Kako sam pojela oblak

Nakon niza depresivnih ljubavnih pjesama odlučih vam reći kako sam pojela oblak. Ne, ne mislim samo na to da sam trčeći u bolju formu pojela hrpu vodene pare i teretanskog isparavanja, već na to da sam napokon dobre volje, a sve je započela žena koja ne zna jesti jabuku.
Sjedim tako na stolčiću u menzi i žvačem svoje povrće kad odjednom spazim djevojku kako na tacni odnosi dvije napola pojedene jabuke. Tko normalan nagrize jabuku tako da djelomično pojede samo koru, a ono što nazivamo jabukom ostavi?? Razumjela bih da ti ne valja, da je kisela, da ti je dosta, da si pojeo previše špinata ili je kiselo vrhnje bilo premasno… Razumjela bih da je to bilo na jednoj jabuci i ne možeš više. Tko jede jabuku tako da izgricka povšinu i uzme drugu i napravi to isto? Sad bi trebala slijediti priča o gladnoj djeci u Africi. Sve što sam tada pomislila bilo je: TO NIJE MOJA KRIVICA! Ta djevojka tako jede jabuku jer samo ona zna zašto, a ne zato jer ju ja nisam naučila jesti drugačije i odmah se osjećah bolje.
Da je ponavljanje majka učenja, uvjerila sam se kad sam spomenutu životnu lekciju dobila na još jednom primjeru.
Vježbam ja tako svoje nogice, kad odjednom do mene u teretani na bicikl sjedne neka djevojka i započne svoju vožnju okrećući pedale gotovo u prazno. Level 1. Pola sata kasnije, još uvijek… Naravno da joj se ni puder u kojem je došla nije uspio otopiti, pa je valjda i otišla prije nego se to s ovako laganim kretanjem za kojih 1000 godina počne događati. Šteta novca i vremena. Zaključak: TO NIJE MOJA KRIVICA!
Sad sam super, sad sam kul. Gledam ljude i vidim koliko nisu savršeni, vidim koliko smo svi različiti i kako sam se u životu nervirala zbog stvari koje nisu bile moja krivica. Najgore je kad pomisliš da možeš na sve utjecati, da možeš spriječiti loše stvari koje ti se događaju. Ne, ne možeš ... PAZI SAD OVO:
Ako netko ne zna jesti jabuku ni zagrijati se na biciklu, koliko još toga ljudi koje svakodnevno susrećeš ne znaju? Ne znaju se ispričati, ne znaju oprostiti, ne znaju biti vjerni, ne znaju govoriti istinu, ne znaju poštivati, ne znaju uvažavati tuđe mišljenje, ne znaju razumjeti, ne znaju saslušati…
Znaju okretati životne kotače i odnose samo kad je lako, a čim postane teže odu… znaju grickati naše živce, srce i dušu i onda nas ostaviti i otići… onako gole i povrijeđene, bez kore. To je njihov problem, zašto se mi loše osjećamo?
še osjećamo?