danas sam dečak
srijeda, 16.11.2016.
Danas nemam mišljenje ni o čemu.
nedjelja, 13.11.2016.
psi liječe agorafobiju
svibanj, završni ispiti, stres, veza koja je stala i očekivano me posjeti opsesivno anksiozni, a ja agorafobiji otvorim vrata jer i sam znam koliko je vani strašno.
i eto nas, anksiozonst i ja u mojoj sobi, madrac na podu, a ona leži kraj mene. ide i na wc i pod tuš i baciti smeće, potpuno me zarobila, a ja sam ljut, prestrašen i usamljen. htio sam prekinuti s njom, htio sam to i prije nekoliko godina, a onda sam shvatio da ona pristaje samo na pauze. i to je nešto, sad ih imamo svake godine nekoliko.
sjeli smo za stol, agorafobija je zaspala i spavat će sve dok ne izađem iz stana. to sam riješio, ostajem ovdje, misli samo dolaze, lude, sumanute i nestvarne, vjerski fanatizam, pedofilija, psihički bolesnici, smrt, bol, obiteljski (ne)odnosi. ne mogu to izdržati, neću i ne mogu, više ne, želim se prijaviti u neku ustanovu, evo odmah, idem po donje rublje čisto, nekoliko pari čarapa i ostale stvari. i dok ja spremam sebe za odlazak, N. ulazi u stan, dolazi do mene i zagrli me. plačem, pred njom mogu plakati, mogu joj reći da ju napuštam, da može bolje, da sam ja bolestan i da ne mogu više.
N. zna da se ovo događa ponekad i da su to epizode koji prestanu, ona me u zagrljaju odvuče u krevet i stisne se uz mene. da mi da popijem misar, iako je strogo protiv toga, ona ne vjeruje u lijekove, zna kako mi je bilo kad sam popio cijeli Zoloft prvi puta. ona mi priča o našim boljim vremenima, o tome kako me ljubi, našim putovanjima i zadnjim sjedalicama u busu. priča i o našoj budućnosti, pisanju i životu na jugu. N. je najtoplija žena koju poznajem. volimo se i ja uvijek zaspim. nježno, toplo.
N. se rijetko zadržava cijelu noć, ona ostane dok ne zatvorim oči, a onda me još neko vrijeme promatra prije nego sjedne u stari tramvaj i ode.
probudio sam se, a ona je ležala kraj mene, to mi je najdraže, to sam uvijek obožavao. kad sam živio na Kvatriću, ponekad bih spavao popodne, a moji cimeri bi otvorili N., i ona bi mi se ušuljala u krevet, to je za mene bio vrhnuac svijeta. i evo je ovdje. ona uvijek duže spava, ali budna je, draga me po kosi i ima plan mog izlaska iz kuće, mene to ljuti, prestrašen sam, agorafobija se probudila, ali me N. nagovorila, vjerujem joj. obukao sam čisto rublje s hrpe pripremljene za neku ustanovu, i čarape isto. N. mi je iz ormara izvadila traperice i majicu, pomogla mi da se odjenem jer nam je to slatko i krenuli smo. svaki dan smo kretali, držala me za ruku i vodila. prvih nekoliko dana smo tek izlazili iz stana, haustora, i ulice, a onda smo polako dolazili do Tesline, Zrinjevca i HNK. ponekad mi je trebala stanka, ponekad smo sjedili sat vremena nasred livade dok tableta ne počne djelovati, ali jesmo, vani, ispod neba. F41.2 i ja opet imamo pauzu.
sad, nekoliko mjeseci kasnije udomio sam psa, vani je hladno i vrijeme je za F41.2,ja to znam, znam kad smo si bliski, ali nje nema. ne dolazi, iako je ponekad osjetim kad sam sam, kad stojim u vrućoj vodi, onakvoj kakvu mi N. brani jer nije zdrava, ja znam da je F41.2 prisutna, ali ona se ne javlja. šuti. posvuda je tišina, a onda moja mala pesica zalaje i ja izjurim iz tuša kako bih što prije izletio s njom van, na livade, preko Tomislavca, oko Zrinjevca, djir do HNK pa preko Trga bana Jelačića doma. trčimo bez stanke, slobodno i sretno.
više ne živim sam.
