danas sam dečak
nedjelja, 13.11.2016.
psi liječe agorafobiju
svibanj, završni ispiti, stres, veza koja je stala i očekivano me posjeti opsesivno anksiozni, a ja agorafobiji otvorim vrata jer i sam znam koliko je vani strašno.
i eto nas, anksiozonst i ja u mojoj sobi, madrac na podu, a ona leži kraj mene. ide i na wc i pod tuš i baciti smeće, potpuno me zarobila, a ja sam ljut, prestrašen i usamljen. htio sam prekinuti s njom, htio sam to i prije nekoliko godina, a onda sam shvatio da ona pristaje samo na pauze. i to je nešto, sad ih imamo svake godine nekoliko.
sjeli smo za stol, agorafobija je zaspala i spavat će sve dok ne izađem iz stana. to sam riješio, ostajem ovdje, misli samo dolaze, lude, sumanute i nestvarne, vjerski fanatizam, pedofilija, psihički bolesnici, smrt, bol, obiteljski (ne)odnosi. ne mogu to izdržati, neću i ne mogu, više ne, želim se prijaviti u neku ustanovu, evo odmah, idem po donje rublje čisto, nekoliko pari čarapa i ostale stvari. i dok ja spremam sebe za odlazak, N. ulazi u stan, dolazi do mene i zagrli me. plačem, pred njom mogu plakati, mogu joj reći da ju napuštam, da može bolje, da sam ja bolestan i da ne mogu više.
N. zna da se ovo događa ponekad i da su to epizode koji prestanu, ona me u zagrljaju odvuče u krevet i stisne se uz mene. da mi da popijem misar, iako je strogo protiv toga, ona ne vjeruje u lijekove, zna kako mi je bilo kad sam popio cijeli Zoloft prvi puta. ona mi priča o našim boljim vremenima, o tome kako me ljubi, našim putovanjima i zadnjim sjedalicama u busu. priča i o našoj budućnosti, pisanju i životu na jugu. N. je najtoplija žena koju poznajem. volimo se i ja uvijek zaspim. nježno, toplo.
N. se rijetko zadržava cijelu noć, ona ostane dok ne zatvorim oči, a onda me još neko vrijeme promatra prije nego sjedne u stari tramvaj i ode.
probudio sam se, a ona je ležala kraj mene, to mi je najdraže, to sam uvijek obožavao. kad sam živio na Kvatriću, ponekad bih spavao popodne, a moji cimeri bi otvorili N., i ona bi mi se ušuljala u krevet, to je za mene bio vrhnuac svijeta. i evo je ovdje. ona uvijek duže spava, ali budna je, draga me po kosi i ima plan mog izlaska iz kuće, mene to ljuti, prestrašen sam, agorafobija se probudila, ali me N. nagovorila, vjerujem joj. obukao sam čisto rublje s hrpe pripremljene za neku ustanovu, i čarape isto. N. mi je iz ormara izvadila traperice i majicu, pomogla mi da se odjenem jer nam je to slatko i krenuli smo. svaki dan smo kretali, držala me za ruku i vodila. prvih nekoliko dana smo tek izlazili iz stana, haustora, i ulice, a onda smo polako dolazili do Tesline, Zrinjevca i HNK. ponekad mi je trebala stanka, ponekad smo sjedili sat vremena nasred livade dok tableta ne počne djelovati, ali jesmo, vani, ispod neba. F41.2 i ja opet imamo pauzu.
sad, nekoliko mjeseci kasnije udomio sam psa, vani je hladno i vrijeme je za F41.2,ja to znam, znam kad smo si bliski, ali nje nema. ne dolazi, iako je ponekad osjetim kad sam sam, kad stojim u vrućoj vodi, onakvoj kakvu mi N. brani jer nije zdrava, ja znam da je F41.2 prisutna, ali ona se ne javlja. šuti. posvuda je tišina, a onda moja mala pesica zalaje i ja izjurim iz tuša kako bih što prije izletio s njom van, na livade, preko Tomislavca, oko Zrinjevca, djir do HNK pa preko Trga bana Jelačića doma. trčimo bez stanke, slobodno i sretno.
više ne živim sam.
