Kojega li sranja draga moja, opet kiša! Zapravo, da nije bio današnji dan i tvoj rođendan, ova kiša bila bi dobrodošla. Ovako mi se činilo kao da nebo radi generalnu spačku misleći kako mi radi uslugu? Stojim tako pred cvjećarnom i gledam što kupiti? Napokon se odlučujem za ružu, crvenu. Nekako me odbija ta ruža, zapravo svaka ruža mada u njima ima beskonačno tuge. Pitaš se po čemu? Eto, zbog trnja koje je nikada i ni od čega nije moglo obraniti. Prodavačica me pita koju ružu želim? Onu koja nije procvjetala, kažem i nekako mislim kako je baš primjerena tebi. Mada ako ćemo zapravo, ni ti ni ja ne bismo se mogle nazvati pupoljcima. Uzimam ružu i krećem preko ceste i onda...NE! Molim vas, mogu li zamijeniti ovu ružu za ljiljan? - pitam opet pred cvjećarnom. Kako ne - odgovara prodavačica pitajući se u sebi koji je ovo vrag? Znate, prijateljica mi nije voljela ruže. - pokušavam objasniti njoj i sebi prvi loš izbor. Toliko toga sam ti željela reći noseći taj ljiljan, a eto jednostavno nisam. Jer kiša je baš tada odlučila padati svom snagom. Što je nebo željelo reći time, da ti je drago što me vidiš? Kako ne voliš ruže i drago ti je što je nisam donijela? Neka prestanem jer nema smisla, nema povratka? Znaš, ponekad zaista poželim vjerovati kako nebo čuje i razumije? Kada bi me čulo onda bi ti reklo koliko mi nedostaješ prijateljice moja. Za Levant |