Kako su nas razmazili
Moji roditelji imaju samo jednu zajedničku stvar-
riječ "glupson", tj. majka ju je prisvojila kad je otac ubijen pa im zapravo i nije zajednička.
Majka je oca upoznala preko prijateljice iz djetinjstva, pričala joj je o njemu kao o pametnom liku koji je upao u krivo društvo, iako je i sama znala da je on upravo taj koji je vođa tog društva. Počeli su razgovorima na telefon, drugačije nije ni moglo kad je on ležao unutra.
To je bio njihov početak, a onda su kad je majka došla u otvorenu posjetu su mene napravili u zatvoru i na taj način sjebali sve buduće početke.
Brat i ja sjedimo s tatom u restoranu Skoblar u Zadru, nabildani muškarci ćelavih glava jednu jastoge, a žene piju vino.
Mi čekamo da se otac još malo napije pa da budemo i zločesti i razmaženi. U tom trenutku mi postajemo slađi no ikad, bacamo mu se oko vrata i molimo ga da nam u obližnjem dućanu kupi najnovije mobitele. Oskudno odjevene žene s vinom u ruci ga promatraju i čak uzbuđenije od nas čekaju odgovor. Nasmije se i pita-koliko? Brat mu govori 3200 i nastane tišina, tek onda doda- jedan. Otac iz torbice izvadi novčanice, drugom rukom pokaže obraz i čeka pusu. Svaki s jedne strane napadamo, a novac je već u džepu. On viče za nama: "čuvajte se glupsoni".
Bili su to trenuci u kojima su nas krivo naučili.
Sjetim se toga ponekad, onda kada petnaestoga u mjesecu nemam za kavu.
Isti ti ćelavci i te žene su bile s njim kad je zubima udario o mramorno tlo narodnjačkog kluba.
Tri ujutro. Nekoliko dana nakon mog rođendana.
Bratić me budi i govori mi da je otac u bolnici, zatim dugo šuti.
Svi šute.
Pitam ga jel dobro, a on govori da nije. Tek onda doda- mrtav je.
Okrenem glavu prema zidu i šutim. Osjetila sam da je to kraj, kraj izražavanja emocija na glas, kraj djetinjstva, kraj svega.
Osluškujem i čekam majku da dođe, da mi nešto kaže, ali nema je. Nikad se nije pojavila.
I onda je došao početak. Novina, sprovoda, medija, žaljenja, bolesti, strahova...
Mrzim početke.
Početak odbacivanja, zabrane roditelja djece iz razreda koji im nisu dopuštali da se druže s djecom mafijaša. Moj brat i ja nismo dobivali one glupe pozivnice za rođendan koje su uvijek na kraju inzistirale da se ponesu vlastite šlape. Mrzila sam tada i svoju majku i svoga oca, ali bilo mi je drago što ne moram nositi šlape, to sam mrzila ipak malo više.
Majka mi sada, osam godina kasnije šalje poruku: "Glupsone, sve to prođe".
Neka prođe.
kao u smetlištu
naša šira obitelj
često bi nas posjećivala
već pri samom ulasku
opominjali bi nas
da živimo u neredu
ujna bi se spotaknula
odlazeći u kupaonu
vičući na nas djecu
i hrpice koje smo
čuvali
naša šira obitelj
nije se sjećala
svih onih prije nas
naša šira obitelj
nije znala
da smo
nas troje djece
živjeli u prošlosti
u smeću tuđih
sjećanja
naša je kuća
bila puna kutija
prašnjavih slika
i dnevnika
oni nisu znali
da su te kutije
sve ono što ostane
kad netko umre
kad netko nestane
kad ostanu samo zidovi
