danas sam dečak
nedjelja, 13.11.2016.
Kako su nas razmazili
Moji roditelji imaju samo jednu zajedničku stvar-
riječ "glupson", tj. majka ju je prisvojila kad je otac ubijen pa im zapravo i nije zajednička.
Majka je oca upoznala preko prijateljice iz djetinjstva, pričala joj je o njemu kao o pametnom liku koji je upao u krivo društvo, iako je i sama znala da je on upravo taj koji je vođa tog društva. Počeli su razgovorima na telefon, drugačije nije ni moglo kad je on ležao unutra.
To je bio njihov početak, a onda su kad je majka došla u otvorenu posjetu su mene napravili u zatvoru i na taj način sjebali sve buduće početke.
Brat i ja sjedimo s tatom u restoranu Skoblar u Zadru, nabildani muškarci ćelavih glava jednu jastoge, a žene piju vino.
Mi čekamo da se otac još malo napije pa da budemo i zločesti i razmaženi. U tom trenutku mi postajemo slađi no ikad, bacamo mu se oko vrata i molimo ga da nam u obližnjem dućanu kupi najnovije mobitele. Oskudno odjevene žene s vinom u ruci ga promatraju i čak uzbuđenije od nas čekaju odgovor. Nasmije se i pita-koliko? Brat mu govori 3200 i nastane tišina, tek onda doda- jedan. Otac iz torbice izvadi novčanice, drugom rukom pokaže obraz i čeka pusu. Svaki s jedne strane napadamo, a novac je već u džepu. On viče za nama: "čuvajte se glupsoni".
Bili su to trenuci u kojima su nas krivo naučili.
Sjetim se toga ponekad, onda kada petnaestoga u mjesecu nemam za kavu.
Isti ti ćelavci i te žene su bile s njim kad je zubima udario o mramorno tlo narodnjačkog kluba.
Tri ujutro. Nekoliko dana nakon mog rođendana.
Bratić me budi i govori mi da je otac u bolnici, zatim dugo šuti.
Svi šute.
Pitam ga jel dobro, a on govori da nije. Tek onda doda- mrtav je.
Okrenem glavu prema zidu i šutim. Osjetila sam da je to kraj, kraj izražavanja emocija na glas, kraj djetinjstva, kraj svega.
Osluškujem i čekam majku da dođe, da mi nešto kaže, ali nema je. Nikad se nije pojavila.
I onda je došao početak. Novina, sprovoda, medija, žaljenja, bolesti, strahova...
Mrzim početke.
Početak odbacivanja, zabrane roditelja djece iz razreda koji im nisu dopuštali da se druže s djecom mafijaša. Moj brat i ja nismo dobivali one glupe pozivnice za rođendan koje su uvijek na kraju inzistirale da se ponesu vlastite šlape. Mrzila sam tada i svoju majku i svoga oca, ali bilo mi je drago što ne moram nositi šlape, to sam mrzila ipak malo više.
Majka mi sada, osam godina kasnije šalje poruku: "Glupsone, sve to prođe".
Neka prođe.
