Kojega li sranja draga moja, opet kiša!
Zapravo, da nije bio današnji dan i tvoj rođendan, ova kiša bila bi dobrodošla.
Ovako mi se činilo kao da nebo radi generalnu spačku misleći kako mi radi uslugu?
Stojim tako pred cvjećarnom i gledam što kupiti?
Napokon se odlučujem za ružu, crvenu.
Nekako me odbija ta ruža, zapravo svaka ruža mada u njima ima beskonačno tuge.
Pitaš se po čemu?
Eto, zbog trnja koje je nikada i ni od čega nije moglo obraniti.
Prodavačica me pita koju ružu želim?
Onu koja nije procvjetala, kažem i nekako mislim kako je baš primjerena tebi.
Mada ako ćemo zapravo, ni ti ni ja ne bismo se mogle nazvati pupoljcima.
Uzimam ružu i krećem preko ceste i onda...NE!
Molim vas, mogu li zamijeniti ovu ružu za ljiljan? - pitam opet pred cvjećarnom.
Kako ne - odgovara prodavačica pitajući se u sebi koji je ovo vrag?
Znate, prijateljica mi nije voljela ruže. - pokušavam objasniti njoj i sebi prvi loš izbor.
Toliko toga sam ti željela reći noseći taj ljiljan, a eto jednostavno nisam.
Jer kiša je baš tada odlučila padati svom snagom.
Što je nebo željelo reći time, da ti je drago što me vidiš?
Kako ne voliš ruže i drago ti je što je nisam donijela?
Neka prestanem jer nema smisla, nema povratka?
Znaš, ponekad zaista poželim vjerovati kako nebo čuje i razumije?
Kada bi me čulo onda bi ti reklo koliko mi nedostaješ prijateljice moja.
Za Levant
Post je objavljen 09.06.2011. u 20:35 sati.