immortal, jer je to, po meni, jedna od najboljih pjesama ikad napisana. I mislim si da bih možda trebala napisati novi post. Samo što ne znam o čemu. Čudne sam volje zadnjih dana. Nisam tužna, ne, nisam ni u depresiji, jednostavno osjećam da nisam ona prava ja, vesela i puna energije. Nekako sam... Ne znam. Umorna. Ona nostalgija iz prošlog posta me prošla, dovoljan je bio samo jedan pogled na Njega da zaboravim bivšeg i da se sjetim da je ovo što sad osjećam prava ljubav. I možda je upravo to ono što me izbacilo iz takta. Postala sam svjesna toga da sve te silne osjećaje gajim prema osobi koja toga nije vrijedna. Ali shvatila sam da se tih osjećaja neću moći duuugo riješiti... Znam da moram izbjegavati kontakte, ali nekako mi to ne uspijeva. Bila sam s Njim u subotu. Možda i ne bih bila, ali alkohol je radio svoje. Nije mi žao, da se razumijemo, nikad mi nije bilo niti će mi biti žao, jer kad sam s Njim, ja sam presretna. Svijet stane na nekoliko trenutaka i postojimo samo mi. Rekla sam Mu u subotu da znam da će me to proći, s vremenom, ali da ću još neko vrijeme jednostavno još imati potrebu povremeno Mu se javiti. Nadam se, sve rjeđe. A eto, od subote Ga nisam vidjela, nisam Ga čula... Imam želju, naravno, i potrebu, ali glumim ženu s načelima i ne dam se. Zanima me dokad. Jer danas kad sam Ga vidjela... Ma, svaki put kad Ga vidim, srce mi se hoće raspuknuti od radosti. I čudim se sama sebi što sam se danas uspjela kontrolirati i ne javiti Mu se. Ima još nade za mene... „Ne daj se, Floki, ostani psina...“
Ma neću vas više zamarati s tim, al moram se jednostavno s vremena na vrijeme izjadati. Tome i služi blog, rekli su mi neki.
Ima još stvari zbog kojih se nerviram. Mama je bolesna. Dobro, nije bolesna, ali ovo je moglo imati još veće posljedice. Paralizirao joj se živac na licu, sad joj je umrtvljena lijeva strana lica. Ajde, doktor kaže da nije ništa opasno, da će se uz terapije potpuno oporaviti, ali kad se to dogodilo, bio mi je to poveći šok. Tim više što znam da je baka u maminim godinama pretrpjela moždani udar. Uplašila sam se, jako. Nisam to nikom rekla, pogotovo ne mami, jer znam da bih ju samo jače uplašila. Ali kad kroz glavu prelete takve misli, kad pomislite na najgore... Užasan osjećaj.
Al ima i sretnih ljudi oko mene, što mi bar donekle podiže raspoloženje. Volim kad su ljudi oko mene sretni i nasmijani, vrati mi se onaj optimizam... Kad su sretni ljudi do kojih mi je stalo, sretna sam i ja. Ma sretna sam ja i inače. I sad sam sretna, zapravo. Samo me ulovio jedan od onih trenutaka u kojima moram malo, mrvicu plakati da bi bilo lakše nastaviti dalje...
Post je objavljen 29.06.2006. u 23:59 sati.