Kosa bez utjehe

Gledala sam te sinoć. Gotovo u snu. Tužna.
Onako mrtvog kakav si već neko vrijeme.
Nisi bio u dvorani kobnoj, ali u idili cvijeća.
Bio si na visokom, doduše bez svijeća.
I ti si u svojem trudu da me ne vidiš, gledao mene.

Nisam plakala, nisam.
Zapanjeno sam stala i pokušala pobjeći.
Pobjeći k tebi.
Sumnjajući da su tvoje oči krasne,
S kojih mi je nekad bolji život sjao,
Još uvijek jasne.

Sve baš, sve je bilo mrtvo.
Pokušala sam te zagrliti.
Onda, dok sam stojeći bježala k tebi.
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
u slijepoj stravi i u strasti muke

Sve je bilo mrtvo. Tamo na visokome.
U pogledu ispod naočala, samo je kosa tvoja sjala.
Pa mi reče: Miruj! Mene više nema.